Ako vas kojim slučajem ili namjerom put nanese u austrijsku prestolnicu, nemojte propustiti da navratite u Wurlitzergasse, kod Bešle.

Čuveni su i bečki Prater i Opera, fascinantan je i onaj čuveni Stephansdom, predivna je i Karlova, i Michaelova i Petrova crkva, pompezni su i Hofburg, i Rathaus, i bečki Parlament !!! Ali, ne propustite da obidjete barem jednom u životu jedno mjesto,u ćosku Vienne. Wurlitzer gasse i fizerski salon, kod Bešle !!!A nećete se pokajati, Bogom vam se kunem.

Tamo nećete naći neke gotske gradjevine ili neku kulturnu zaostavštinu Habsburške Monarhije. Ali, naći ćete nešto drugo, nešto za mene, sada puno vrijednije. Naći ćete jednog ČOVJEKA. Naći ćete tamo nešto, što nema valjda nigdje drugdje u Vienni. A niti u toj vašoj tudjini. Obradovaće vas tamo onaj topli osmijeh, nasmijano lice jednog Banjalučanina, iskren stisak ruke i zagrljaj. I ono naše,iskreno đesi Buraz, sta ima !? Obično, a pogotovo ako se najavite, dočekace vas tamo i jos takvih sličnih faca. A s time, i jos više topline. A naći ćete i osjetiti tamo onaj nezaboravni i doživotni dah naše Banjaluke, osjetićete tamo opet okus meraka. I miris nase Bosne !!!

A odmah preko puta Bešlinog salona, valjda nekom igrom slučaja ili božjom voljom, nalazi se i mjesto koje isto tako, kako bi se onako prosto i na našem reklo, ima dušu.Restoran, odnosno bosanska roštiljnica našega zemljaka i jarana Damira.I tamo se vrte neuporedivo najbolji ćevapi i šisevi u Vienni.Ali, oni pravi i orginalni banjalučki ćevapi.Tamo se nerijetko i mezi janjetina, gledaju se tekme s rajom i navija za Bosnu.Tamo se spremaju derneci i sevdise do sitnih sati.Tamo se vazda vrti ona beskonačna, a meni najdraža spika, o raji i o mojoj Banjaluci.Tamo se osjećam opet, kao kod kuće.Ili kao kod Bešle.Jer tamo opet sve, miriše na moju Bosnu.

Ja živim pored Beča i često sam tamo, u Wurlitzergasse.I moji svi odlasci u Viennu počinju upravo, kod Bešle. A nerijetko se tamo i završe.Ono što ponekad trebam obaviti u Beču, završim onako usput. A kod Bešle nadjem uvijek ono, zbog čega u Beč najviše i odlazim. Tamo uvijek nadjem ljude. I Pravu banjalučku raju. Tamo nadjem ono što mi ustvari treba, najviše u životu.

A ima u Beču, naravno još dobrih mjesta i nama dragih kafana. Kao što su pizzerija i talijanski restoran kod našeg jarana Aksela, pa kafić kod Sandžaklije Zude ili Mukija, te i drugih aščinica, noćnih klubova i ugodnih kutaka. Ali, rekao bih iskreno da nema kafane u Beču, do one Bešline. Prvo ide Bešlagin salon, pa sve ostalo. Tamo se tako dobro osjećam i snalazim, da ne pretjeram čini mi se bolje nego u sopstvenom stanu.Ono, što bi se reklo, isto ko kod kuće.

Ustvari, tamo se vrti skoro sve oko Banjaluke i banjalučke raje.A naš Bešla potpada u jednu kategoriju banjalučke raje i onih ljudi koje ja volim. One raje bez koje ja valjda ne mogu da zamislim svoj život.A to je PRAVA banjalučka raja !!!Taj izraz koji upotrijebim u tekstovima jako često ( i uvijek ću, i dalje) je svoj onoj pravoj banjalučkoj raji, sasvim jasan.On se ne može precizno definisati.I tu nema šta da se objašnjava i dalje priča. A onaj ko to ne razumije i ko se pita, šta to ja pod tim podrazumijevam,mislim da je pogriješio Internet stranicu.I propustio puno u životu. Taj se pojam, niti taj osjećaj, osjećaj koji te doživotno grije, ne može objasniti.On se može samo imati u sebi.

Umalo da zaboravim, taj salon kod Bešle je sve, a ustvari najmanje frizerski salon. Bešlaga često kaže da je on ustvari otvorio aščinicu, a tako ti nekako i dođe. Ali, naravno da on tamo ponekog ko naleti i ošiša ili obrije.Tamo se šišamo i brijemo, ustvari svi, ali to uopšte nije tema ove priče i totalno je nebitno.

Sama slova, birane riječi i rečenice su vrlo često premalo da se kaže nešto, onako kako se ustvari i osjeća.Da se kaže nešto i shvati na onaj način, kako je to i stvarno. Da se shvati, kako je to nešto, tako veliko i tako lijepo.Ljepota koju čovjek nosi u duši se pokušava, kao i u ovom slučaju opisati, na papir prenijeti i reci običnim rijecima.Ali, sve je to najčešće premalo, da se kaže ono što u stvari jeste.

I zato jarane, ako te nekim slučajem ili namjerom put nanese u Viennu,ne propusti da navratiš u Wurlitzergasse, kod Bešle.Tamo nećeš pronaći onu ljepotu zbog koje si u Beč valjda i došao.Ali,pronaći ćeš nešto drugo.Nešto puno vrijednije.Naći ćeš tamo jednog čovjeka.I otkriti opet onaj nezaboravni dah Banjaluke, osjetiti opet onaj okus meraka.I miris tvoje Bosne.

Chombe