. . Share/Save/Bookmark| | | |


Cyberbulevar.com »» Collegium Poeticum »» Enoh Alajbeg

Ratnici srca

Autor:Enoh Alajbeg

2003


1. SUSRET
2. AKCIJA
3. BAT ŠEBA
4. SAKIBOVA BIRTIJA
5. DRUGOVANJE
6. TRČI DADO, TRČI!
7. OPROŠTAJ U MAGLI
8. POVRATAK RATNIKA
9. PISMO IZ DALEKA
10. DUG

SUSRET

Sead je krajem jeseni došao za zapovjednika diverzantskoga voda u Sarajevu. Prije toga je bio na dužnosti u psihopropagandnom štabu u Srednjoj Bosni. Sam je tražio premjestaj želeći tako pobjeći od vrzinog kola informacija i dezinformacija. Na novoj funkciji se ipak osjećao mnogo bolje, a vojnici ga već od početka prozvaše Stari, valjda zbog njegovog predsjedničkog načina držanja. Bio je viši rastom, krupnije građe i crnokos; muško, kao odvaljeno od brijega. U vodu zateče jednoga staroga poznanika, Faruka. Nakon svih peripetija i noćnih morâ samo mu je još on trebao. Faruka je upoznao još prije rata. Studirao je scenske umjetnosti u Sarajevu. Sead je radio u Kamernom Teatru pa tu i upozna praktikanta Faruka, momka kojeg nikad nije uspjevao pojmiti, a kamo li razumjeti.

Faruk je bio tek 1990 došao u Sarajevo na studij. Odrastao je u Beču u imigrantskoj familiji nekadašnjih disidenata. Išao je u imigrantsku hrvatsku dopunsku školu, pa su svi mislili da je Hrvat čim bi progovorio. Govorio je ikavicom, a neke riječi poput: točno, žlica , tisuća - izgovarao bi Faruk nekim čudnim naglaskom. Inače je Faruk bio musliman i žestoki Bošnjak, a imao je i nešto srpske krvi što je krio kao zmija noge. Očeva mu majka je bila Srpkinja iz Krajine. Iako nikad formalno nije prešla na islam, nosala je dimije i potpuno se bila uklopila u muslimanski način života familije. Faruk ju je zvao nana Emina, iako je njeno pravo ime bilo Ljuba.
Sead je još u mirnodoblju teško izlazio na kraj s tim momkom, vatrenim Bošnjakom koji priča hrvatski i ima srpsko porijeklo po nani Ljubi. Faruk nikad niti nije krio neki njemu svojstven prijezir prema Srbima. Sead je to pripisivao imigrantskom okruženju i dopunskoj školi, ali tek kasnije je shvatio da se nešto drugo i mnogo osobnije krije iza svega toga. Pored ovih pobrojanih osobina koje su Seada zbunjivale kod Faruka, postojala je još jedna, još gora i još zapetljanija od ove prethodne tri. Faruk je naime bio toplak. Sead s tim nije imao problema jer se toplaštva nagledao u svojoj dugoj teatarskoj karijeri. Ali nikad ni s jednim od njih nije bio prisni prijatelj. Faruk je bio drukčiji, i baš ta njegova neobičnost je privlačila Seada. S Farukom je bilo teško, jer se s njim nije moglo kao s muškarcem, što je on fizički nedvojbeno bio. On nije poštivao nikakvu normu, pa se nije dao ni strpati u kalup muškarca. Plakao bi kad bi mu se plakalo, kukao kad mu je bilo do toga, kleo, blagosiljao... Nije Sead mogao s njim ni kao sa ženom, jer je za ženu bio previše muško, volio popiti, volio muške priče o „kokama“... S druge strane je bio i dijete, i nikad mu nije bilo blam podjetinjiti s vremena na vrijeme.

Sve to je zadavalo problem Seadu jer nikad nije znao kako se adekvatno postaviti prema njemu, budući da je uz sve te dosad pobrojane osobine Faruk bio i jako osjećajan i tvrdoglav.

