Bruno Diamant, austrijski kipar, došao je u Delibašino selo, po pozivu opata Bonaventure Diamanta. Opat Bonaventura je, naime, nagovorio, bratića Brunu da se za honorar od 5.000 dukata prihvati i realizira umjetničke oblike u novoj crkvi. To je bila nova crkva, na novom mjestu, čija je gradnja počela 20. VIII. 1925. godine po nacrtima brata inženjera Eberharda, a imala je središnji dio veličine 600 ma (širina 10, a dužina 60 m) koji su osvjetljavala 24 prozora raspoređena dužinom ovog središnjeg broda, iako su sva tri broda završavala polukružnim apsidama. Poslije tri godine, 1928. crkva je sagrađena. Tu tako nedovršenu crkvu, njezinu unutrašnjost, valjalo je umjetnički oblikovati.



Bruno Diamant se posao uključio još u fazi projektiranja 1922. godine. Pravo obilje drvorezbarskih i kamenorezačkih likovnih ostvarenja je ponudio Bruno Diarnant. Neštedimice ih je postavio po svim prostorima od glavnog portala do korskih klupa. Dio blaga koje je izradio je iz orahovine izrezbareni Sv.Petar - svod u sakristiji.



Izradio je iz kamena bihacita i originalnu opatsku stolicu u oltarskom dijelu, koju je, na žalost, raskomadao katastrofalni potres 1969. Srećom, trapisti su sve i jedan dio sakupili i sačuvali i poslije dvadesetak godina čekanja, matični samostan iz Austrije je financirao rad dvojice kipara, pa se može reći da je u potpunosti sačuvano i ovo majstorsko djelo Brune Diamanta. Rad kipara Diamanta u crkvi u Delibašinom selu visoko su ocijenili katolički velikodostojnici. Zahvaljujući tome, ali i drugim radovima koje je, za svojih 75 godina života, ostvario po crkvenim objektima diljem Evrope, Bruno Diamant je od pape Pia XI odlikovan - Križem pro Ecclesia et Pontifice.

Na žalost, ipak je nestao - krađom, jedan njegov rad. U ljeto 1988. kradljivci su iz crkve odnijeli vratašca tabernakula u kojima je bilo ugrađeno 16 komada poludragog kamenja. O vrijednosti ukradenih vratašca može se doznati iz stručnog rada povjesničara umjetnosti Jasne Višekrune, koja je kao radnik banjalučkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, među prvima osjetila potrebu da se cjelovito vrednuje blago trapističkog samostana, prvenstveno crkve i u tom sklopu vrednuje i rad Brune Diamanta, koji je, kako svjedoči o. Antun Artner, došao u Banjaluku u zrelim godinama, kao šezdesetogodišnjak. Tako smo zahvaljujući Jasni Višekruni dobili pravi fundus o umjetničkom blagu sa visokovrijednim diapozitivima. Taj trud Jasne Višekrune dobro je došao baš prilikom spomenute krađe, jer se pomoću diapozitiva moglo doći do vjernog izgleda vratašca tabernakula, pa je to i omogućilo da se utvrdi sljedeće: "ukradeni dio, tj.vratašca tabernakula umjetnički su vrlo značajan i vrijedan rad s rezbarijom u plitkom reljefu, sa simbolima uskrsnuća, vinove loze s lišćem. Vratašca su stilski ujednačena s ostalim namještajem, a nalazila su se na pomoćnom oltaru posvećenom Sv.Trojstvu. Vratašca imaju vrlo veliku umjetničku vrijednost, kao i svi radovi koje je izradio umjetnik Bruno Diamant. Bit će neprocjenjiva šteta ako ih kradljivac uništi zbog dragulja. Na slikama, koje se nalaze u Zavodu za zaštitu spomenika, lako se može spoznati sva ljepota i umjetnička vrijednost ukradenog djela. Uočljiva je simetrija u ovom umjetničkom djelu, koji se uistinu lijepo doima, pa je i laiku jasno kakva je šteta ovom krađom nanijeta našoj kulturnoj baštini".

Iz samostanskog dvorišta nestalo je, na žalost, još jedno djelo kipara Brune Diamanta - kip sv. Bernarda. U svom činu mržnje prema religiji, skojevci su nakon 2. sv. rata porušili i u Vrbas bacili taj kip.
Za vrijeme dugogodišnjeg boravka u Banjaluci ovaj vrsni kipar rado je bio angažovan za izradu skulptura u Banjaluci i okolici. Tako je Bruno Diamant autor spomen-kosturnice na banjalučkom pravoslavnom groblju i ornamenata na zgradi pozorišta u Banjaluci, te spomenika prvom banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću. Oko 10 godina, najmanje jedno desetljeće, sa kraćim prekidima, proveo je Bruno Diamant u banjalučkom kraju. Spomenuti o. Anton Artner rado je pričao jednu zanimljivost, koju je svojedobno pripovijedala kćerka Brune Diamanta, a vezano za kiparev boravak u Delibašinom selu. Po ovom predanju Bruno, koji nije bio baš neki vjernik, uvijek je do odlaska u Banjaluku, za sve okrivljavao suprugu i kćerku. Međutim, kad se vratio iz "Marije Zvijezde" bio je potpuno drukčiji, smiren i bez nervoze. Zanimljivo je da njegova supruga nikad nije došla posjetiti svoga supruga u Banjaluci, jer se jednostavno, navodno, plašila Bosne. Što je bio razlog tome, teško je odgonetnuti. Možda se plašila svog lika koji je kipar Bruno Diamant "udahnuo" u svoje djelo kip Bogorodice, kojim je ovjekovječena u ovim bosanskim prostorima.

Nije, međutim, Bruno Diamant ovjekovječio samo svoju suprugu. Naime, u svojim djelima u ovoj banjalučkoj crkvi, on je vjerno ugradio likove Franza Pfannera, Dominika Assfalga, Bonaventuru Diamanta i Bonaventuru Baierea, sve same čelnike samostana "Maria Stern", ali i likove brojnih drugih (i svoj) koje je svakodnevno susretao kako u samostanu, tako i u samostanskoj okolici. Tako nam je u baštinu ostavio neponovljivu galeriju likova među kojima su neki "djela koja se dižu skoro na stepen vrijednosti u redu psiholoskih portreta." (Smail Tihić)