Sahat-kula se nalazila u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini Ferhadije džamije. Mehanički satovi javljaju se u srednjem vijeku u Evropi, i to najprije na tornjevima. Sve do XIX stoljeća džepni satovi su bili rijetki i skupi, pa su ih mogli nabaviti samo bogatiji ljudi, dok su se drugi služili javnim satovima sa tornjeva. Izgradnja objekata ove vrste na području Otomanske imperije započela je sredinom XVI stoljeća. Urbani razvoj, ali i potreba obavljanja pet vakat-namaza ( molitvi ) koje su islamski vjernici obavezni obaviti u određeno vrijeme dana propisanih Kur'anom, uvjetovali su rasprostranjenost sahat-kula.

Prema jednom putopiscu iz Francuske iz XVI stoljeća, prva sahat-kula podignuta je u Skoplju između 1566. i 1572. godine, a sat je bio dovezen iz zauzetog Sigeta. Sahat-kule su najčešće građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih vakifa, mada ih ima i na drugim mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru maglajske utvrde, ili onih u Tešnju, Gradačcu ili Počitelju.

Sahat-kule su visoke građevine četvorne osnovice, zidane najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova sahat-kule, najčešće se nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri, na sahat-kulama se javljaju i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od podnožja pa do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da male količine svjetlosti uvedu u unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnoga mehanizma. Stubišta su bila postavljena uz zidove i imala su na kutovima podeste – odmorišta. Brigu o sahat-kulama vodili su vakufi. Svaka sahat-kula imala je po jednog službenika, koji je navijao sat, a popravku su vršile urari.

U periodu otomanske uprave u Bosni i Hercegovini sa urbanim razvojem pojedinih gradskih centara, izgrađena je 21 sahat-kula. H. Kreševljeković u svom djelu «Sahat-kule u BiH» opisuje ukupno19 ovakvih objekata i to: dvije u Travniku, i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici, Gradačcu, Livnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru, Pruscu, Sarajevu, Tešnju i Trebinju. Osim ovih do 1878. godine bile su još dvije i to jedna u Stocu, a druga u Sarajevu uz Bijelu džamiju na Vratniku koja je bila sagrađena od drveta 1874. godine. U njoj je bio smješten sat Gazi Husrev-begove sahat-kule i kako se kod jačeg vjetra ljuljala stanovnici okolnih mahala su je porušili iz straha da se sama ne sruši i ne povrijedi nekoga.


Banjalučka je sahat-kula spadala u značajnije objekte ovoga perioda i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko - urbanistički razvoj grada, a još uvijek bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije, i predstavljala je njen integralni dio, nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovoga prostora. Porijeklo i kronološki okvir u kome je nastala ova sahat-kula još nije sa sigurnošću utvrđen. Najvjerojatnije je nastala u XVI stoljeću, odnosno u vrijeme uspostavljanja Bosanskoga pašaluka u Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića (1574. – 1588.) U pronađenoj Ferhat-begovoj vakufnami može se zaključiti da je podignuta oko 1587. godine. Istina, to u vakufnami nije izričito spomenuto, ali je navedeno da se određuju materijalna sredstva za plaćanje službenika koji mora voditi računa o održavanju javnoga sata, a posve je jasno da je taj sat mogao stajati jedino na sahat-kuli. To je najstarije spominjanje jednoga sata na ovim prostorima, tako da postoji vjerojatnoća da je banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini.


U prvo vrijeme je otkucavala sate a la turca. Do početka II svjetskog rata na sahat-kuli je postojalo zvono koje je odbijalo satove. Na njemu je bio latinski natpis «Salio me Bartol Padovan anno domini MDI». Slova su bila salivena vrlo primitivno. Zvono je bilo iz 1501. godine. Urbanističkim planom Banja Luke iz 1975. godine, bila je predviđena njena rekonstrukcija i vraćanje prvobitne namjene. Objekt sahat-kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.


Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro četvornu osnovicu dimenzija 3,20x3,30 m. Njezini zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,40 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon potresa 1969.god. Visina sahat-kule iznosila je 18,89 m, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom. Ulaz se nalazio sa jugoistočne strane objekta i nekoliko puta je mijenjan, prepravljan i dograđivan. Iznad polukružnoga otvora bili su vidljivi ostaci prelomljnoga luka od opeke, tzv. tuble, te mjesto gdje se ranije nalazila kamena ploča sa epigramom. Zbog graditeljskih aktivnosti oko kule došlo je do povećanja razine terena te je prvobitna kaldrma zatrpana i visina ulaza smanjena. Sahat-kula je bila zidana kamenom vapnencom, djelomično priklesanim blokovima u živom vapnu. Kvalitet i vrsta kamena su bili različiti, ali je preovladavala tesana sedra na vanjskome dijelu zida, dok je unutrašnji zid od «lauš- kamena» ( laporoviti vapnenac iz okolice Banje Luke, slabijeg kvaliteta), tako da sa vanjskim zidom daje mješovitu strukturu međusobno inkorporiranih blokova. Gornje, nove zone objekta, zidane su «jajačkom sedrom» u cementnoj žbuki. Temelji su objekta bili od većih i pravilnih blokova vapnenca, povezanih također živim vapnom. Objekt je ležao na nasipu visine 4 m, što je imalo za posljedicu da je kao takav, bio temeljen na drvenom roštilju, od zdrave hrastove građe.


U objektu su bili vidljivi ostaci drvenih hatula i elementi prvobitne drvene stropne konstrukcije. Na kamenoj fasadi, neujednačene strukture, u donjim zonama nalazile su se maske za zatege u obliku dekorativnih aplikacija, a koje su bile postavljene u austrougarsko vrijeme. Sva kamena struktura objekta bila je mjestimice «prošarana» kamenim spolijama od pravilnih klesanaca, komadima keramičkih cijevi, te ostacima tuble, što je bilo posebno uočljivo oko zazidanih otvora nekadašnjega sata.


Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama, posebno visini. Većina izmjena je nastala u toku XIX stoljeća, kada su gornji dijelovi objekta ozidani opekom. Taj se izgled može vidjeti na fotografijama iz austrougarskoga perioda i nije pouzdano utvrđeno da li je nastao kao posljedica autentične restauracije ili zbog potrebe za povećanjem visine objekta. U to je vrijeme objekt povećan na visinu od 22 m i u svom vrhu je dobio jedan polukružni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe pojavili su se dekorativni elementi izvedeni u žbuki poput dekorativnog friza.