. . Share/Save/Bookmark| CyberBulevar.com RSS feeds| | Postavi CyberBulevar.com kao startnu stranicu| Dodaj u favorite


M.Selman: Banja Luka - Uspomena i stvarnost sa Mejdana (IV dio)

18.09.2006 00:00:00

IV dio: Džamije

Historijski razvojni put do naziva Bošnjani, Bošnjaci i najzad Bošnjak



Nacionalni termin za Bošnjake, narod južnoslovenske etnogeneze, od doseljavanja na Balkansko poluostrvo, kroz srednjovjekovnu bosansku državu, turski, austrougarski period, Kraljevinu i komunističku Jugoslaviju, kontinuirano je opstojao u etničkom, socijalno-političkom i kulturnom smislu, ali je zbog složenih egzistencijalnih uvjeta, nametnutih od brojnih naroda, ovaj termin historijski varirao, kako u narodu, tako i od zvanične vlasti. Kroz srednji vijek je ovaj narod zvan kao "Bošnjani", u tursko doba su "Bošnjaci" - "Bosnevi", u austrougarsko doba su "Bošnjaci", "Muhamedanci" i Muslimani.


kolazU doba Kraljevine Jugoslavije i komunističke Jugoslavije 1971. Imenovani su "Muslimanima". Suočeni u posljednjem ratu sa biološkim uništenjem, u martu 1993. God. Skupština BiH poništava nominaciju "Musliman" i nazivom "Bošnjak" uspostavlja historijsku vertikalu. Istovremeno Skupština umjesto naziva "srpsko-hrvatski" uvodi "bosanski jezik".
Izvod iz studije "Islamski Sloveni u Bosni i Hercegovini i zapadnoevropski prodor" Maksimilijan Braun, njemački slavista iz Takvima "Bošnjacima na ponos" str. 224/95. Beč


Sibjan mektebi u Banja Luci


Razvitkom i širenjem pismenosti u Bosni i Hercegovni u vrijeme sprovođenja prosvjetnih reformi u Turskoj u XIX stoljeću, a to je period od 1851/52. godine pa sve do Berlinskog kongresa 1878. godine, kada Bosna i Hercegovina članom XXV bi dodijeljena Austro-Ugarskoj monarhiji na upravljanje sa izvjesnim pravima Osmanlijskog Carstva, tj. sultana u Carigradu.

Brojno stanje osnovnih škola i sibjan mekteba po okružjima 1879. god. zatečenih poslije okupacije Bosne i Hercegovine do otvaranja državnih škola, izgledao je ovako:

Stanje poslije okupacije

Okružje sarajevsko 100
Okružje travničko 100
Okružje banjalučko 62
Okružje bihaćko 132
Okružje mostarsko 77
Okružje zvorničko-donjotuzlansko 28



Što se tiče srpsko-pravoslavnih škola na pomenutim okružjima je bilo svega 56, katoličkih 54 što svega iznosi sa sibjan mektebima 609.

Prema navedenim statistikama bilo je 1879. godine u Bosni i Hercegovini svega 1.153.617 stanovnika. Prema statističkim podacima na banjalučkom okružju u vrijeme osmanske vlasti, bilo je 62 mekteba (sibjan-mekteba), a pohađalo je nastavu 2.040 muške i 1.104 ženske populacije, svega ukupno u ta 62 sibjan mekteba pohađalo je 3.779-ero djece uzrasta od 6-9 godina starosti, a bilo je i starijih.

U samom gradu Banja Luci, pred II svjetski rat, radila su 4 mekteba i to: Mekteb uz džamiju Ferhadiju, glavni mekteb, na Mejdanu, uz džamiju Gazanferiju [20], novoosnovani mekteb u novoj zgradi izgrađene 1938/39. godine.


Mekteb Gazanferija dzamije- zgrada na desnoj straniIslamska zajednica - Vakufsko povjereništvo izgradilo je tu zgradu sa 4 učionice, prostranim hodnicima i kancelarijom na prvom spratu. U II svjetskom ratu, tu su zgradu koristili isturena odjeljenja IV i V razreda Realne gimnazije. Zatim mektab u Gornjem Šeheru, te u Gornjim Sitarima, kod kuće hafiza Ćerimića koji je i održavao taj mekteb. Povremeno je radio i mekteb u naselju - mahali, u blizini osnovne škole pod pećinama. Na perifernim muslimanskim selima, Vrbanji, Čelincu, Mehovcima, Bastasima, također su radili mektebi. Nastavu vjeronauke izvodili su seoske hodže koji su djecu podučavali osnovnim načelima islamske vjere.


