. . Share/Save/Bookmark| | | |


Cyberbulevar.com »» Collegium Poeticum »» Albertina Blam

Stara kuća

Autor:Albertina Blam

Te noci zvijezde kao da su pricale pricu svemira. Govorile su mi treptajima, o svojim snovima i svim nedacama koje su vidjele kroz nebrojena stoljeca ili mozda cak svjetlosne godine. Svijetlile su one tako, te noci, kada se prvi mraz pojavio na travi pokraj stare kuce. Kuca je prkosila vremenu i vec navikla na posmatranje zvijezda, nezainteresovano je stajala u noci kao duh koji svjedoci o proslosti ovog mjesta. Bilo je moje, to mjesto na kojem sam stajala, promrzla, u drustvu zvijezda.
Kraj kuce je stajao jasmin, koji je vec prestao da mirise u kasnom ljetu, a vec je jesen. Polako su grane gubile lisce, koje smo koristili kao novac, kada smo se igrali “prodavnice” sa barbikama, donesenim iz Austrije te godine. Tada se vec osjecao uticaj zapada. Barbike su bile Samantha-e Fox, a ken je bio Don Johnson. Naravno, naivno smo mislili da je to uredu, imati takve idole, u filmskim zvijezdama I zenama velikih grudi.

Noc je govorila o ljudima koji su napravili dom od stare kuce, koja je eto pripadala meni, i bila je moje skloniste od svijetskog sljama, koji se sijao na svakom koraku, cak i nase socijalisticke zemlje. Sada, sada sam se osjecala strano, tako stojeci pred kucom, grabeci djelice sjecanja sa kamenja u temelju gradjevine. Svijetlucajuci zvijezde su nosile nostalgiju, zajedno sa jasminom i mirisom oronulosti doma.

Prica je cini mi se zapocela, ali se otima pod prstima, pod sjecanjima, stare kuce, pod sjecanjima djetinstva i igre, pod sjecanjima koja ne zele da budu sjecanja, vec proslost, zaboravljena, zabacena u najdubljim mjestima ove izmucene duse.
Hajde, hajde, zapisi, ceka ova bijela hartija rijeci. Zapisi da ostane, da ne prestane, nostalgija, bol, samokaznjavanje! Ne, treba da bude proslost, zelim da bude proslost! Noc je tamna, tamnija, jer zvijezde su se sad sakrile za oblake, da me ostave mojim mislima. Strasna su sjecanja, i zvijezde to znaju. Strasnija su sjecanja od dusmana, od ubica, od nozeva i smrti. Smrt, ubice, dusmani su konacan cin, dokrajce jednom ljudskom zivotu, a sjecanja ne prestaju, ona su dio nas.

I tako sam stajala prastajuci grijehe, proklinjuci zivot, sa suzama sto se smrzavaju na obrazima, crvenim od vjetra, od hladnoce, jesenje. I kisa je dosla te noci, i kuca je jos vise tonula u zemlju i povijala se pod bremenom sjecanja, oronula od godina.
Prisao mi je stranac. Mozda sam se trebala bojati, ipak bio je muskarac, snazniji od mene, nemocne, potresene od sjecanja i nostalgije, ali cudno, nisam se osjecala ugrozeno. Mirno se predstavio kao Slavko. Rekao je da eto zivi tu i pitao me sto tako tuzno zurim u jasmine kraj njegove kuce. Zamislila sam se nad tim rijecima. Zvucalo je cudno, nakon razmisljanja, mastanja i sjecanja. Rekla sam: “Tu su mi zivjela sjecanja, nekada davno, mozda u drugom zivotu.” Nasmijesio se. Naborano lice se razvuklo i pozutjeli zubi su se pokazali na slabom svijetlu sa verande. Pozvao me da udjem i da popijem kafu za njim i zenom mu Milenom. Zelja me povukla, za majkinom pogacom. Ocekivala sam da ce da zamirise kada stupim u hodnik. Pristala sam i zahvalila se, a u sebi ogorceno mislila o tome kako moja kuca sada pripada strancu koji me poziva da udjem, u “njegovu kucu”, ali zelja je bila jaca od ogorcenosti i straha.