Nekako se s njim i nosio u miru, ali kud sad da ga opet sretne baš u ratu, pa još da bude jedan od njegovih potčinjenih, pa još u diverzantskom vodu... Homić u diverzantskom vodu! Dobro, mir je mir, a rat je rat. Treba razlučiti onako muški, bez puno nepotrebnih sentimenata, mislio je Stari. Homić u vojsci je ipak rizik, vodi slabljenju vojnoga morala, bar tako je bilo učeno do sad. Stari je bio razapet između vojnih nauka i jednog dragog poznanika, prijatelja.

Odlučio je krajnje se profesionalno ponijeti. Jeste da mu je prijatelj ali je bogami samo jedan od njemu potčinjenih vojnika. Nakon što ga je odveo u stranu i priupitao zna li neko u vodu da je... da je... i nakon što mi je Faruk rekao da ne zna niko, laknulo je u prvi mah Starom. Tek kasnije mu se navuče crna slutnja: „šta ako se sazna“. Opet ga pozva kod sebe i naredi mu vojnički da nikom ne smije govoriti, na što mu Faruk odbrusi:

- Ah jebavat te!

Faruk je bio skroz korektan prema njemu, iskazivao mu je svu vojničku poslusnost i respekt; ali kad bi bili u osobnom razgovoru Faruk je bivao opet onaj stari Faruk. „Vodu vari – vodu hladi, voda ostala voda“, mislio se Stari i samo klimao glavom. Pored tog problema koji je zaokupljao Starog je bio i još jedan dopunski. U vodu je bio i Saša s kojim je Faruk bio u lošim odnosima. Saša je bio Srbin, dovoljan razlog za Faruka da ga ne voli. Uhodio ga, pratio, špijunirao, bio uvjeren da Saša nešto kuha svima iza leđa. Svako malo bi dolazio kod Starog s novim „dokazima“ protiv Saše. I Saša se žalio na Faruka kod Starog, osjećao se neprestano pod prismotrom. Stari ih obojicu zvao na raport, ispitivao, naređivao da se podnose, ali džaba sve bilo. Stari se nadao da će Farukova opsesija Sašom jednom prestati. Baš to se i desilo, Farukovo zanimanje za Sašu je prestalo jednog zimskog dana kad je u vod došao Dado, crnomanjasti momak, naočiti vojničina. Jedan problem je smijenio drugi. Faruk i Dado postaše nerazdvojni. Stari se opet nađe na mukama.


AKCIJA

To što je i Dado bio Srbin, sad odjednom Faruku nije smetalo. Da se dva vojnika sprijatelje nije bilo ništa čudno, te su drugi vojnici upravo tako gledali na Faruka i Dadu, samo je Starog kopkala sumnja. Trudio se da ih razdvoji koliko god je mogao. U izvidnicu ih nikad nije slao zajedno. Provjeravao da u zemunici ne leže jedan do drugoga. Osluškivao priče drugih vojnika. Stari nije ni primjetio kako je i sam lagano klizio u svoju opsesiju Farukom i Dadom. S jedne strane laknulo mu je što se Faruk bar dijelom oslobodio svoje fobije prema Srbima, ali ne i način na koji mu je to uspjelo. „Šta ako se zaljubi?! Možda se već i zaljubio! Ma je sigurno! Jao kućo, šta me snađe“! Vrtio se nemirno Stari u željeznom krevetu sa slamaricom, ne mogavši zaspati.
Tu je cijelu noć proveo u razmišljanju o njemu. „Hm, pa šta i ako se zaljubio, neka je! Ne mora to još ništa značiti. Ali, može li ljubav ipak pobjediti mržnju?! Ta njegova odbojnost prema Srbima, ma nije to samo zbog sredine u kojoj je odrastao, ima tu nečeg više. Ima, ima“. Stari se prisjeti jedne izjave koju je još davno čuo i koja ga tad jako dojmila. Neko mu jednom reče da mi u drugima mrzimo upravo ono što ne volimo ni u sebi. Faruk, vatreni Bošnjak, došao sa zanosom iz tuđine u Bosnu i tek tad primjetio da nije to bilo ono što je on očekivao. I na fakultetu i sad u vojsci su ga zvali 'Hrvat' zbog njegovog naglaska i jezika. Za Bošnjake on je bio samo neki tamo Bečlija, imigrant.