Danas mesdzid juce mektabGlavni Mektab bio je kod džamije Ferhadije. I dan danas postoji ta zgrada koja je bila smještena uz samu Ferhadiju [21]. Danas, u okupiranom gradu, ta, dosta oštećena zgrada koristi se za molitve -klanjanje namaza, zove se "mesdžid". I danas je tu Muftijstvo i Odbor Islamske zajednice, te pokopno društvo "Preporod". Radi i mekteb. Ovi su mi podaci poznati iz vremena moga boravka u Banja Luci do 1995. godine kada ću biti protjeran sa ostalim muslimanima iz rođenog grada Banja Luke. (napomena pisca ovih redova). Ovaj mektab je mnogo ranije osnovan, ali se ja sjećam kao polaznik tog mekteba.

Bilo je to 1932/33, pa možda i 1934. godine. Pristigla djeca za mekteb, dolazila su i sa Mejdana. Tih godina na Mejdanu nije radio mekteb. Bila su dva razreda, I i II. Tih godina u mektabu su radili hafizi: hafiz-efendija Džabić i hafiz-efendija Izet Muftić, obojica sa Hiseta. Hafiz-efendija Džabić učio je polaznike I razreda i bio je vrlo strog hafiz. Za malu sitnicu kažnjavao je djecu. Tu su pomalo bili krivi i roditelji kada bi djecu upisivali u mekteb govoreći hafizu: "Evo ti ga, tebi meso, meni kosti". Zato su pojedini hafizi znali da tuku djecu ako nešto nenauče što je hafiz zadao iz Ammene sufare. Slijedile su batine pa i "falake", spec. naprava za kažnjavanje težih prestupa.
klanjanje

klanjanjeHafiz-efendija Izet Muftić je učio II razred. On je bio sušta suprotnost hafiz-efendiji Džabiću. Bio je veoma dobar prema đacima, pristupačan i sa svojim postupcima privoli učenike da dobro uče i nauče mnogo vjerskih propisa, počevši od izučavanja Velikog ilmihala, Akaid i Ahlak, te Kur'an i to sve na arapskom jeziku, uz prevode koje nam je tumačio hafiz-efendija I. Muftić. Malo kada nas je ružio, a mi smo za uzvrat voljeli našeg hafiza. Bolji đaci su učili brojne sure iz Kur'ana, dok su slabiji učili manja sura koja su se mogla brzo zapamtiti. Učilo se napamet na arapskom jeziku. Na gornjem spratu mekteba bile su dvije učionice I i II razreda. U prizemlju su bile kancelarije i mokri čvorovi, zvani "abort ili kenefi", valjda je to ostalo iz vremena okupacije od strane Austrougarske monarhije.

Poslužitelj mekteba bio je hafiz, a zvali smo ga Emin-haliz. Onizak čovjek, sitnog izgleda, ali vrlo uslužan, pogotovo nama mekteblijama. Znao je čak da sa nama i doručkuje, pričajući nam razne priče. Istina, bio je pokakad i strog, ali vrlo uredan i veliki "čistunac", pogotova je pazio na urednost hodnika, mokrih čvorova, a od mektebske djece da se uredno i higijenski ponašaju u zgradi mekteba. Prostor za odmor, tj. mjesto za doručkovanje, negdje oko 10 sati, bio je na spratu, ograđen prostor za svaku sigurnost jer su tu bila stubišta sa dosta basamaka. Tu se sjedilo, rijetko su nas puštali u dvorište, kako ne bismo, možda, istrčavali na obližnju ulicu koja je bila u susjedstvu zvana Milica ulica, ili u džamijsko dvorište kod šadrvana pred Ferhadijom da se iz ruke napijemo vode. O našem izlasku strogo je vodio brigu Emin-haflz.

Svake godine po završetku II razreda mekteba polagao se ispit zvana "hatma". Sjećam se tog veličanstvenog prizora. Na dan-dva prije polaganja ispita, roditelji djece, koja su polagala ispit na "hatmi" tj. učenje pojedinih sura iz Kur'ana pred uzvanicima, uglednim građanima Banja Luke, te roditelja, djece mektebhija, počinjala je "hatma". Za tu priliku obično bi roditelji u mekteb slali razne poklone, a oni su se sastojali od raznih slatkih jela: baklava, hurmašica, ružica, razne halve, od obične do rešedije, te raznih lokuma I gurabija sa ugrađenom kockom šećera, kao simbolom dobre gurabije. Ti pokloni su se smještali u jednu učionicu, a mi bismo djeca, kroz ključaonicu gledali te razne poslastice i čekali završetak hatme kada se i nama u specijalni somunčić-pitica, stavlja jedan od slatkiša ili "tubok" halve. Dobrim učačima sureta, dodjeljivane su i novčane nagrade, a mnogi uglednici, uz riječi "aferim" darivali su najbolje, a oni, dječaci, ljubili su ruku darovatelja. Po završetku II razreda, možda u II razredu, djeca su se upisivala u osnovnu školu, pomalo prerasla, jer su ostala djeca druge konfesije, prema tadašnjim zakonima polazila školu sa 7 (sedam) godina. Mi smo obično kasnili jednu, a poneki i dvije godine, već prerasli za uzrast I razreda. Bilo je problema da se završi osnovna škola.