Slavko je skinuo gunj i opanke, te domahnuo mi da ga pratim. Jaknu sam obijesila o dobro poznati civiluk i sa knedlom u grlu pocela da pratim Slavka kroz poznate kutke i hodnike. Dosli smo u dnevnu sobu koja je odisala ustajaloscu. Nije bilo vise majkine secije sto je mirisala na jabuke, koje su cijelu zimu stajale u drvenoj gajbi ispod drvenog okvira, “Da se djeca zaslade i za jabukove pite.”, cula sam rahmetli majku kako govori.
Milena je bila oronula zena, u svojim kasnim sezdesetim godinama. Licila je na Slavka. Cula sam da stari kazu da kada su dvoje ljudi u braku dugo godina, da pocnu da lice jedno na drugo. To me je uvijek plasilo. Valjda nijedna zena nema zelje da izgleda kao muskarac. Pruzila mi je ruku i predstavila se. Njen stisak je bio mekan, bez snage i zelje da se rukuje sa mnom, strankinjom. U medjuvremenu je Slavko pristavio mali loncic vode na starom sporetu na drva kojeg nisam prepoznala, majkin je valjda dotrajao, ipak je proslo dvadeset godina od nemilih dogadjaja devedesettrece.

Sjeli smo na oronuli kauc, na kojem su federi poiskakali vec odavno, vidjelo se. Na zidovima sam vidjela slike, crno bijele, u boji, slike porodice, mati, otac I sin. Slike su odisale osmjesima, kolacima, rodjendani, izleti, kupanja, sretni dani su bili tu, ovjekovjeceni. Najveca slika je stajala kraj kauca na stalku. Bio je to nasmijan mladic, od devetnaest godina, sa plavim ocima, kao nebo. Osmjehivao se u daljinu, nekoj buducnosti, nadi. Pogledala sam Milenu. Vidjela sam te plave oci, samo zagasene, potonule u duplje oronule, krhke zene. Pitala sam je ko je taj mladic sto gleda u daljinu. Suze su potekle, nepozvane, kroz vec poznate brezuljke na licu. Znala sam da su vec bile tu, upoznate sa stazom zivota. Znala sam, rekla mi je sve, nestao je u vihoru sto je odnio majkinu pogacu i miris jabuka ispod secije. Pitali su me za ime, rekla sam im. Nisu se iznenadili. Znali su nekako da ce jednog dana doci proslost u liku mozda mlade zene koja nosi djetinstvo u sebi izgradjeno pored jasminovog zbuna.

Pili smo kafu sutke. Utonuli u misli, u proslost sto nas je gonila. Mene djetinstvo, dragi ljudi, dom, njih smrt I praznina u grudima. Gorcina moja je nestala, kao sto je i njihova onog dana kada su vrhovnici staba donjeli telegram o Bojanu. Odjednom je sila postala krhka nit ljubavi, zauvijek vezana za roditeljsku patnju. Ideali su pali u vodu. Sva obecanja su se cinila besmislenim.

Izasla sam u noc, hladnu. Uvukla sam vrat u kaput i jos jednom pogledala kucu kako stoji tuzna i potresena ljudskom sudbinom. Jasminovo lisce je odnosio hladni vjetar Sjevarac. A mene je odnijela prica o mladicu sto je izgubio nadu na necijem tudjem pragu. Mozda je i on stajao pred necijim jasminom i vidio krvave otiske tijela sto je odnijela brigada prociscavanja, da se izbjegne smrad i bolest. Mozda je okrenuo lice ka zvjezdanom nebu u noci kao sto je bila ova i vidio svoju sudbinu protkanu smrcu.

Prica je zavrsila, tu na vratima stare kuce. Svjedok je ona vremenu jednom kada su djetinjstva bila prekinuta i kada su nade nestale u tamnim vodama rijeke, zelene. Medjutim, nostalgija je ostala i ta kobna sjecanja koja su priljepljena za kutke duse, kao oziljci na koljenima od plocnika i „izmedju dvije vatre“. Ruze sad cvatu u dalekom svijetu, drugacije ruze, pod drugim nebom. Nova kuca sad nosi neke nove uspomene i djetinstva potomaka. Stara kuca ostaje da svjedoci strepnji i ljubavi i djetinstvu dok je vrijeme ne nagrize i dok ne potone u bespuce svemira, jedno sjecanje, energija, zaborav.


Albertina Blam
New Milford, CT (Sjedinjene Americke Drzave) 5 Maj, 2005


««Nazad



Google
Interaktivno

Izdvojeno

Forum