Poslije katastrofalnih potresa, 10. novembra počela je i serija dubokih ljudskih potresa. Tog dana, naime, počela je organizirana evakuacija 8022 učenika i 499 učitelja, nastavnika i profesora. Jedna za drugom škole su napuštale grad, jer uslova za održavanje nastave nije bilo, pošto su školske zgrade bile teško oštećene ili porušene i jer je trebalo izdvojiti mladost Banjaluke i sačuvati od eventualnih epidemija, koje su se mogle, s obzirom na teške uslove stanovanja, javiti u zimskom razdoblju. Bio je to opravdan potez. No, rastanci s najdražim i najmlađim stanovnicima grada teško su svima pali.


Odlazak učenika čije su glavice izvirivale iz autobusa i dirljive parole »Vratićemo se, naš voljeni grade« natjerao je svakog promatrača da zaplače. Gradovi u koje su pošli, primili su ih prijateljski. Nastojali su na svaki način da im ublaže trenutke rastanka od svojih najdražih, odnosno boravak u svojoj sredini. Tako su činili svi, čak i u inostranstvu. U Veldenu u Austriji je za tu priliku formirana škola »Banjaluka« sastavljena od blizu 130 učenika trećih i četvrtih razreda osnovnih skola: »Drago Lang«, »Ivan Goran Kovačić«, »Braća Pavlić«, »Kasim Hadžić«.


Zagrebački tjednik »Arena« je pokrenuo akciju povratka kući banjalučkih učenika, a grad je živnuo. Ljudi su se radovali danima povratka za godišnjicu oslobođenja grada 22. aprila. Karavana »Prvi osmijeh Banjaluke« zaustavljala se pred matičnim školama. Kakva je tamo živost vladala. Svi su željeli da osluhnu žagor mladosti koja je nekoliko mjeseci nedostajala ovom gradu koji je za vrijeme njihova izbivanja bio tih, jer je umuknulo i školsko zvono. Trebalo je samo vidjeti završni doček posljednje škole - Gimnazije. Gradski stadion bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Poznati estradni umjetnici priredili su zabavni program. Međutim, kada je ušla kolona gimnazijalaca na čelu sa svojim profesorima i zapjevala »Gaudeamus igitur« mnoge oči su zavodnjele.