Eto, ja imadoh sreću, pa sam II razred mektebe pohađao zajedno sa I razredom osnovne škole, pa nije bilo problema sa mojim školovanjem. Kažu da sam bio odličan đak, jer sam se u Gimnaziju upisao bez prijemnog ispita, uz moju svjedodžbu koja je glasila, odličan uspjeh.

Ramazanske večeri na Mejdanu


Iz ranog djetinstva ostale su mi duboko u sjećanji Ramaznske večeri i dani na mome Mejdanu. Prije nego što bi nastupio mjesec Ramazana, taj mubarek mjesec, muslimanske kuće porodice su se spremale da dočekaju ramazanski post Muslimana koji je trajao pun mjesec dana. U mojoj kući, a i svakoj drugoj, pričalo se o Ramazanu, a roditelji su spremali, tj. nabavljali "zahiru' za te dane. Kupovalo se maslo, zejtin, šećer, kahva, te ostale namirnice koje su trebale da budu pri ruci domaćicama, bar za prve dane Ramazana, kako bi što bogatije spremili "iftare" za ukućane. Mi bismo se djeca radovali tom spremanju, starija djeca bi uređivali avlije, meli, prali kaldrmu, cijepali drva, uređivali se prostori oko bunara, sve u svemu čistoća u avliji i oko kuće. Djevojke su, uz pjesmu, uređivale prostorije, prale se haljine, tresli se ćilimi, sećije se uređivale, a ostave "kirelji" su se punili raznim namirnicama za Ramazan.

Dani su odmicali, a ukućani su uščekivali i prve kandilje na džamijama kako Ferhadije, Arnaudije, tako i naše Kazanferije, te drugih manjih mahalskih džamija. Odrasli, a i djeca su iščekivali taj radosni trenutak da se započne sa postom. Postili su i mlađi i željno čekeli da se kandilji na džamijama upale. Obično bi se oglasio pucanj "prangije" sa brda u naselju Pobrđe -Potpećinama, gdje je bila smještena "prangija", a palio je stanovnik Pećina po prezimenu stari Kadenić. Po paljenju kandilja na džamijama, započinjao je "iftar", tj. svečena večera za koju su od podne domaćice spremale sa ostalim ženskinjem, jela za "iftar".

U muslimanskim kućama, pogotovo srednjeg staleža, za "iftar" spremalo se po nekoliko jela, od ćorbi do raznih slanih i slatkih jela, pogotovo pita, od bureka do sirnica, zeljanice i kuhanog voća, zvani "hošef". Najbolje poslastice su bile, baklava, hurmašice, ružice, kadaif i halve razne vrste. U siromašnijim kućama, uz dva do tri slana jela, od slatka se obično pekla halva i slatka pita zvana "mekuša", te muhalebija od griza, te "zerde" od kuhane zašećerene riže. Za iftar bi se jela postavila na oveće drvene naprave zvane "sofre", a ispod sofre stavljalo se platno koje se zvalo "sofrabošča". Bilo je sofri većih i manjih. U kojoj kući je bilo više članova, stavljala bi se veća sofra ili kako su je zvali "lopar". Ta sofra je služila za razvijanje jufki za razne pite i baklave.

Prije nego što bi se počelo iftariti, domaćica ili starije žensko čeljade, pripremilo bi slatki napitak - limunadu, ili šerbe od ružine otopine zvano đul-šerbe. Sa tim bi se započinjao iftar, pogotovo oni koji su postili. Djeca su sjedala za sofru, ali kada ima musafira tj. pozvanih na iftar, onda bi djeca imala svoju malu sofru i posebno spremljena jela za njih, samo u manjim količinama. Po završetku "iftara", stariji su klanjali akšam, dok su se djeca povlačila, u sobu zvani "mutvak" - kuhinja -oveća soba. Zatim bi se servirala kahva na bakrenoj ukrašenoj mangali, sa fildžanima, mlijekom pod kajmakom, te šećer kocka u posebnim staklenim ukrašenim posudama zvani "šećerdanluci". Uz tu kahvu su se razvijale razne priče, razgovori, te dogovori o sijelima i prelima kao i što će se za ručak, tj. pripreme za sutrašnji post i tko će buditi na ručak kada Haso, bubnjar, prođe kroz mahalu da najavi "vakat" za ustajanje na ručak.


imamPoslije akšama i kahvenisanja stariji bi se spremali u obližnju džamiju, na teraviju namaz. Stariji dječaci obično bi s ocem polazili u džamiju. Po završetku teravije namaza koja je podugo trajala, 33 rekjata, roditelji bi se vraćali kući. Prvih dana Ramazana se nije išlo na sijela prijateljima i rođacima. To bi se činilo kasnije i to iza teravije namaza, uz predhodnu najavu da će se doći na sijelo. Majka bi poslala dijete da javi rođacima ili prijateljima sa porukom da će večeras, iza teravije, porodica doći na sijelo. Na taj način se dogovarala posjeta.

