Osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini je proteklih godina doživjelo reformu, svojevrsnu reorganizaciju, kako bi se približilo zapadnim standardima. Samim tim desile su se promjene u banjalučkim školama. Djeca koja su te godine imala 7 godina su upisana direktno u drugi razred, kako bi djeca od 6 godina mogla biti upisana u prvi razred po novom sistemu. (Ne trebam valjda ni spominjati gužvu u školama, kad su dobili jednu generaciju “viška” u ionako pretrpanim školama.)

Nešto kratko o samim novinama: prije prvog razreda obavezna je priprema u aprilu ili maju školske godine prije polaska u prvi razred, a sastoji se od igranja u školi i svrha joj je da se djeca naviknu da će odlaziti od kuće i po par sati biti bez roditelja. Prvačići sada polaze u školu u dobi od 6 godina i taj prvi razred je svojevrsna igraonica, priprema za “pravu” školu. Prvo polugodište se ne ocjenjuje i taj vid nastave više nalikuje igraonici u kojoj se malo igra, a malo se crta ili oblikuje plastelinom i kroz tu igru uče oblike, voće, povrće…Drugo polugodište se ocjenjuje opisno. Nakon toga slijedi još osam razreda osnovne škole.

Znači, za razliku od nas sretnika, današnji klinci moraju početi sa školskim obavezama godinu ranije. Razgovarajući sa nekim od roditelja, čula sam da je sada pristup podučavanju drugačiji i da je gradivo obimnije i komplikovanije, da ranije od nas uče neka gradiva, pogotovu u matematici. Uče se dva strana jezika, s tim da je engleski obavezan. Sa učenjem prvog stranog jezika se počinje u trećem razredu, a drugog u petom. Informatika, tj. praktično korištenje kompjutera je obavezan predmet od petog razreda. Jedan od obaveznih predmeta kojeg moja generacija ne pamti je onaj kojem je, po mom skromnom mišljenju, mjesto u intimi porodice i stvar je ličnog izbora je vjeronauka po izboru i nahođenju učenika. Pripadnici etnički većinskog stanovništva imaju taj čas uvršten u raspored, a za pripadnike manjina se organizuje predčas ili dodatni čas. Za učenike se organizuju odlasci u kino, pozorište i na izlete, od parkova i izletišta u gradu do Mrakovice na Kozari.

U Banjaluci postoji 29 osnovnih škola koje pohađa oko 18500 učenika. Na kolovozu pred skoro svakom školom se nalazi “ležeći policajac”, jer našim vozačima nisu dovoljni obični saobraćajni znakovi upozorenja da se nalaze u blizini škole i djece. Često se organizuju dani djece u saobraćaju, kad zajedno sa pripadnicima saobraćajne policije regulišu saobraćaj, imaju lekcije o pravilima i ponašanju u saobraćaju…nešto slično onim “školskim saobraćajnim patrolama” koje je moja generacija imala u školi. Nažalost, policajci se u blizini škola mogu vidjeti i zato što djeci, osnovcima, prijeti opasnost od huligana koji im otimaju sendviče, novac za užinu, mobilne telefone (o tome šta će osnovcu mobilni telefon ne bih ovom prilikom) i dilera koji imaju svoje mušterije i među osnovcima…ili ih barem pokušavaju zainteresovati za “robu”. Mnoga školska igrališta, kao i dvorišta vrtića, uveče postaju mjesta na kojima se okuplja malo starija omladina i pije ili se drogira, a ostaci njihovih burnih provoda ostaju kao opasnost od posjekotina ili uboda učenicima prve smjene.
Zašto policija toleriše tu pojavu?
“Nema dovoljno ljudstva!”