Od 1579.godine plijeni svojom ljepotom.

U posljednje desetljeće drugog milenija, ušla je kao umivena, generalno popravljena, bez tragova vatre i dima, koji su je znali češće oskrnaviti, s novoučvrščenom munarom iznad šerefe čijem padu su svojedobno pripomogli topovsko tane iz okupatorskog topa i četvrt stoljeća poslije, udar iz utrobe zemlje. Osakaćena, bez vrha, koji je nebo dirao, tužno je, nikad tužnije, izgledala.Srećom, taj polomljeni, odnosno 'vraćeni' minaret, čini mi se, definitivno je (da li?) označio kraj svim Scilama i Haribdama, kroz koje je prolazila ova banjalučka ljepotica.

Uvijek je bila privlačna za oko.Širila o sebi glas-ljepotom i vitkošću minareta. Stoga je razumljivo što je u svojim putopisima ne zaobiđoše putopisci, od Evlije Ćelebije do danas. Rođeni banjalučanin, fra Ivan Frano Jukić, krajem prve polovine 19.stoljeća, opisujuči Banjaluku, svoje rodno mjesto, svjedoči: 'Između 42 džamije, najglasovitija je ne samo ovdje, no u cijeloj Bosni džamija Ferhadija.' I kad joj je bila nagržena izvorna ljepota kojekakvim dogradnjama, zahvaljujući vitkom minaretu, u prvom redu, svi su naglašavali njezinu ljepotu; širili glas o njoj, naglašavali značenje za ovaj grad na Vrbasu. Jedan od onih koji su svoje divljenje iskazali, Rudolf Maldani Wildenheinski, ostavi ovakav zapis: 'Ponosno se diže najveća i najljepša banjalučka džamija'. Nekako istodobno, početkom 20.stoljeća, nekadašnji žitelj ovog grada, Milena Mrazović, koja je svoje ime trajno upisala u kroniku Banjaluke, jer je muzicirala na koncertu klasične muzike održanom 1881.g. inače označenom kao prvi koncert u BiH, kao vrsna spisateljica, novinarka i publicist, ostavila je dosta lijepog o Bosni i Hercegovini, i, dakako, o Banjaluci; o Ferhadiji će reći: ' Minaret, vitak poput jele (i) označuje centar grada'.

I jeste Ferhadija bila dugo vremena središnja os oko koje se širila banjalučka čaršija. A kada je prestala biti središtem grada na Vrbasu, ostala je i na dalje u središtu pažnje. Ne dive joj se samo oni koji pohode grad, več i banjalučani starosjedioci, koji kao da iznova u njenim gabaritima otkrivaju nešto novo. Koliko li je slikara prenijelo na svoje platno i papir dio ulovljene ljepote, a koliko je tek fotooptičkih aparata svoje objektive dosad upravilo na ovu banjalučku ljepoticu?




Na ovaj svijet je došla zaslugom Ferhad-paše, koji proučivši i prihvativši za svoje uvjerenje, zapis iz Kur'ana: ' Ko u ime Boga sagradi džamiju, Bog će njemu sagraditi kuću u raju', odluči sagraditi i u amanet ostaviti, trajno čuvanje svoje zadužbine. Stoga je u svojoj vakufnami 'zakonito punovažno očitovao i izričito punopravno nepobitno priznao da dragovoljno uvakufljava i zavještava za prihode službenika i poslugu džamije', i drugih objekata koje je do tada podigao ili naznačio da ih valja podići, ostavio uistinu veliko bogatstvo.

Šest elipsastih polja, vodoravno postavljanih i raspoređenih u dva reda, koja se nalaze iznad ulaza u džamiju, u kojima se 'upisao' epigrafičar Sipahi (u okruženju geometrijskih ornamenata i arabeski, sročenih kromogramom) najbolje objašnjavaju odgovore na pitanja znatiželjnika. Nažalost, pjesnik Sipahi ne ostavi nam ime vrsnog graditelja. Sipahijevi stihovi, na turskom jeziku, iznad glavnog ulaza u džamiju Ferhadiju otkrivaju pobude i ime dobrotvora:

'Ovu velebnu bogomolju podiže u ime Allaha,
Dobrotvor Ferhad-beg, pomagač vjernika'.

U nastavku daju odgovor kako je dobrotvor priskrbio sredstva, koja su i u njegovom dobu bila velika da bi se mogla podići tako lijepa i velika bogomolja:

'Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime,
Sa ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž'.

Posljednja dva stiha pjesnik, 'autor stilski veoma uspjelog i umjetnički izvedenog kronograma' (Mehmed Mujezinović), daje odgovor o svojoj prisutnosti i, u zaključku, potcrtava namjeru dobrotvora:

'Sipahi prispjevši građevini reče joj kronogram:
U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike'.