Kada bi se zvali na iftar, obično bi to činili roditelji, zakazujući dan posjete - dolaska na iftar. Djeca su se veselila takvim posjetama, a kuća i sva obitelj bila je na nogama toga dana, spremajući obilne jemeke za doček prijatelja. Dočeci su bili veličanstveni, odisali su dobrodošlicom, mladi su ljubili u ruku starije, uz muslimanski pozdrav, alejkjumu selam i merhaba. Za vrijeme iftara, a i kasnije, djeca su se povlačila u svoju odaju, počinjući priče, a iftardžije -gosti pili bi kahvu, uz priču i komšijski i prijateljski razgovor osvježavali uspomene kako je to nekad bilo za vrijeme Ramazana. Stariji dječaci su se zabavljali noću, igrajući se raznih igara, a znali su se zanijeti u igri, da su dolazili kući, pred ručak, oko 2 ili 3 sahata ujutro.
Eto, tako su izgledale ramazanske večeri i iftari u mom gradu Banjaluci, na Mejdanu.

Ispraćaj Bajrama u Banjaluci i okolici (Gornji Šeher - Grab)



grabNa području Gornjeg Šehera, na jednoj uzvisini nalazi se omanje naselje zvani Grab. Taj Grab-naselje načičkano je sa starobosanskim kućama i kućarima, sa mnogo bašča i baščedžika, pune raznovrsnog drveća, naročito stabala trešanja, te ostalog voća razvrstalog -po obližnjim brežuljcima naselja Graba. To je područje bilo poznato po trešnjama, te ostalog voća razrstalog po obližnjim brežuljcima naselja Graba. To je područje bilo poznato po trešnjama zvane "hašlame", pa se na tom terenu i rodila pjesma zvana "hašlamarka". Pjesme su pjevale djevojke sa Graba, a one se širile po cijeloj Banjaluci i okolici. To je bila sevdalinka sa posebnim sadržajem, naročito se pjevala za vrijeme berbe trešanja-hašlama. Hašlama je bilo različitih vrsta, od slatkih i preslatkih, krupnih bjelica, hrušteva, crnih i bijelih, a naročito hašlama-biljura.

U pjesmi Alekse Šantića (Moj konjiću), pjesnik opisuje prvi susret sa Banjalukom i Gornjim Šeherom, te sa Grabom. Vraćajući se iz Trsta gdje je nabavljao robu za svoga oca, trgovca u Mostaru, on, Šantić, opisuje Banjaluku sa mnogo bašča i baščedžika, sa mnogo raznovrsnog cvijeća, ukrasnog drveća po baščedžicima, a mahale pune raznog drveća jabuka, šljiva, hašlama, te drugog voća, pogotovo dunja, krušaka "jerbosmi", vrlo sočne i ukusne, a za zdravlje vrlo korisni. On se divio ljepoti Banjaluke, Vrbasa, okrečenih kuća, lijepih i urednih avlija, a o Vrbasu kaže da je to ljepotica Krajine sa svojim brzacima, bukovima, naročito u predjelima Gornjeg Šehera i Novoselije. Na tom dijelu Gornjeg Šehera za bajramski praznika, narod bi izlazio na obližnje brežuljke Banjaluke, pogotovo Graba, te uživao u ljepotama grada i vijugavog Vrbasa. Sa tih brežuljaka, Banjaluka se vidjela kao na dlanu.

Ispraćaj Bajrama, kako ga je narod nazivao okupljao bi se narod na Grabu, veliko i malo. Posjetioci su bili uredno odjeveni, pravo praznički, odrasli bi, pogotovo momci šetali sa svojim djevojkama koje su bile obučene u narodnoj nošnji, većinom su bile obučene u dimije, bluze na glavi kerane amenije, prsluci izvezeni srmom, a oko vrata nakit da ti pamet stane, kakvo je nakiće bilo na grudima i oko vrata. Tu su almazli grane, dukati, veći i manji, a pokoja djevojka i fesić na glavi, sav obrubljen dukatima zvanim "mahnudije", pokoji šorvan.

U te dane izlazili bi i Arnauti sa svojim "soframa", punih kolača, halvica, šekerića, te drugih slatkiša. Bilo je i nekoliko improvizovanih kahvenica koje su kuhale-pekle kahvu, prodavali sokove zvano "šabesa", "kraher" ili čaša sode. Na obližnjim šumarcima gorjela je vatra, a uz vatru, sjedili su ljudi, žene i djeca, pekli jagnje i častili se u toku dana.


veseljeTu bi izašli i svirači iz Male čaršije s Mejdana a koju je predvodio Salih Nimčić, obućar, sa svojom družinom Hasom, bubnjarom, Ramom frulašem, te jedan do dva pjevača narodnih pjesama-sevdalinki. Povazdan se čula svirka i Hasin bubanj, a cijeli Grab je odzvanjao pjesmom i svirkom, prosto se nadmetali tko će ljepšu i bolju "kajdu" izmisliti u taj dan, ispraćaja bajrarna.