Odbojnost prema Srbima je svakako imala incijalno paljenje u okruženju u kojem je rastao, ali svoje ubrzanje je našla upravo u njemu samom. To malo srpske krvi što je imao po nani Ljubi je upravo pravi razlog njegove odbojnosti prema svemu srpskom. On je ustvari prezirao dio sebe, onu 'tamnu kap krvi' koje se nije moglo osloboditi. „Hm, da sam psiholog možda bi tu bolest nazvao Farukovom bolešću“, pomisli Stari. „Faruk ustvari boluje od iste bolesti kao i svi ovi Srbi s druge strane koji mrze 'Turke'. Sama pomisao da bi u njima moglo biti i kap turske krvi ih sablažnjava. A ta sablazan je opravdana, bar ako je vjerovati zakonu prve bračne noći kojeg su Turci upražnjavali po Srbiji. Njihova mržnja je kao i Farukova, mržnja ogledala. Oni ustvari ne mrze nas, već mrze sebe kroz nas, kao što i Faruk mrzi sebe kroz njih. Može li ljubav pobjediti mržnju... može li“?! Vrtilo se ovo pitanje Starom po glavi sve dok ne utonu u nejasan san.

S jutra pozva Faruka kod sebe u ruševnu kućicu s malim prozorima prema šumi. U sobičku je pucketala vatra u improviziranoj peći od poveće konzerve razgoneći studen prohladnog februarskog dana. Stari je sjedio za trošnim stolom a Faruku pokaza da može sjesti na krevet jer druge mogućnosti za sjedenje nije ni bilo. Faruk se sjedeći klackao u krevetu:

- Juhuuuu Stariii, dobri ti federi ovi. Samo ti još koka fali...

Faruk je opet podjetinjio i Stari ga pogleda htijući nešto reći, ali ne izusti. Htjede biti autoritativan, obratiti mu se kao pretpostavljeni, ali se sjeti da mu ne gine Farukova standardna psovka: Ah jebavat te!

Ovom psovkom ga je uvijek razoružavao, stavljajući mu do znanja da su na 'ti', da su u privatnom razgovoru što u stvari i jesu bili jer ga nije zvao na raport već na privatni razgovor. Faruk je bio korektan jer ga je već s vrata pitao o čemu se radi, i on mu je rekao da ga treba 'da malo popričaju'. Da proba apelirati na njega kao na dijete, Faruk će uraditi baš suprotno od toga. Probat će kao prijatelj, kao muško.

- Faruk, prijatelju moj! - rastegnu Stari, a Faruk se smiri na krevetu i nage se rukama unazad gledajući pomno Starog.

- Pravo da ti kažem, ja ne znam šta ću više s tobom!

- A štoooo?! - Faruk se kao iznenadi i ispruži prste desne ruke provjeravajući koliki su mu nokti.

- Od kad sam ja ovdje došao, ti samo praviš probleme! - zakuka Stari ne znajući kuka li sam nad sobom ili zbog Faruka.

- Ma kakvi ba problemi, daj nemoj jebavat!

- Eto vidis kakav si i kako se izražavaš pred oficirom, ne poštivaš autoritet. - izleti Starom nekontrolirano ova izjava, jer se uopće nije mogao požaliti na Farukovo vojničko držanje spram njega. Sjeti se da su u privatnom razgovoru. Na ovu izjavu Faruk samo skupi usne i cmoknu ga kroz zrak.

- E vidis Stari, ti više odluči šta smo ja i ti. Ako ćemo biti samo vojnici, onda ćemo biti samo vojnici. Ako ćemo biti i prijatelji, onda ćemo to i biti. Ako me hoćeš na raport, samo zapovjedaj! A valahi, da me zoveš na privatne razgovore pa me onda postrojavaš, e nećeš!

