Šekspir je imao Juliju, a Banjaluka ima Safikadu. Obje junakinje priča o tragičnim ljubavima, obiju se sjetimo kad u ljubavi ne cvjetaju ruže...no samo jednoj, onoj našoj, u nadi za bolju sreću u ljubavi, palimo svijeće...



Legenda o Safikadi je priča o ljubavi i onima koji su se voljeli toliko da su se zaklinjali na vječnu ljubav - do groba. A rodila se u vrijeme kada se ljubav rađala na prvi pogled, bolje reći na svega jedan pogled, jer u Safikadino vrijeme djevojka je mogla samo kroz mušebak imati "svoj prozor u svijet", odnosno svoj bijeg u ljubav. O vječnoj, iako tek začetoj ljubavi Safikadinoj, u Banjaluci ima više verzija.

Po jednoj, onoj ljepšoj, idiličnijoj, Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera na neko ratište, pa je na vijest o njegovoj pogibiji pohitala u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemaz u trenutku kad je fitilj dogorijevao, stala preda nj' i otišla u smrt, da bi u vječnosti uz njega nastavila živjeti.

Po drugoj, ništa manje rasprostranjenoj verziji ubio ju je austrijski okupacijski vojnik, jer nije stala na znak "HALT!" (Stoj!), što je izazvalo burne proteste žitelja grada na Vrbasu.

Ipak legenda s motivom vječne ljubavi Safikade ima više pristaša i vjerodostojnija je, iako je u cijeloj priči sporan top, koji se javlja i u verziji da je pod Kastelom, u borbi s Austrijancima, poginuo Safikadin izabranik. Zašto je sporan top? Jednostavno što s banjalučke tvrdave, koliko je poznato, nikada nije pucnjem iz topa oglašavano podne. Topovi su se oglašavali za vrijeme turske okupacije u svečanim prilikama, ali ni tada tane nije ispaljivano, jer je bilo samo punjenje barutom!

Priča o Safikadi i odabraniku njena srca, stanovitom Omeru, postade vremenom ne samo legenda već i jedna od banjalučkih osobenosti. Safikadin grob, koji se nalazi nasuprot starom gradu, gotovo na pola puta između džamije Ferhadije i ulaza u tvrđavu, koju Banjalučani jed­nostavno nazivaju Kastel, postao je osobito za mlađane Banjalučanke, u stanovitom smislu, nekakvo ljubavno (po)svetilište. Mnoge od njih svakodnevno, a najčečće četvrtkom i ponedjeljkom, bez obzira na vjersku pripadnost u predvečerje, ljeti i zimi, hodočaste na Safikadin grob i zapale svijeću.

Da li je Safikada stvarno sahranjena u grobu kojem hodočaste ne samo mlade i zaljubljene Banjalučanke? Pisanih dokumenata nema. Međutim, spomen-grob je podignut na pravom mjestu! I nadalje ostaje nepojašnjeno zbog čega ga u jednom duljem razdoblju nije bilo, na što je 1974. ukazano u monografiji "Banjaluka - razdoblja i stoljeća" na osnovu poređenja fotografija iz različita vremena. Naime, na fotografiji s kraja 19. stoljeća, vidljivo je da se na današnjem mjestu Safikadina groba nalazila piljarnica. Zašto je grob Safikade bio jedno vrijeme zaboravljen? Da, zaboravljen, jer je postojao mnogo prije piljarnice na spomenutom snimku, ali s tim u vezi i drugo pitanje - Kada je "izdignut", tj. sagrađen da bi bio spomen-obilježje na Safikadu? Biće da je podignut krajem prošlog stoljeća kada su uklonjene piljarnice, a podignute i danas postojeće zgrade.



Bilo kako bilo, tek prilikom rekonstrukcije Safikadina groba, na dan 3. jula 1987. tačno je utvrđeno da u dubini od 1,10 m ispod donje ivice sadašnjeg spomen-groba, postoji ljudski kostur, položen u smjeru zapad (glava) - istok (noge). Arheolog prof. Boris Graljuk, koji se nešto kasnije uključio u proces rekonstrukcije spomen-groba, koja se izvodila pod nadzorom mr. Sabire Husedžinović, dao je autoru teksta (Aleksandru Ravliću) skicu i pismeno svjedočanstvo u kojem stoji: "Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj XVI stoljeća".



Ova ploča je prema crtežu i opisu prof. Graljuka, veoma zanimljiva. To je kamena ploča od "hladne" sedre, vezana željeznim klamfama (4) zalivenim olovom na po dva ukopna mjesta na kojima su krajevi klamfi zavrnuti. Ploča je debljine 18 cm, široka 103 cm, a dugačka 120 cm, iako je širina groba svega 85 cm, a dužina čak 200 cm. Još jedna zanimljivost: ploča je postavljena ukoso po svojoj dužini, dok je kostur ukopan ispod razine pločnika (donjeg dijela spomen-groba Safikadina) u zanimljivoj strukturi - slojevitosti zemljišta: turskodobni šut, antički sloj (tamnocrveni humusni sloj), ilovača (svijetlo smeđa) i ilovača (sivomaslinasta), odozgo prema dolje. Šteta je što dijelovi pronađenog kostura nisu upućeni na znanstvene analize u neku verificiranu instituciju, jer bismo na taj načiin s najvećom mogućom tačnošću znali mnogo više o starosti kos­tura, all i starosnoj dobi sahranjene osobe. No, to, ipak ništa ne smeta niti može zaustaviti legendu o Safikadi.