Predveče bi se začula pjesma mještanki-djevojaka, negdje u prikrajku, pred avlijom, koje su jako lijepo pjevale, pogotovo pjesme zvane "hašlamark", sa mnogo glasovnih prelaza kod pjevanja takve pjesme. U toku dana mogla se čuti uzvikivanja: "Ode Bajram u Jajce!", valjda zbog toga što je u naselje Graba vodio stari put za Jajce i dalje prema moru. Kako je dan odmicao i narod se smirivao, jedni dolazili, drugi odlazili, a domaći pred svoje avlije ili u baščedžike ispraćajući slavljenike svojim kućama, s pozivom, "dođite opet na Grab!". Spuštanjem mraka-noći, ostali su sami Grabljani da se sjećaju i prepričavaju kako je Bajram, bio on ramazanski ili hadžiski, ispraćen, tj. da se ponovo vrati u Banjaluku. Tako je narod razmišljao o bajramu i bajramskim praznicima.

Napominjem da je na Grabu bila jedna česma zvani "točkovi". Česma je sva u kamenu, a iz točkova-želj. cijevi tekla je voda u velikim mlazevima. Priča legenda govori da su tu česmu podigli rimski legionari kada su prolazili na vojne pohode prema Savi i Dunavu u borbu protiv germanskih plemena, Gota I Vizigota, te Avarai i Huna. Rimski historičar Tacit, prvih godina nove ere, 6-9. godine, opisuje u svome djelu borbe rimskih legija protiv Ilira, u vrijeme Batonovog ustanka na prostoru današnje Bos. krajine. Vjerovatno, da je ta česma tada i izgrađena. Na sred kamenog postolja postoji uklesan natpis na latinskom jeziku, a on glasi: "Česmu podižu rimski legionari".

Eto, to je kraća priča o ispraćaju Bajrama u Banjaluci.

Džamije na Mejdanu pred II svjetski rat kojih više nema




sitarija
Koliko me sjećanje služi, na širem području Mejdana, od Donjih Sitara pa do "Ade" kod Rebrovačkog mosta, bilo je sedam džamija i to: Gazanfer-pašina, Mejdanska, Kulmahalska, Potočka, Talina, kraj Vrbasa, Stupnička i džamija u Sitarima kod kuće hafiza Ćerimića, smještena na jednoj visini.





gazanferija,snimak iz 1940Gazanfer-pašina džamija zvana Gazanferija [22], smještena je u centru Mejdana, u blizini glavne ulice, prije II svjetskog rata, zvala se Muftije Džabića, a po završetku rata dobila je ime Nurije Pozderca. Džamija je bila građena od tvrdog materijala, pogotovo temelj i munara od vrdog kamena. Uz džamiju su bila izgrađena dva turbeta gdje su, vjerovatno, bili sahranjeni utemeljivači Gazanferije.


Na džamijskom prostoru bio je poveliki harem-mezarje, te prostrana džamijska avlija, pokrivena prostorom gdje se sjedilo kada se ranije dođe na namaz, pogotovo petkom pred džumu. Pred ulazom u džamijsku avliju, nalazio se veći prostor ograđen u letve, a uz samu ogradu, u jednom uglu, bila je česma gdje su džematlije znale da uzimaju abdest [23]. U tom ograđenom prostoru, u blizini turbeta, s lijeve strane, bio je postavljen oveći kamen zvani "mejtaš" na koji se spušta tabut s mrtvacem-mejtom, obično pred džamijom, i tu bi se klanjala dženaza.


gazanferijaCijeli džamijski kompleks bio je ograđen visokim, debelim ćerpičastim zidom, prekrivenim "biber" crijepom. Ulazak u džamijski prostor imao je dvoja vrata. Jedan iz Demirovog sokaka zvani sokačić, a drugi iz glavne ulice sa velikim vratima sa dva krila i podebljim halkama-zvekirima i starinskom bravom na vratima koja su se zaključavala poslije jacije namaza. Zgrada je bila zidana na četiri vode. Pri ulasku u džamijsku zgradu najprije se susrećeš sa prostorom gdje se ostavljaju cipele ili drugi obujni predmet. S desne i s lijeve strane toga prostora bila su dva oveća prostora gdje se moglo i klanjati, pogotovo za vrijeme bajramskih mubarek dana, a pokadkad i za vrijeme džuma-namaza, svečane podnevne molitve petkom.




Gazanferija Snimljeno 1939. godineVrijeme gradnje ove džamije datira pred konac XVI stoljeća, negdje oko 1590. godine Džamija se prozvala Gazanferija, prema historijskim podacima, džamiju podiže Gazanfer-paša, vojvoda i zaim koji je u to vrijeme živio u Banja Luci. Ista imena nosile su i ostale džamije na Mejdanu, te su kasnije dobijala imena po mahalama (dio grada ili sela, gradska četvrt), dijelovima naselja Mejdan, npr. Kulmahala, Muhadžirmahala, itd.



