Šeranića kuća se nalazi u u ulici Braće Alagića (1989.) u mahali Ilidži u Gornjem Šeheru, na desnoj obali Vrbasa u blizini željeznog mosta. Objekat je vlasništvo porodice Šeranić. Objekat se nalazi uz samu strmu obalu Vrbasa. Zbog izgradnje zgrade motela, prirodna okolina kuće je promijenjena, a objekti, koji su bili dio muške avlije, su porušeni (hambari, štale, ograda, glavna kapija). Izgradnja i podizanje nivoa ulice Braće Alagić (1989.) uslovilo je izgradnju pristupne betonske rampe, čime je uništen potok tople vode koji je bio u bašti. Srušeni su bunar, ograda između muške i ženske avlije i uništen je ružičnjak, a čitav ambijent i okolina objekta su izmijenjeni.

Mahala Ilidža dobila je naziv po toplim, ljekovitim izvorima između kojih je išao potok tople vode, spuštajući se u Vrbas. U osmanskom periodu su izgrađeni natkriveni bazeni (hauzi – arapski bazen) i dva mala mlina, koja su mogla raditi i za vrijeme velikih zima. O postojanju ovih banja u rimskom dobu nema sigurnih istorijskih podataka, iako je u blizini prolazio put Salona – Servitium. Sjevernije od ovog lokaliteta, na prostoru Sofi-Mehmed-pašinog hamama nađeno je 600 rimskih novčića.

U osmanskom periodu, već početkom XVI vijeka, izgrađena je velika musalla sa kamenim mihrabom, minberom (porušena 1959.), a zatim Mahmud Čelebi (Ilidžanska) džamija kao matica cijele mahale. Vrlo brzo tu su nastajali stambeni objekti, koji su često u svom sastavu imali i ljekovitu banju.

Kuća Šeranića je izgrađena krajem XVIII vijeka, što bi se moglo zaključiti po vrsti građe i načinu zidanja, te sačuvanoj asimetričnoj dispoziciji objekta. Šeranići su bili bogati zemljoposjedom i najbrojnija porodica Gornjeg Šehera. Zna se da je ta kuća bila prva pokrivena biber-crijepom početkom austrougarske okupacije, pošto je skinuta dotrajala šindra. Po pričanjima članova porodice, crijep je dobavljen iz Trsta. Početkom XX vijeka kuća je podijeljena između dvije porodice, dograđen je novi ulaz na muški dio kuće, podijeljena je divanhana i izgrađeno još jedno unutrašnje stepenište.

Šeranića kuća ima prizemlje i sprat, koji je doksatno izvučen. Dimenzije prizemlja su 8,95 X 11,59 m, a dimenzije sprata su 9,25 X 12,65 m. Nekad je bila u bašti, odvojena od ulice visokim zidom i kapijom, koja je bila na sjevernoj strani, na mjestu današnjeg motela. Kamen za lakše uzjahivanje konja stajao je uz ulaznu kapiju. Kroz kapiju se ulazilo u mušku avliju u koju je imao pristup svako i u kojoj su bile štale za krave i konje, hambari za žito i ostali pomoćni objekti. Iz muške avlije kroz malu kapiju ulazilo se u žensku avliju koja je bila obogaćena voćnjakom i cvjetnjakom, te ilidžom, banjom. Iz prve avlije ulazilo se u prostorije za muške posjetioce, koje su bile potpuno odvojene od ostalih soba prizemlja. U muškom dijelu kuće su dvije sobe – jedna za poslugu i druga, “muška soba” (halvat) sa prozorima na “mihrab”. Ova soba je na jednom zidu (prema ostavi) imala musandru (okolicu), kroz koju je bilo omogućeno primanje hrane iz drugog dijela kuće. U toj sobi je bio i “kahveodžak” (ognjište za spremanje kafe), a konstrukcija autentičnog dimnjaka još postoji. Muška soba sa sećijama, musandrom i kahveodžakom, svojevrsna je osobitost ovih kuća. U ovom dijelu prizemlja izgrađeno je još jedno stepenište početkom XX vijeka, prilikom podjele objekta na dva suvlasnika. Glavna ulazna vrata su iz ženske avlije, okrenuta ulici, jednostavne obrade u drvetu. Iz hajata popločanog kamenim pločama ulazi se u magazu, koja je služila za ostavljanje alatki i drva. U magazi su na jednom zidu dva mala otvora u obliku puškarnica koje su služile za odbranu u slučaju napada. Uz magazu je hudžera-ostava, gdje se na jednom zidu nalazi otvor kroz koji je vršeno posluživanje. U hajatu su se ostavljale cipele i oblačile papuče (papučluk), te jednokrakim drvenim stepeništem išlo na dihvanhanu. Danas je taj prostor drvenom pregradom podijeljen na dva hajata. Iz divanhane se ulazilo u sobe. Prostorija sa ognjištem, «kuća» ili kuhinja, imala je bađu u krovu kroz koju je dim izlazio napolje. Ognjište je srušeno, iako njegovo mjesto još postoji. Pod je popločan opekom. Vodnica, na kojoj je bio nužnik i držala se u posudama voda, više ne postoji. Kod svih tipološki slićnih kuća vodnica je bila spojena jednokrakim stepeništem sa baštom, što je i ovdje bio slučaj. Ona je bila od drveta, konzolno istaknuta. “Kuća” je imala otvor sa ćefenkom i vrata, što je omogućavalo brzu ventilaciju kuhinje.
U ovom dijelu kuće, koji je malim hodnikom bio odijeljen od prostorije koja se naziva divanhana, a koji su ukućani zvali ćulhan, krilo se prilikom dolaska vojske i ratnih prilika. Tu su još dvije sobe i mala odžaklija. Sobe su imale hamamdžik (banjicu), čiji ostaci još postoje, te musandru sa dušeklukom, sećije i rafe. Odžaklija je mala kamerija sa kahveodžakom. Specifičnost objekta je što se kamerija nalazi u ovom dijelu kuće, a ne kao nastavak divanhane (što je pravilo). Kamerija je postavljena u prostoriji odžaklije zbog vizura.

Drugi dio sprata, danas odijeljen, bio je ranije dostupan iz divanhane. Tu su dvije sobe, mali sobadžik, te velika soba za posjete. Velika soba je još uvijek sačuvana, iako smanjena, sa sećijama, musandrom, hamamdžikom (banjicom). Vrata musandre i svi zidovi sobe su ukrašeni drvenim letvicama, sistemom «riblje kosti» i muhlijama. Mali sobadžik i velika soba zajednički su koristile banjicu.