Vezano za ovaj kronogram valja spomenuti da je u prezentiranom prijevodu dobrotvor Ferhad-beg, dok je u nekim drugim preveden ili bolje reći označen kao Ferhad-paša, iako je tek od 1580. bio beglerbeg, do kada je bio sandžak-beg.


Džamija Ferhadija, tvrde stručnjaci, izdvaja se arhitektonskom koncepcijom od 'sličnih objekata tog doba', kako ističe M.Mujezinović, dok arhitekt Džemal Čelić, koji je svojedobno, za života, slovio za najboljeg poznavaoca objekata islamske kulture na našem tlu, naglašava:

'Prostorno rješenje Ferhadije je potpuno specifično i među poznatim džamijama iste epohe jedva da bi joj bilo gdje našli sličnu. Centralni kvadratični prostor natkriven kupolom, koji se u produžnom smjeru produžuje u prostor mihraba natkriven polukupolom, ne bi bio neobičan za veće osmanske džamije; neobična su, međutim, bočna proširenja sa svojim osebujnim načinom presvođenja nekom vrstom ukrštenog bačvastog polusvoda. Neuobičajen je i način asimetričnog postavljanja mahfila (unutarnje galerije), čime je, unutar simetričnog prostora približno jednake duljine i širine (12,10 x 12,60 m), naglašen položaj kamene minbere (propovjedaonice), dok je kjurs (katedra za povremena predavanja) dobio u sličnoj prostornoj postavi, intimne odnose. Interesantna je i sasvim neobična postava dvaju stepeništa za izlaz u mahvil'.




Ferhadija je impozantna građevina i svojim visinama. Tako je kupola nad središnjim (centralnim) približno kvadratičnim prostorom, visoka 17,5 m dok je njena vitka minara visoka 41,5 m; do šerefe (proširenog dijela) vodi 128 kamenih stepenica u spirali. Uz džamiju Ferhadiju nalazi se više objekata, koji svi zajedno čine spomenički ensemble. U samom dvorištu, između glavnog ulaza u dvorište i glavnog ulza u džamiju, nalazi se šadrvan sa tri turbeta, bez ikakvih natpisa na objektima ili na grobovima unutar mauzoleja.

U toku 400 i više godina postojanja, Ferhadija je u više navrata bila oštećivana, nagrđivan joj je izgled raznim dogradnjama, odnosno nestručnim popravkama. Koliko je većih zahvata na Ferhadiji džamiji izvedeno, nitko nije utvrdio. Međutim, Alija Bejtić utvrdio je da je koncem 1652.godine skinut Alem (mjedeni dio) s minareta i da je tom prilikom 'mujezin Salih Ćelebija proučio ezan ikindijski s gornje skele'. Zna se pouzdano da je Ferhadija popravljana i poslije austrougarske okupacije nakon što je vatra uzela pod svoje neke njene dijelove prilikom borbi između ustanika i jedinica austrougarske vojske u ljeto 1878.godine, o čemu je ostalo više zapisa.

Po svemu sudeći najviše je tom prilikom izgorio prigrađeni dio - dodatni, drugi trijem (vanjski koji je bio siri i prostraniji od unutrašnjeg), što se nalazio između šadrvana i glavnih ulaznih vrata u džamiju. Tom prilikom nastradao je i jedan dio ćefenaka, koji su opasavali džamijsko dvorište. Ovi ćefenci bijahu krajem 19.vijeka uklonjeni, a na njihovo mjesto , kako bi džamija dobila na izrazu, na plastičnosti, postavljena je ograda u oviru koje se nalazi i glavni ulaz i česma, koji u sebi imaju elemente egipatske kulture - trpezaste krune, kakve su i na sarajevskoj Gradskoj vijećnici. Zanimljiv, neuobičajen detalj ove dekorativne česme, koja je uvijek služila za ugođaj prolazniku, a nikada za uzimanje abdesta, jeste malo korito u obliku polulopte koje je za razliku od sličnih, podignuto od zemlje.







Prigrađeni - prizidani trijem je definitivno odstranjen, uklonjen nakon teških oštećenja pri bombardiranju Banjaluke 31. maja 1944. godine. Prilikom popravka 1952. nije uklonjen samo prizidani trijem, već i baldahin (krov nad šadrvanom) , koji se bio natkrivio , pošto su drveni stubovi u betonskom postolju počeli trunuti, zahvaljujući čemu je Ferhadija bljesnula svom svojom izvornom ljepotom. I ljepotan - šadrvan je sada došao do jačeg izražaja. Ako se još ovome pridoda da su uklonjeni brojni nadzemni vodovi električne struje i telefona, koji su bili provučeni u blizini džamije, tada se može reći da je uklonjeno sve što je smetalo pogledima na džamiju. Prilikom ovih prvih većih zahvata na Ferhadiji poslije Drugog svjetskog rata, kada su na džamiji popravljeni dijelovi i uklonjena oštećenja u ratnom vihoru, uklonjeni su i tragovi nestručnih popravki zbog kojih je dolazilo do prokišnjavanja, zatim nestručnog liječenja rana na kamenim blokovima, bespotrebnog ucrtavanja crnih fuga između kamenih blokova i pruga iznad šerefe i sl.