Potocka dzamijaOstale džamije zvale su se Potočka (naselja Potok) [24], Stupnička (gornja Stupnica i harem uz nju, Mejdanska kod Avde Delića kuće, trgovca pred II svjetski rat i najstarija, uz samu obalu Vrbasa, blizu nekadašnje Hadžijine kahvenice, nasuprot tvrđave Kaštel, bila je Talina džamija. Uz nju je bio i mekteb (sibjan mekteb) sa povećim prostorom gdje je bila smještena i niža srednja škola zvana medresa. Ti džamijski objekti bili su pod vakufskim nadzorom, jer su bile uvakufljene kao objekti za izdržavanje, ali se to ne zna pouzdano, jer njihove vakufske zakladnice (muslimanska vjerska imovina) nisu sačuvane.



Nasuprot Gazanferije džamije, također je bio još jedan harem-mezarje sa mnogo nišana-bašluka. Između I i II svetskog rata, to mezarje je bilo ograđeno letvama-tarabama, a ulazilo se u njega iz Tetarića sokaka zvanog "Jalija". Do pred II svjetski rat i tu su se kopali kaburi za umrle džematlije iz susjednih ulica Mejdana, pogotovo sa područja Gazanferije.

O munari Kazanfer-pašine džamije.


Munara je bila povisoka, zidana tvrdim materijalom-kamenom i malterom za ta vremena koji je spravljan na poseban način (pijesak, kreč i jaja su miješana u tu maltersku smjesu). Ulaz na munaru gdje mujezin ezanom poziva vjernike na molitvu, bio je vrlo mračan, tu i tamo pokoja svjetlost se javi, a basamaka-stepenica bilo je 36.


Slika Gazanferije prije rusenjaOvoga se sjećam kada sam sa Suljom Kučukovićem, u sabah, odlazio s njim da on prouči ezan. On je tada pohađao medresu kod Ferhadije džamije, jer ga je njegov otac HadžI Atif usmjeravao u tu školu da postane hodža. Možda sam se još koji put penjao na munaru do šerefe sa ostalom djecom i to po odobrenju mujezina džamije Jusufa efendije. Jusufa efendiju, mujezina ove džamije, upoznao sam za vrijeme ramazanskog posta kada je na deset dana pred kraj Ramazana bio se zatvarao u džamiju u "intičaf" svojim zvonkim melodičnim glasom, pored ezana, javljao se posebnim učenjem salavata za bajramsko mubarek jutro. Za te dane u "intičafu" mnoge su se porodice takmičile ko će prije donijeti iftar za Jusuf-hafiza. I ja sam bio jedan od tih dječaka koji sam od svoje kuće donosio iftar na jednoj ovećoj tepsiji zvana "demirlija". Znalo se sastati po tri porodice odjedanput, tako da je hafiz imao hrane I za ponoćni ručak.

Pri ulazu u glavne džamijske prostore, gdje se vrši namaz, sve je odisalo besprijekornom čistoćom. Zidovi okrečeni, ni traga paučine, sve na svome mjestu. Čak i "peštahta" zvani peškun-okrugli stolić gdje hafiz drži Kur'an kada je uz Rarnazan-šerif "mukabela", tada hafizi (nekoliko njih) džuz po džuz prouče Kur'an i tako se dođe do dove, a to se zove "hatma". Tada se hatma poklanja svim mrtvima sa područja te džamije. Na zidovima levhe, kaligrafski ispisani citati Kur'ana ili mudra izreka, arapskim pismom. Mjesto gdje imam vodi džematlije za vrijeme klanjanja namaza mihrab (udubljenje u pročelju džamije gdje stoji imam) neobično uređen i ukrašen arabeskama. Cijeli prostor je prekriven ćilimima I serdžadama, a nigdje nepokrivenog prostora.

Pred II svjetski rat, sjećam se prezimena imama džamije, a zvao se hafiz-efendija Muftić. Pričalo se da je u Banja Luku došao iz Bijeljine ili Brčkog. Dugo je služio kao imam džamije. Hafiz-efendija Muftić, boraveći u Banja Luci, sagradio je vlastitu kuću u Maloj čaršiji na Mejdanu, uz sami potok koji je proticao pored njegove kuće. Pomenuti imam imao je dvoje djece, sina i kćerku. Sin Fadil je poslije II svjetskog rata završio ekonomske studije u Zagrebu. Dolazi u Banja Luku i postaje veliki stručnjak za bankarske i privredne poslove. Mnogo je koristio gradu Banja Luci kao finansijski stručnjak. Bio je nježnog zdravlja i vrlo rano je umro. Rahmetli Fadila Muftića sjećaju se mnogi Banjalučani, a posebno oni sa kojima je sarađivao na planu bankarstva.