Stari shvati da je tek sad sve umazao. Faruk će sad dignuti nos i bit će ljut mjesec dana. Ustvari ima i zašta, on je kriv.

- Doooobro, izvini... eto, jebi ga! - rastegnu Stari ponovo.

- Ah! - Faruk okrenu glavu na lijevo, kao ljuteći se.

- Nemoj bolan tako, nisam ja to tako mislio reći. Vec me eto nešto muči...

- Muči tebe svašta nešto! - podiže malo glas Faruk.

- Svako malo me pozivaš na raporte, na razgovore. Uhodiš me, ispitivaš, provjeravaš... Faruk nemoj ovo, Faruk nemoj ono... Bojiš se da ti ne povalim pola vòda. Ma daj jebi se više Seade!

Faruk se podiže s kreveta najarcan burom osjećanja koja se kod njega teško kontrolirala. Izađe van bez pozdrava. Stari osta zabezuknut za stolom.

Te noći je dio voda trebao izvesti diverzantsku akciju spram neprijateljskog uporišta iznad kote vojnički zvane 'Sirena'. To je ujedno bio i kôd, jer se među diverzantima nisu upotrebljavali standardni niti brojčani izrazi za kote, a zbog mogućnosti prisluškivanja radiostanicama. U desetini odabranoj za ovu posebnu akciju je bio i Faruk.


BAT ŠEBA

Faruka, seronju nijednog, kako ga Stari od milja zvao, on najradije ne bi ni slao te noći u akciju. Ljut je kao pašče, a „budala“ može svašta napraviti kad je bijesan. Ali, Faruk je bio nezamjenjiv u rukovanju eksplozivnim sredstvima. Odslužio je austrijsku vojsku u kojoj je imao ekscelentnu obuku s ekspozivima.Imao je neobično mirne ruke, a njegovi dugi elegantni prsti su se vješto obvijali oko eksploziva kao da ljubuju sa smrću. Ta njegova vještina rukovanja s ubojitim eksplozivom ga i dovela kod diverzanata. Stari je znao za njegovu kompetenciju i umijeće, i znao da je za Faruka najbolje mjesto upravo kod diverzanata. Sumnjao je da bi Faruk psihički podnio direktan vojni okršaj. Faruk nije mogao vidjeti krv.

Kad se desetina u predvečerje uputila u pravcu 'Sirene' odjekivale su jake eksplozije iz pravca Aerodromskog Naselja, kao da je bila započela nova ofanziva. „Ali čija?“, pitao se Stari, te pokusavao dobiti komandu na Bistriku. Džaba, linije nisu radile. Sirene su dale znak opće opasnosti. Ostatak voda je zauzeo položaje u rovovima na drugoj odbrambenoj liniji podno šume. Stari zaleže u jarak na maloj uzvišici, pazeći na radiostanicu kao na kakvu nježnu ljubavnicu.
- Mijau!

Stari se okrenu na desno, iznad glave ga je milosrdno gledala Bat Šeba. Samo mu je još ona trebala.

- Joj, kućo... - uzdahnu Stari i privuče Bat Šebu k sebi u jarak.

Nije uopće volio mačke, ustvari mrzio ih je, ali eto ôna protuha Faruk ju jednom donio iz akcije i od tad je i ona bila u vodu. Faruk ju je našao na zgarištu neke kuće, strpao u ranac i donio. Dao joj ime Bat Šeba, a vojnici izvrnuli u Baš Treba. Bilo je zbog nje i svađe jer joj Faruk davao konzerve iz humanitarne pomoći, a jednom se zamalo ne pobiše Faruk i Sejo Krtica koji je siktao okolo da vojska nema šta jesti a on tovi mačku. Ali, malo pomalo navikoše se vojnici i na jedinu damu među njima, Bat Šebu. Danju bi spavala uz peć kod Starog, a noću patrolirala okolo i njuškala vojnike u zemunici. Iako ju je Faruk najviše gotivio i hranio, ona je najviše bila vezana uz Starog. Kažu da se mačke vežu uz onoga koga osjećaju autoritetom u grupi.

