Rijetko koji pojam u našem jeziku odaje toliko značenja i simboličnosti kao što je to slučaj sa jednom džamijom koja je 414 godina bila zaštitni znak jednoga grada, koja je izdurala više od četiri stoljeća i u njima raznovrsne kataklizme. Izdurala sve do one posljednje - četničke, čija mržnja prema islamu, islamskoj arhitekturi i ljepoti uopće, je bila dovoljno jaka da je u zoru, 7. maja 1993. godine, dušmanskih ubiju. Otada više Banja Luka ne liči na samu sebe.







To i jest bio jedan od ciljeva srpskog fašističkog okupatora da zatru sve tragove postojanja muslimana na prostorima koje su planirali staviti pod svoju kontrolu, te pripojiti Srbiji. Banja Luka bez svojih domicilnih građana i arhitekture koja je svjedočila o mnogo čemu kroz minula stoljeća, jeste neki sasvim drugi grad. Ako je uopće više grad! Stoga, zdanje Ferhad-paše Sokolovića, posljednjeg bosanskog sandžak-bega i utemeljitelja urbane Banja Luke, može se uzeti kao paradigma graditeljskog duha, urbanizacije, Božijeg hrama i ljepote uopće. Međutim, ta paradigma je bila na suprotnoj strani paradigmi nagona za rušenjem, bezbozništva, mržnje prema ljudima koji se drugačije zovu ili se drugačije mole Jedinome Bogu. Paradigma graditeljskog i urbanog je bila na putu onoj drugoj - paradigmi destrukcije i ruralnog. Paradigma ljepote, koju je stoljećima simbolizirala Ferhadija, bila j nasuprot paradigmi pomračenog uma i svemu žao uz to ide. Treba li po stoti put spomenuti samo neka imena koja stoje iza barbarskog rušenja najpoznatije banjalučke džamije i jedne od najpoznatijih i najljepših u BiH? Mislim da treba i da nikada nije dovoljno. Zato, neka se ponovo javno kaže, baš danas, na 12-tu obljetnicu njenog rušenja, da iza tog vandalskog čina, što je i slučaj sa rušenjima ili skrnavljenjima i drugih, preko 1000 džamija u BiH, između ostalih, stoje ovi srpski "prvoborci" ili institucije: svi članovi SANU, SPC na čelu sa patrijarhom Pavlom Stojčevićem, Slobodan Milošević i njegovi najbliži saradnici, Radovan Karadžić i njegovi najbliži saradnici, djeneral Ratko Mladić, djeneral Momir Talić (umro u međuvremenu, a nije dočekao hašku presudu), tadašnji načelnik CSB Banja Luka Stojan Župljanin, tadašnji načelnik SJB Banja Luka Vladimir Tutuss, tadašnji gradonačelnik Banja Luke i danas neuspješni direktor Banjalučke pivare Predrag Radić, tadašnji sekretar za urbanizam Predrag Mitraković, tadašnji ministar u paljanskoj Vladi Radoslav Brđanin (osuđen na 32 godine i izdržava kaznu u Haagu), a nije se protivio rušenju Ferhadije kao ni preostalih 15 banjalučkih džamija ni tadašnji i današnji episkop banjalučke eparhije Jefrem Milutinović. Naravno, u lancu odgovornih za ubijanje banjalučke ljepotice su još mnoga imena - rangirana naniže od pobrojanih. Svi oni su, jednostavno, paradigma zla!
Eh, danas, 7. maja 2005. godine, navršile su se i četiri godine kako je bio prvi pokušaj polaganja kamena - temeljca novoj Ferhadiji. Pokušaj je u krvi ugušen, uz jedan izgubljen ljudski život (rahmetli Murat Badić iz Cazina). Tada je došla do punog izražaja paradigma mržnje mladih srpskih naraštaja prema Bošnjacima i islamskom, koji su organizirano došli iz svih krajeva BiH i koji su pripremani za tako nešto od kolijevke. Imao ih je ko podučavati mržnji i barbarizmu, kako u kućama, tako i u školama, crkvi i drugim mjestima gdje su stasavali.
Kada se sa ove vremenske distance pogleda, a uzimajući u obzir činjenicu da se na lokalitetu srušene banjalučke Ferhadije ni nakon četiri godine nije ništa desilo nakon kamena - temeljca postavljenog na živi zor 19. juna 2001., realno je postaviti pitanje svrsishodnosti toga čina još tada, a pogotovo uz cijenu koja je plaćena. Uz mnoge paradigme koje pristaju uz pojam Ferhadija svakako pristaje i ova - paradigma pogrješne (?) procjene investitora (IZ Banja Luka i IZ BiH), ili pak paradigma politiziranja sa obnovom te džamije, ali opet na štetu Banjalučana i Bošnjaka. Jer, vrijeme ne radi za nas. Naprotiv!
Puno toga je rečeno i napisano, čak i iz pera ovog autora, vezano za iscrpljujuće odlaganje početka obnove Ferhadije, uz javne kritike i prozivanja odgovornih. Posljednji u nizu poteza onih što su sebe ovlastili za obnovu i koji svakako ne služi na čast nama - Bošnjacima, muslimanima pa ni Banjalučanima u cjelini jeste nedavno objelodanjivanje ("Preporod") da je u financijskom planu prisutno i ime britanskog princa Čarlsa (Charless), koji je, kao, obećao dati svoj prilog, a "prinčevsko nije lagati", kako podvlači "Preporodov" urednik. Ovakvi pristupi obezbjedjenju financijskih sredstava za obnovu Ferhad-pašinog zdanja su, u najmanju ruku, neozbiljni i ponižavajući po nas. Eh, tu smo već kod paradigme sadake i poniženja kojima nas prema svijetu izlazu naši duhovni autoriteti.
Kada smo već kod paradigmi (ponavlja se nekoliko puta i možda para uši, ali šta ja mogu kada je to tako), neka se na kraju spomene i tužba BiH protiv SCG za koju se javno ne zalažu oni što na ovakav način planiraju obnoviti Ferhadiju u mojoj i našoj Banjoj Luci. No, neovisno o toj tužbi, IZ-e Banja Luka i IZ BiH su propustili da tuže Republiku srpsku, u čije temelje su ugrađeni ruševni ostaci banjalučke Ferhadije. U tom slučaju se ne bi spominjao nekakav britanski princ i njegova dobra volja da udijeli sadaku, te da se uzdamo u njegovu prinčevsku. Za Ferhadiju se morala ispostaviti faktura dužniku, a ne pisati molećiva pisma po svijetu ili obilaziti taj isti svijet i prositi.
Ferhadija je simbol i paradigma urbane Banja Luke. Bez nje nejma Banja Luke, a bez Banja Luke nejma ni Bosne i Hercegovine.

Bedrudin GUŠIĆ