Danas te džamije više nema. Srušena je početkom 1995. godine. Ostala su samo dva oštećena turbeta, a zidana ograda je također u ruševnom stanju. Harem uz samu džamiju sav je uništen, čak su i svježije humke poravnate, a nišani razbacani po cijelom haremu. Tu se napasaju konji i druga goveda. Ovo su sjećanja stanovnika Mejdana koji je u vrijeme miniranja bio još u Banja Luci, a prognan je 23. Auvgusta 1995. godine.


Razrusena GazanferijaU blizini ove džamije nalazila se osmogodišnja škola "Kasim Hadžić", gdje sam i službovao. Prolazeći pokraj džamije i škole, jednog predvečerja, primijetio sam da su svi prozori na školi bili otvoreni. Jedan broj prozora do džamije bio je oblijepljen nekakvom trakom. Dolaskom kući ispričao sam svojima kao i bližim komšijama, muslimanima šta sam vidio. Noć se približavala. Negdje oko ponoći začuo se jak pucanj, tako jak da su se i na mom stanu-kućl zatresli prozori, iako je zgrada bila dosta udaljena od mjesta eksplozije. Rekoh supruzi: "Ode u zrak naša Gazenferija". Spavanja više nema, pucnjave na sve strane kao da ti pucaju pod prozorom. Čuje se nekakva pjesma. Obično bi rušitelji, poslije svakog takvog čina, popratili pucnjavom, uz četničke pjesme "Od Manjače pa do Ravne gore, biće zemlja srpska". Kao da se smiruje i pucnjava i pjesma i ona noćna vriska razularenih Karadžlćevih hordi. Svanulo je.

Sutradan, negdje oko podne, krenuo sam do čaršije, da čujem ili vidim šta je to toliko gruhnulo-eksplodiralo. Kad imaš šta da vidiš! Džamijska zgrada sva je do temelja raznesena. Grede, cigle, crijep, daske na sve strane. Ulicom se teško može proći. Obližnje kuće, dućani su također mnogo oštećeni, prava pustoš, kao da je orkan ili zemljotres prohujao tim dijelom ulice-naselja. Srpska policija stoji i samo posmatra prolaznike, ponekog i legitimiše. Munara je sva izvaljena iz temelja. Po svojoj visini pala je sva izlomljena po mezarju. Svi su izgledi da su dušmani ostavili u munaru silni eksploziv. Primjećuje se u ruševinama dijelovi enterijera. Tu je pokoji rastrgani ćilim, vide se i razbacane vjerske knjige, vjerovatno od unutrašnjeg udara, sve se raspalo. Posmatrajućl taj prizor iz prikrajka, užasnut šta napraviše dušmani u mom gradu na Vrbasu [25].



gazanferija harem,2006Od onih banjalučkih ljepotica, Ferhadije, Arnaudije i Gazanferije, te ostalih džamija na području grada, još je ostala neporušena Stupnička džamija, ali i ona je došla na red, maja mjeseca 1995. godine. O paljenju Stupničke džamije satkana je priča živog svjedoka čija je kuća-stan bila u blizini pomenute džamije. Priča je vrlo interesantna i treba je pročitati i zapamtiti. U mislima mi se odmotavaju slike minulih vremena s Mejdana i Banjaluke.

Od one nekadašnje ljepotice Gazanferije, koja je također, pored Ferhadije i Arnaudije, i ona pripadala kulturnom spomeniku Banja Luke i bila je simbolom bošnjačkog identiteta. Ove tri ljepotice, sa ostalim džamijama, gotovo su sravnjene sa zemljom. Tog momenta u mislima sam sa mojim vršnjacima iz djetinstva, sjećajući se naših posjeta džamiji, pogotovo za ramazanskih dana i večeri, bajram namaza sa roditeljima, te džume namaza petkom kada smo doživljavali sve ljepote džamijskog ugođaja. Tu su djeca-dječaci iz komšiluka: Hazim, Husnija, Bajazid, Mehmed, Hitkan, Suljo, Ishak-Liso, Hadžialić, Habibović, Kemo i Jaša, ĐerahovićI, te brojni dječaci iz drugih ulica-mahala. Misli mi naviru, te se ne mogu oteti utisku naših noćnih igara na Mejdanu i oko džamije, pa čak i haremu.



