Banjalučanin Ivan Frano Jukić i ruski konzul Aleksandar Giljferding su sačinili zapise o Banjaluci u periodu između 1840. i 1860., a o bogomoljama za vjernike pravoslavne vjere, imali su istu ocjenu. Jukić kaže da na području "Vlaškog brijega" (danasnjeg Veselog brijega na području Rebrovca) ima "nešto drvene, iznutra prazne rišćanske zgrade koju Banjalučani vlaškom crkvom nazivaju". Giljferding, 1857/58. u svom sažetom, ali jezgrovitom opisu daje sličinu ocjenu, kritičkog tona: "Na sramotu banjalučke čaršije i trgovačkog staleža, nema pravoslavne crkve. Ide se na molitvu u selo udaljeno jedan sat od grada. Tamo je prošlog vijeka podignuta crkva u siromašnoj drvenoj kolibi". Pogrešno je ta drvena crkva po nekima locirana u selo Kola, jer su zaboravljali da je banjalučka čaršija u ono doba bila oko Ferhadije i da je Banjalučanima selo Kola bilo mnogo udaljenije od jednog sata hoda. Riječ je o crkvi na Rebrovcu, zapravo ondašnjem Vlaškom brijegu.



Kritička opaska Giljferdinga nije bila na mjestu, uprkos činjenici da je izrekao vrlo povoljnu ocjenu o vjernicima pravoslavne vjere, jer veil: "Mada ih ima malo, hrišćani, specijalno pravoslavni, najaktivniji su i najbogatiji dio stanovništva Banjaluke. Mjesna trgovina je većim dijelom u njihovim rukama. Ranije u gradu nije bilo pravoslavaca. Ovamo su se doselili u novije vrijeme (u toku ovog stoljeća). To su većinom doseljenici iz Hercegovine, a naročito iz trebinjskog kraja". Pošto je sam konstatovao da u Banjaluci ima svega 70 pravoslavnih kuća, ali i da je u gradu "nedavno osnovana hrišćanska škola, u kojoj zajedno uče pravoslavci i katolici", veliko je pitanje da li stoji tako oštra kritika zbog nepostojanja u gradu pravoslavne crkve. Naime, relativan je pojam o bogatstvu banjalučkih trgovaca. Sigurno ni svih 70 pravoslavnih kuća nisu bile trgovačke, niti im je preticalo toliko bogatstva da su mogli, uz izdržavanje škole, finansirati i gradnju crkve.
Pouzdano se zna da je u vrijeme boravka Vase Pelagića, kada je 1866. otvorena banjalučika bogoslovija postojala omanja crkva nazvana "ćelija", a da je već polovinom sedamdesetih na "crkvištu" postojala pravoslavna crkva, koja je izgorjela u jeku ustanka, 1875. godine. Da je to ipak bila malo bolja, mada zacijelo ne i željena crkva, upućuje na takav zaključak i činjenica da su onovremeni banjalučki ugledni pravoslavci, koju godinu prije, bili sagradili zgradu bogoslovije s konviktom.

Godinu dana poslije ulaska austrougarskih trupa u Banjaluku podignuta je privremena crkva na "crkvištu", na mjestu spaljene crkve, usprkos činjenici da je novi okupator sav zatečeni prikupljeni građevinski materijal upotrijebio "za građenje svojih vojnih objekata i puta koji je vodio u Vrbas-logor". (Vuk Jelovac) Isti autor je zabilježio: "Godine 1905., ne zna se tačno iz kojih razloga, austriske vlasti ponudile su bile Srbima da im o svome trošku podignu lepu crkvu u Banjoj Luci, ali ovu ponudu banjalučki Srbi su odbili..."
Crkva podignuta 1879. koja se nalazila, po prilici, na mjestu današnjeg prolaza za kino "Kozara" i zmeđu stambenih zgrada, svojim izgledom je uveliko podsjećala na vojvođanske bogomolje - poširoka s krovom na dvije vode, zvonikom i malom crkvenom kućom u neposrednoj blizini, služila je dugo svojoj svrsi, iako je još 1911. u Crkvenoj opštini zaključeno da je dotrajala i da više ne odgovara potrebama, pogotovu što je Banjaluka 1900. postala sjedištem mitropolita banjalučko-bihaćkog.



Saborna crkva – Hram Hrista spasitelja 2. dio
Saborna crkva – Hram Hrista spasitelja 3. dio
Saborna crkva – Hram Hrista spasitelja 4. dio