Jedno oštećenje tom prilikom, na žalost, nije bilo ipak najstručnije otklonjeno. Riječ je o otvoru koji je iznad šerefe, iz pravca grada, pucanjem ispred Hotela 'Palace', napravio njemački top u borbama na smjeni dviju godina, u prvom napadu partizanskih jedinica na Banjaluku (31.12.1943. do 3.1.1944.), gađajući šerefu sa koje se, koji sat prije, još oglašavao partizanski mitraljezac. U potresima 1969.godine ovaj topovski pogodak je tek 'eksplodirao'. Naime, u nedelju 26.oktobra 1969. u vrijeme prvog katastrofalnog potresa, baš od tog topovskog otvora, dobrano je naprsnuo minaret iznad šerefa, jer je - kako to stručnjaci vole reći, poremečena statika minareta. Sutradan ujutro, 27. oktobra, drugi udarac iz utrobe zemlje nagrdio je banjalučku ljepoticu. Stvarno je tužno djelovala Ferhadija bez vrha, toliko tužno da su i najveći ateisti tugovali, ako ni zbog čega drugog, a ono što je ovom gradu oduzeto nešto od njegovog obilježja.






Zahvaljujući pojačanoj brizi zajednice za kulturno-istorijske spomenike - osakaćena Ferhadija je bila među prvim objektima na kojoj su uklanjana, potresom učinjena, oštećenja. Slike o napredovanju skela koje su opasavale minaret, Banjalučani su svakodnevno pratili i kao da su svojim pogledima nastojali požuriti stavljanje alema. Uporedo sa popravkom i dograđivanjem minareta, vršeni su temeljni popravci i u unutrašnjosti džamije, nakon čega je banjalučka ljepotica zablistala i, svojom ljepotom, vratila se ponovo među vjekovna gradska zdanja, zahvaljujući dobrim dijelom angažiranju stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH iz Sarajeva.




Dvadesetak godina poslije zahvaljujući, u prvom redu, Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode Banjaluka, džamija Ferhadija je tek, može se tako reći, definitivno popravljena, bolje reći, učvrščena za vječnost (mislilo se).Naime, u toku 1989.godine, na osnovu projekta Ljubljančanina Stojana Ribnikara, izvršeno je pomoću specijalnog stroja za bušenje, koji je darovao UNICEF, koji je prvi put u nas primijenjen, povezivanje svih dijelova džamije. Zahvaljujući pomenutom stroju koji, kako stručnjaci tvrde, buši s mikronskom tačnošću na veliku daljinu, povezan je betonski (poslije potresa nadograđeni) dio minareta sa temeljima. Po ocjeni mr. dipl. inž. Sabire Husedžinović, ovaj rad koji su obavili stručni radnici Zavoda za zaštitu spomenika iz Kotora, je 'jedinstven poduhvat na našem tlu'.



Uz sve promjene nezaobilazna je iluminacija minareta 1936.g.

'Minaret ove velike i najljepše džamije u Banjoj Luci iluminiraće se raznobojnim električnim svetlom u vidu jugoslovenske i verske muslimanske zastave. Naime, pojačaće se rasveta oko same šerefe, s tim što se pored sadašnjih dvorednih žarulja u sredini postaviti još po jedna žarulja.Oko šerefe prema alemu na gornjem delu minareta postaviče se u deset redova raznobojne sijalice, koje će za vreme raznih državnih ili muslimanskih svečanosti biti zapaljene. Svetlo će na ovom delu minareta biti udešeno tako, da će se pomoću naročitih naprava boje automatski menjati prema potrebama....Žarulje će se i uvlačiti u unutrašnjost minareta pomoću jedne naročite naprave. Biće potpuno zaklonjena od vremenskih nepogoda. Ova iluminacija će biti vrlo lep ukras vitkom minaretu Ferhat-pašine džamije, najveće i najlepše u našem gradu', zabilježio je kroničar lokalnog lista. Iluminacijom minareta, pomoću 180 žarulja 'jačeg napona', uz petogodišnju garanciju, postavio je renomirani banjalučki instalater Georg Pascolo. Uporedo s iluminacijom izvršen je temeljit popravak krova. ' Mesto sadšnjeg olovnog krova, postavlja se bakarni krov, koji će biti mnogo lepši i što je važnije, stalniji...Krov od bakra postavlja se na pet kubeta džamije....Krov postavlja g. Izidor Altarac' ('Vrbaske novine).