BASLUKSjećam se jedne ramazanske večeri, poslije teravije, igrali smo se "Žandara i lopova". Glavni junak ove priče je Šašivarević Ishak zvani "Liso". Grupa odraslih dječaka te večeri su se podjelili u dvije grupe: jedni su bili žandari a drugi lopovi. Dugo smo se igrali, mnogi lopovi su pohvatani, ali "Lise" nema pa nema. Jedan od progonitelja reče da je čuo glasove iz harema i sve mi se to čini da je to Lisin glas. I bio je Liso, ali te noći, pošto je bilo dosta kasno, čak se čuo i Haso bubnjar koji je džematlije pozivao na ramazanski ručak, ali Liso još ne izlazi iz harema. Glavni u grupi najavljuje da je igra završena, tek tada se pojavio Liso sa riječima: "E, kukavice jedne, pa ja sam se cijelo vrijeme skrivao pored džamije i tu ležao u jednom kaburskom udubljenju!" Mnogi bivši dječaci, a danas ljudi u godinama i to poodmaklim godinama, tj. u trećem starosnom dobu, sjetit će se mnogih igara, kako dnevnih, tako i u predvečerjima, samo se treba za trenutak vratiti u svoje dječačke i školske dane, pa da vidi šta treba osvježavati i o tome pričati svojima, pogotovo naraštaju koji tek stasa kao što smo i mi stasali, a naši roditelji, također pričali o svom mladenačkom životu i događajima koji su se zbivali oko njih.

Sve to dobija jedno zajedničko imenovanje koje glasi: "Da se ne zaboravi!"

Mali harem uz Gazanfer- pašinu džamiju na Mejdanu


Uz Gazanfer - pašinu džamiju, s desne strane, iz Demirovog sokaka, zvanog sokačić, (Avde Čavrdžlća ulica), bila su mala vrata i ugrađenom bravom sa ključem. Odmah, pri ulazu, s desne strane, bili su ograđeni u kamenu oveći mezari sa nišanima, a povrh toga, prekriveni kamenim pločama. To je bio mali harem, tako su ga zvali džematlije. Vjerovatno su tu ukopavani ugledniji građani naselja Gazanferije - Donje -i Gornje Stupnice.

Sjećam se dobro, još kao dječak, od 8 ili 9 godina, pred Drugi svjetski rat, dženaze rahmetli reisul-uleme Maglajlića. Dženaza je bila veličanstvena , mnogo naroda, i staro i mlado, zakrčili su sokake, s obje strane džamije. Ovaj veličanstveni ispraćaj reisul-uleme Maglajlića duboko mi se urezao u sjećanje, jer se tada dijelio podobar "iskat". Tada sam i ja uspio dva puta pružiti ruku kako bih dobio dijeljeni novac. Tada sam za dva stajanja u redu dobio 4 dinara i to dvije dvodinarke. Moj vršnjak Ishak Šašivarević "Liso", tada je dobio 6 dinara. Hvalio se nama djeci, da je tri puta bio u redu, a jedanput je i ogradu preskočio da bi dobio po treći put "iskat". Banjalučka sirotinja, za "iskat" su tada dobijali po 10 dinara i to ona srebrna desetica, za nju se moglo svašta kupiti. Tada je bio običaj - adet da se dijeli "iskat". Kasnije se to dijelilo na jedan moderniji način, novac je stavljan u kovertu, a djelitelj je obilazio posjetioce kod kabura i svakom bi ponudio "iskat", pogotova za one za koje je znao da im je potreban.

Istina je, po islamskim propisima, planirani "iskat" se trebao nositi u džamiju, tj. Islamskoj zajednici u vidu dobrovoljnog priloga, također, za pružanje pomoći ugroženima. U vrijeme rušenja-miniranja Gazanferije i taj dio harema, i ti veličanstveni nišani - bašluci sa turbanima, sravnjeni su sa zemljom.

Eto, taj srpsko-četnički vandalizam, i prije, a i danas pokazao je svoje pravo lice, lice mržnje prema jednom bošnjačkom narodu, samo zato što je Bošnjak - musliman. Ali, neka, pamti i budi spreman da takve nasrtaje znaš braniti !



Objašnjenja:

[20] Mekteb na Mejdanu uz džamiju Gazanferiju- zgrada prva s desne strane.
[21] Mekteb uz džamiju Ferhadiju. April 2006.
[22] Gazanfer-begova džamija (Gazanferija) , sagrađena 1760. godine. Porušena 4. jula 1993. godine..
[23] Na donjoj fotografiji se jasno vidi spomenuta česma koja me mnogo podsjeća na česmu koja se nalazi na poznatoj slici Špire Bocarića "Djevojka na česmi" koju možete naći u mapi Slikoljublja.
[24]Hadži-Pervizova džamija u Potoku. Sagradio je Hadži-Perviz ostacima materijala korišćenog za izgradnju Ferhadije. Izgorjela 6. septembra 1993. godine. Snimljeno 1960. godine.
[25] Donje dvije digitalne fotografije datiraju iz aprila 2006. Tek poneki bašluci sa turbanima (stari kameni nadgrobni spomenici) nalaze se u haremu koji se bijeli od novih, svježih humki.


M.Selman: Banja Luka - Uspomena i stvarnost sa Mejdana


Prvi dio - Mejdan
Drugi dio - Mala Ćaršija
Treći dio - Ljudi Mejdana
Peti dio - Džamije - uništenje



Share/Save/Bookmark


Google
Interaktivno

Izdvojeno

Forum