Iako je 1912. u Banjaluci obrazovan novi odbor za podizanje Saborne crkve, početak radova je odgođen pošto su ubrzo nastupili ratovi. Poslije završetka svjetskog rata - 1922. godine formiran je novi građevinski odbor i iznova su počele pripreme za podizanje Saborne crkve, koja je trebala zamijeniti tadašnju parohijsku - Sošestvija sv. Duha. Odbor je vodio akciju za prikupljanje novčanih sredstava, te rješavao dva vrlo značajna pitanja: na kojem mjestu i po kojem projektu graditi. Prikupljanje sredstava je dobro napredovalo, pa je početkom aprila 1924. utvrđeno da odbor već ima 4.952.000 dinara. Odabran je rad beogradskog arhitekte Dušana Živanovića, pobornika i zagovornika neobizantskog stila.

Pitanje mjesta na kojem bi se trebala graditi crkva, rješavalo se do u posljednji trenutak. Naime, iako je trasiranje za novu, Sabornu crkvu bilo najavljeno za kraj septembra 1925. godine, prema pisanju ondašnjih banjalučkih novina polovinom maja, još nije bilo odlučeno gdje će se graditi nova bogomolja - na starom crkvištu ili na vakufskom zemljištu pred kavanom "Balkan" i hotelom "Bosna". Pitanje lokacije nove crkve dugo je potrajalo i mjesecima je čekalo odgovor.
Banjalučka "Otadžbina" je u prvoj polovini marta 1925. pisala, između ostalog, o budućoj crkvi:"Kako doznajemo neće biti na mjestu stare porušene, već na praznom prostoru pred Županijom, Balkanom i Bosnom, na vakufskom zemljištu, koje će - kako smo informisani - vakuf ustupiti srp. prav. opštini uz neku rekompenzaciju. Ako ovo uspije -a mi se nadamo- ta će nova crkva da bude ukras vidni cijeloga grada i vidljiv znak vjerske tolerancije od strane vakufske uprave i značajno razumijevanje za naše kulturne i prosvjetne svrhe".

Vakufsko zemljište je, neočekivano, postalo sporno i nakon što je Ministarstvo građevina odobrilo gradnju. Zbog čega je zemljište postalo sporno? U sklopu akcije za podizanje spomenika Kralju Petru I u Banjaluci, koja je u proljeće 1925. bila pokrenuta, neki pripadnici Srpske nacinalne omladine javili su se s idejom da se taj spomenik podigne baš u tom novom središtu Banjaluke. Taj neočekivani prijedlog izazvao je dvojbu u banjalučkom Vakufskom odboru, jer su mislili da je možda uputnije prodati zemljište za spomenik Kralju, jer ionako se namjeravalo graditi crkvu na starom crkvištu. Kako su oko odbora za podizanje spomenika Kralju počele razmirice između Gradskog vijeća i pripadnika Radikalne stranke, naročito oko toga ko će imenovati Odbor za gradnju, to je ipak prevagnulo opredjeljenje da se Saborna crkva gradi na vakufskom zemljistu.

U banjalučkoj "Otadžbini" se krajem juna 1925.moglo pročitati da je osigurano zemljište za gradnju nove crkve, da je pogodba izvršena, za što je stiglo odobrenje Vakufskog odbora iz Sarajeva, te da je pogođeni iznos u cijelosti isplaćen i 22. juna zemljište i gruntovno upisano na ime novog vlasnika. I dok je to značajno pitanje napokon skinuto s dnevnog reda, uznemirujuće je djelovala vijest da nije uspjela prva ofertalna licitacija za gradnju prve etape Saborne crkve. Na drugoj licitaciji održanoj 10. jula u Građevinskoj sekciji Županije, na kojoj se "natjecalo oko 12 inženjera, koji će gradnju preduzeti. Pogodba je uspjela sa poduzećem Til i Šimić iz Broda i ako Ministarstvo građevine potvrdi pogodbu, već na Ilindan može se početi sa udaranjem temelja" izvijestio je spomenuti banjalučki list. Odobrenje je stiglo i zidanje impozantne građevine sa zvonikom visokim 42 m i kupolom prečnika 6 metara na visini od 22,70 m, koliko je vrh bio udaljen od osnove 19,5 x 22,10 m, moglo je početi. Međutim, gradnja je počela tek u novembru.

Saborna crkva – Hram Hrista spasitelja 1. dio
Saborna crkva – Hram Hrista spasitelja 3. dio
Saborna crkva – Hram Hrista spasitelja 4. dio