Baš kao i o jevrejskom groblju, o ovom nam starom spomeniku mogu govoriti samo rijetke stare fotografije i tekstovi...

Banjalučki jevreji, u prvo vrijeme isključivo Sefardi, počeli su organizirati svoj društveni i vjerski život u ovom gradu, čim ih se okupilo nešto više. lako su imali velike potrebe, npr. da imaju svoj vjerski hram - sinagogu, najprije su osnovali svoju jevrejsku općinu. Međutim, diskutabilno je pitanje o godini osnivanja prve jevrejske općine u Banjaluci. Nepouzdan je, naime, podatak da su imali ovu svoju instituciju već 1848., pogotovo što treba vjerovati podatku iz popisa 1870., a on kazuje da su u banjalučkom sandžaku (znači ne u banjalučkoj čaršiji!) bila ukupno 23 jevreja, među kojima je bilo desetoro djece. "Eksplozija" brojnosti jevreja u ovom gradu dogodila se dolaskom Austro-Ugara u Bosnu i Hercegovinu, pa je već 1879. u Banjaluci bilo 187 jevreja. Nagli porast se dogodio jer su iz slavenskih područja Austro-Ugarske monarhije samovoljno doseljavali jevreji (Aškenazi), koji su se mnogo lakše od Sefarda sporazumijevali s domaćim stanovništvom. Zahvaljujući tome relativno brzo su jevreji Aškenazi osnovali svoju aškenasku općinu. lako im je odobren pravilnik tek 1884. godine, sasvim je izvjesno da su svoju općinu osnovali koju godinu prije, pogotovo što je već početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle već u prvoj većoj skupini Aškenaza bio i rabin Herzler i jer je, ako ne prvi Aškenaz, a ono sigurno među prvim bio i apotekar Robert Brammer, pa Arnold Fischer, Bernath Bruckner, pa vrlo poduzetna porodica Kastl i druge.

Ne treba zaboraviti da su jevreji, osobito nakon izgona s iberijskog poluotoka, svi odreda svojom obavezom držali do samoorganiziranja, do osnivanja svoje općine i podizanja svoga, jevrejskog, hrama (sinagoge), jasno čim su im to - uz ostale pogodnosti, dopuštale prilike i stečene materijalne mogućnosti. Može se reći da je svaki od njih osjećao potrebu za jevrejskim hramom, jer se funkcija sinagoge razlikuje od bogomolja u ostalim konfesijama.

"U istoriji jevreja hramovi su imali spečifiinu ulogu i značenje. Oni su bili mjesta okupljanja opštinara. U hramovima se svijet sklanjao kad mu je bilo najteže u istoriji. Narod se u hramovima hrabrio, sticao moralnu snagu i izdržljivost. Hram nije bio samo mjesto molitve i vjerskih obreda. Svaka radost i žalost zajednice, kao i svaki događaj od većeg značaja manifestovao se u hramu i tu je bio obilježen. U njemu se, osim vjere, gajila i nauka. Oni su bili mjesta, gdje su se izučavali humanizam, moral i etika. Tu se crpila intelektualna moć i moralna snaga za one nadčovječanske napore koje su jevreji kroz istoriju morali ulagati da bi se održali. Narodni prvaci vodili su u hramovima razgovore i o opštim pitanjima..." (Avram Pinto).
(nastavlja se)

Sinagoge - drugi dio