Kako svjedoči Stjepan Pavičić: "Franjevački samostan osnovan je u Banjoj Luci poslije 1378., valjda u isto vrijeme kada i u susjednom Zvečaju i Livaču". Pejo Ćošković, predočavajući dokumenta o prvom spominjanju imena Banjaluka (1494.), predočava i podatak da se gotovo istodobno u Banjaluci spominju redovnici za koje se "sa stanovitim razlogom može pretpostaviti da su to bili franjevci". Par "franjevačkih" tornjeva na Petrićevcu, odnosno zvonika samostansko-župne crkve Presvijetlog Trojstva, pojavio se krajem 1930. godine.

"Polovicom travnja 1930. godine stara je crkva vec bila pri koncu rušenja i počelo se sa zidanjem nove. Rad je napredovao brzo i koncem kolovoza crkva je već bila pod krovom, postavljao se željezni beton, jedan toranj se dovršavao, a drugi je bio preko polovice ozidan i crkva se izvana uređivala... Polovicom siječnja 1931. godine bila su dozidana oba tornja..." (B.Gavranović).

Kada je unutrašnjost nove bogomolje ožbukana i uređena, Uprava franjevačkog samostana je sve poduzimala kako bi unutrašnjost crkve bila što potpunija i izglednija. Zahvaljujući tim nakanama pretočenim u odluke, u ljeto 1931. godine u crkvi se obrela slikarska grupa "Ars sacra" iz Praga, kojom je rukovodio František (Franjo) Martiny, koja je oslikala unutrašnjost nove crkve za pet i pol mjeseci. Dok su slikari još oslikavali unutrašnjost crkve, u jesen 1931. godine, bihaćki graditelj Missoni postavio je velik oltar izrađen u kamenu bihacitu, a tek četiri godine poslije-1935. godine, novu propovjedaonicu, izrađenu također od bihacita. Nova zvona su postavljena na zvonike 1934. godine. Kada je 1935. uvedena električna rasvjeta u crkvu, (u samostanu je od početka dvadesetih postojala električna rasvjeta) i kada je u istoj godini tvrtka Brandt iz Maribora isporučila nove orgulje (13 registara i dva manuela), uprava samostana je mogla biti potpuno zadovoljna, jer je tim činom bila dovršena nova samostanska-župska crkva. Osobito od tada, pa sve do početka rata 1941. svake godine na sv.Antu, tisuće Banjalučana, prvenstveno rimokatolika, znalo se okupiti oko crkve, pa se moze reći da je tih godina Petrićievac bio i omiljeno izletište.



Na Petrićevcu su franjevci udarili prve temelje svojoj naseobini 1872. ili 1873. Od početka gradnje na mjestu koje se nekoć zvalo Dudić, na zemljištu koje su za 500 austrijskih dukata i njivu od pet rala u blizini, otkupili od banjalučkog trgovca Jusufa Šibića, samostan sa crkvom prolazio je kroz uzbudljiva razdoblja. Hronika ovog samostana biljezi česta stradanja. Dovoljno je reći da je posljednja srušena samostanska zgrada sa crkvom bila čak "šesto izdanje". lako su u prvotni samostan uselili 1876. - preseljenjem iz Ivanjske, redovnici samostana na Petricevću su malo uživali u radostima svog novog doma, koji im je sagradio sposobni zidar iz Ovčareva po imenu Ivo Šuhak. Zbog nedostatka novčanih sredstava gradnja je sporo odmicala, pogotovu što je uz samostan valjalo sagraditi i gospodarske objekte. Kada je dovršeno jedno krilo samostanske zgrade, u maju 1876, preselila se Franjevačka rezidencija iz Ivanjske u Banjaluku u rezidenciju Petrićevac, u kojoj je prvi predsjednik bio fra Stipo Orlovac. Rezidencija je i ostala sve do 18. 10. 1885. kada je kanonski proglašena za samostan. Nedovršeni samostan postao je zgarište u ljeto 1878. za vri­jeme ustanka Krajišnika protiv ulaska okupacione austrougarske vojske u Banjaluku. Samostan tom prilikom nisu zapalili krajiški ustanici, već austrijski topovi.

