U Banjaluci nije mogla odmah biti podignuta prva sinagoga iz razumljivih razloga, jer je broj jevrejskih obitelji postupno rastao. "Kako piše vicekonzul Stanislav Dragančic, jevreji su obavljali molitvu u jednoj iznajmljenoj kući" - piše Hamdija Kreševljaković, ali ni on ne naznačava koliko dugo su banjalučki Sefardi bili bez svoje sinagoge.

Kada su u Banjaluci podignute prve sinagoge?
Upamćeno je da su prvi banjalučki rabini - Josef Nachmias, od Sefarda, i Herzler, od Aškenaza, posvetili prve sinagoge. Rabin Nachmias čak dvije; prvu podignutu krajem turske okupacije, koja je bila u blizini ondašnjeg sajmišta, nedaleko od Realke, i drugu na ćošku današnjih ulica Jukićeve i Jevrejske, u početku austro-ugarske okupacije pošto je prva izgorjela. Jevreji Aškenazi, pouzdano se zna, dobili su svoju sinagogu u samom početku XX stoljeća (po nekim izvorima sinagoga Aškenaza je podignuta 1900., a po drugim dvije godine kasnije) pa je i to razlog za hipotezu da su morali imati sinagogu i prije, na nekom drugom mjestu. Ova upamćena sinagoga podignuta je na kraju ondašnjeg naselja vila, na mjestu gdje se danas nalazi zgrada Crvenog križa.

Banjalučki Sefardi sa svojim rabinima, već spomenutim Nachmiasom te Jakobom Eliasom, Romanom Menachemom i o. Mihaelom Atiasom, a Aškenazi sa svojim, poslije Herzlera, dr. Moritzom Frankfurtherom, dr. phil. Pinkaszom Kellerom i Sigmundom Kohnom, uvijek su težili da imaju veći i bolje opremljeni hram. Međutim, stanovito neslaganje, pa i želja za samoisticanjem, sputavali su ih u ostvarivanju tog plana, sve do polovine tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je lokalni list najavio promjene u članku pod naslovom "Nova uprava jevrejske bogoslovne opštine Sefarda otpočela je rad".

Dolazak mlađih i obrazovanijih na čelo sefardske općine - koje je predvodio Josef D. Nachmias, zbio se u jesen 1936. To je značilo da će se konačno riješiti pitanje bogomolje, jevrejskog hrama, pošto postojeći "nikako ne odgovara ni verski ni kulturno potebama ovako brojne opštine". I ubrzo po izboru uspjeli su ukloniti neku staru zgradu ("onu kućerinu pred hramom, koja je, prljava i zarasla u travurinu, takoreći u centrumu grada, na sramotu crkvene opštine i samog grada, upućivala ozbiljne prekore crkvenoj opštini nego i gradskim ocima koji trpe ovakve neestetske starudije u centru grada, koji se sve brže razvija i postaje sve lepši i kulturniji varoš") - moglo se pročitati u "Vrbaskim novinama" početkom oktobra 1936, dajući time do znanja da će ostvariti svoj naum, da na mjestu postojećeg jevrejskog, sefardskog, hrama podignu novi.

Mlada i agilna uprava ubrzo je to i potvrdila, jer lokalne novine izvještavaju da se zidanje odvija ubrzanim građevinskim tempom i da će se ubrzo naći pod krovom, a da dom zida bivši šef tehničkog odsjeka banjalučke gradske općine (Glac). Početkom decembra 1936. banja­lučke "Vrbaske novine" najavile su veliku svečanost - "osveštenje temeljnog kamena doma i novog hrama, koji će sagraditi u novije vrijeme, odmah do doma, kao sastavni deo doma koji se nalazi pod krovom". Od posebnog značenja je bilo da je posvećenje obavio vrhovni svećenik svih jevrejskih ispovijesti, Vrhovni rabin, istodobno i senator, dr.Isak Alkalay.

Taj prvi dolazak Velikog rabina u Banjaluku bio je velik i značajan događaj ovog grada. Visokog gosta su 11. XII 1936. dočekali svi banjalučki jevreji, sefardskog i aškenaskog reda, a pozdravio ga je Mihael Atias, rabin Sefarda, a potom i Josef Nachmias u ime sefardske općine, te Moritz Herzog, ispred aškenaske. Za vrijeme boravka u Banjaluci dr. Isaka Alkalaya je primio i tadašnji ban Vrbaske banovine (Bogoljub Kujundžić), dok je posjetio i dvojicu visokih crkvenih velikodostojnika - mitropolita banjalučkog Vasilija Popovića i biskupa banjalučkog fra Jozu Garića.