Ostavši bez doma, banjalučki su franjevci, sticajem prilika, ipak sebi priskrbili krov nad glavom. Uselili su se u ljetnikovac Džinićevih u Kumsalama, koji su prilagodili zimskim uvjetima stanovanja, u što su utrošili 50 dukata. Porodica Džinić-bega, odnosno sam beg Džinić, ustupio je franjevcima s Petrićevca svoj ljetnikovac, kao kakav-takav izraz i materijalne zahvalnosti jer je mladog bega Džinića svojim zalaganjem spasio austrijskog suda banjalučki župnik fra Marko Marić, u akciji spašavanja nedužnih, kakvih je bilo među uhapšenima, pošto su austrijske okupacione vlasti sve starije muslimane Banjaluke uhapsile bez obzira da li su sudjelovali u pobuni. Banjalučki župnik je dokazao nevinost banjalučkog bega i vojni sud je odustao od njegovog gonjenja. U ljetnikovcu Džinićevih u Kumsalama franjevci s Petrićevca su ostali samo preko zime, do proljeća 1879. da bi već 1880. godine započeli na istom mjestu obnovu samostana uključujući i podizanje novih samostanskih gospodarskih zgrada. U ljeto 1880. novogradnja samostana omogućavala je useljenje, ali su franjevci uselili tek nakon razdvajanja župa Banjaluka i Petrićevac 1882. Žurba pri gradnji i krive procjene majstora da se mogu koristiti temelji s armirano-betonskim željezom učinili su da se krov nad podrumom ubrzo počeo "gibati" i polako spuštati. Sami franjevci 1887. godine su porušili samostan da bi bio sagrađen novi. Sa željeznim šinama, kupljenim u Njemačkoj, i kamenom izvađenim u Klašnicama, gradnja novog samostana počela je 11. V. 1887. Ubrzo je samostan useljen. Fra Alojzije Mišić je 1903. po drugi put postao gvardijanom i za vrijeme tog četverogodišnjeg mandata uspio je da se dogradi uz crkvu sakristija, osigurao je sredstva za dogradnju južnog dijela samostana, podigao nove gospodarske zgrade, a samostansku crkvu presvodio armiranim betonom, te su na podove stavljene keramičke pločice.

Polovinom dvadesetih godina Starješinstvo provincije odlučilo je da se na Petrićevcu podigne nova samostanska kuća. Prvi plan za gradnju odudarao je od siromaštva kao odlike franjevačkog reda, zbog čega je graditelj B. M. Katušić uradio novi, po kojem je samostanska kuća bila suvremena, ali skromnijeg izgleda i komfora. 12. 03. 1928. godine počelo je kopanje temelja za novi samostan (blagoslov temeljnog kamena je obavljen tek 10. 07.1928. uglavnom zbog obilnih kiša koje su tog proljeća zasipale banjalučko područje), u septembru 1928. novi samostan je bio pod krovom, a potkraj iste godine i nastanjen.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata samostan i crkva na Petrićevcu pretrpjeli su znatna oštećenja, koja su uklonjena u ranom poslijeratnom razdoblju, u kojem je popravljena crkva i crkveni tornjevi, podignute neke samostanske gospodarske zgrade i uređena ogledna bašča.

Katastrofalni potresi u jesen 1969. razorili su samostansku crkvu sa dva iz daleka uočljiva zvonika, a na istom mjestu su nikla nova zdanja sa novim, savremeno oblikovanim zvonikom. Prema projektu ljubljanskog arhitekta Janeza Fürsta, 1973-1974. godine, izgrađena je nova crkva i novi samostan, jer zbog oštećenja dotadašnji nije bio za uptrebu. Nova crkva na Petrićevcu je bila zaista savremeno zdanje, naročito zbog novog visokog zvonika. Unutrašnjost novoizgrađene crkve je bila veoma funkcionalna, s oltarom kao središnjim mjestom, amfiteatarskom galerijom i kriptom ispod crkve. Sama unutrašnjost crkve privlačila je pažnju vjernika i posjetilaca ne samo funkcionalnošću već i vrijednim umjetničkim djelima.



Ovako sagrađen samostan postojao je dvadesetak godina. U ranim jutarnjim satima 07. 05. 1995., nešto prije 4 sata ujutro, betonska zdanja crkve i zvonika razneseni su strahovito jakom eksplozijom. Ovaj zločinački čin je, nažalost, bio tek jedan od mnogih usmjerenih ka katoličkim i muslimanskim bogomoljama u periodu od 1992. do 1995. godine. U tom incidentu je izgubio život fra Alojzije Atlija. Međutim, novi se samostan digao iz pepela zahvaljujući pomoći Caritasa biskupije Trento, Italija, i brojnim drugim donacijama. Obnovljen je u ljeto 1997, a pred Božić te godine oživljava samostan Presvetog trojstva u istoj zgradi na istim temeljima.


Tokom druge posjete Bosni i Hercegovini papa Ivan Pavao II je 22. 06. 2003. prvi put boravio u Banjaluci, gdje je pred više od 30 hiljada vjernika poglavar Rimokatoličke crkve ispred manastira Petrićevac služio misu na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merca.

Franjevci -1
Franjevci- 2
Franjevci- 3