Svečanost koju je upriličila agilna uprava sefardske općine bila je izuzetan događaj kojemu su bili prisutni, pored ostalih, ban Bogoljub Kujundžić, u ime komandanta Divizije general Kostić, konzul Republike Poljske Artur Burda, visoki dostojanstvenici svih konfesija u Banjaluci, predstavnici svih banjalučkih društava, nadleštava i ustanova privrednog i javnog života koje su, na ulazu u dvorište hrama i u hram "dočekivali članovi naročitog odbora, sastavljenog od vernika jednog i drugog obreda".

Govoreći na ovoj svečanosti, Josef D. Nachmias je naglasio da je uprava sefardske općine, odlučujući se na gradnju dviju značajnih građevina, hrama i doma, nošena željom da ukloni ranije nedostatke, željela i bila nadahnuta i izvjesnim lokalpatriotizmom, jer su već poznati kao "starosjedioci, takorekuć domoroci koji se ne udaljuju od rodne grude - oni u njoj žive, rade, stiču, zidaju, troše i na njoj umiru - ne razlikujući se u tome nimalo od autohtonog slavenskog življa". Potom se "prešlo na svečani čin osveštenja, koji je bio završen retko lepim govorom Vrhovnog rabina g. Alkalaja i i svečanom molitvom pred otvorenom Torom... Božjoj službi asistirali su beogradski kantor Altarac i banjalučki rabini Kon i M. Atijas, a prisustvovao je i rabin iz Bihaća. Tom prilikom pročitana je, najpre na hebrejskom, a zatim na srpsko-hrvatskom jeziku, povelja koju je Vrhovni rabin, u pratnji dva sveštenika uzidao u temelje hrama". Povelju je pročitao rabin Mihael Atias.

Svi radovi na gradnji novog hrama i jevrejskog doma okončani su u proljeće 1937. Dom koji se nalazio na uglu današnjih ulica I.F. Jukića i Jevrejske postao je, u pravom smislu, stjecištem svih banjalučkih jevreja - Sefarda i Aškenaza.

Na žalost, ubrzo su razne antisemitske uredbe pomutile njihovu radost i zadovoljstvo, a progoni i pogromi za vrijeme okupacije išli su najprije na rušenje svakog dostojanstva,na ponižavanje, a potom i na fizičko istrebljenje.

Novi dom i hram su nacisti pretvorili u "Lindabar" - javnu kuću, a godinu-dvije poslije u njoj je bila smještena "Krugovalna postaja" (radio stanica) i banjalučki razglas. Za vrijeme bombardiranja 1944. jedan dio je bio porušen, pa je poslije oslobođenja prostor bio korišten najprije za gradsku razglasnu stanicu, pa za omladinske prostorije sve dok se u nj' nije uselila štamparija "Glas", koja je taj prostor koristila sve do poslije potresa 1969. godine. Sinagoga banjalučkih Aškenaza bila je “u životu” godinama poslije Drugog svjetskog rata, punu četvrtinu stoljeća! Nije bila porušena, ali je u više navrata oskrnavljena, jer se skrnavljenjem smatra i njeno pretvaranje u radioničke prostorije, a to je bilo krajem pedesetih i početkom šezdesetih, kada je u sinagogi Aškenaza bilo smješteno preduzeće "Univerzal", koje se u to vrijeme bavilo ponajviše limarijom.

To su ružne epizode o banjalučkim sinagogama. Žalosno je to i čuti, ali bilo je tako i zbog toga što tadašnjim, a i nekim kasnijim, vlastodršcima nije bilo, ili nije htjelo biti, poznato da se svako kulturno nasljeđe mora poštovati, jer to je i odnos spram civilizacije i jer to nalaze civilizacijsko poimanje (su)života. Zbog takvog odnosa, kojem je doprinijelo nepostojanje jevrejske općine u Banjaluci, mi smo kao grad siromašniji. Rušenje banjalučkih sinagoga su neoprostive greške. Nažalost nisu to jedine greške koje su u ovom gradu načinjene, niti su to jedini spomenici kulture i bogomolje pripadnika drugih vjeroispovjesti koje su divljački porušene.

Sinagoge - prvi dio