Detonacije iz pravca Novog Grada su jenjavale, ali sirene nisu naznačile kraj opće opasnosti. Stari je bio zabrinut zbog tekuće diverzantske akcije, pitao se hoće li momci uspjeti dignuti u zrak 'Sirenu' i vratiti se čitavi. „Hoće, moraju“. Bat Šeba je počela presti umiljavajući se uz Staroga, dok je on očekivao vijest preko zatvorenog kanala na radiostanici.

I u tom iščekivanju, ko zna zbog čega, pade mu na um prijeratno ljeto 1991 i početak njegovog druženja s Farukom.

Iako su se već znali iz Teatra, nisu se bili družili. Ponekad bi znali u teatarskoj kafani ostati u dužem razgovoru o bečkoj operi, modernim tokovima u europskim teatarskim kućama, kiču, šundu... ali se sve na tome i završavalo. Ponekad ga viđao u gradu s jednim prijateljem. Prijatelj mu je bio omanji, crnokosi momčić Farukovih godina i Stari se ponekad pitao ima li nešto između njih dvojice, mada to Faruka ni tad ni kasnije nije htio pitati. No stvarno prijateljstvo između njih započelo je tog toplog sarajevskog ljeta na jednom neobičnom mjestu.

Stari je jedne takve ljetne noći bio u deliričnom raspoloženju, a on kad je takav, tu pomaže samo piće i dobra pjevaljka. Sjeti se da takva kafančuga ima na vrh Bistrika, a gazdu Sakiba je još odavna poznavao. Dobra mu je bila meza, a i rakija; a Stari je bio Sakibov dragi gost jer kad taj daje onda baš daje. Uputi se Stari autom uz Bistrik i parkira ga uz neki kućerak. U birtiju se silazilo stepenicama jer se nalazila u suterenu. Već iz bašte se moglo čuti treštanje muzike jedne stare pjesme karasevdaha:

Noć padnala a ja se sećala, beše nekad Mitke i Kostana, beše pesma iz starog Vranja. Kako je majka sina imala, kako Koštana pesmu pevala za Mitketa mamo bekriju, za Mitketa prvog deliju...

Stari gurnu zabrekla vrata i nađe se u dimnoj prostoriji s desetak stolova s bijelim stoljnjacima. Birtija je bila prazna, samo kod jednog stola je stajala pjevaljka u narodnoj nošnji i pjevala dubokim glasom staru melodiju. Za stolom su sjedila četiri gosta. Jedan prilično zgodan momak je grlio dvije ženske prilike. Uistinu prilike. Bile su upadno našminkane, s frizurom kao da su bile prodavačice u sexi šopu, upadne i pozamašne grudi se ne oteše pogledu Starog. Drugi momak je sjedio leđima okrenut njemu, dignutih ruku u zrak, gestikulirajući cijelim tijelom uz karasevdah pjesmu. Jedna čaša odleti do radijatora a jedna od djevojaka za stolom uskliknu u vatrenom zanosu.

Pjevaljka napokon završi pjesmu i sjede za šank praveći pauzu. I orkestar od tri roma, svirača koji je svirao za četiri gosta otpoče s pauzom i prihvati se meze. Sakiba nije bilo u kafani, već je neki mladi konobar služio. Stari se nađe u nedoumici, blam ga bio da se okrene i ode. Nije mu se baš ni ostajalo. U tom momentu momak koji je sjedio za stolom se okrenu da bi naručio novu turu i pogled mu zape za Starog. Stari se strese. Faruk!


SAKIBOVA BIRTIJA

E, vala svašta je Stari mogao očekivati, ali ne i to da će Faruka sresti u mračnoj Sakibovoj prčvarnici. Nježni Bečlija, istančanog sluha za umjetnost i teatar nikako nije pasao na ovo mjesto. Stari je uvijek zamišljao toplake kao osobe koje najviše vole biti između sebe, pa makar i u tamnim parkovima velikih gradova. Šta oni mogu imati od sisatih pjevaljki i njihovog kukumakanja od pjesama uz muški dert i rakiju?! I prije nego se Stari snađe, prileti mu Faruk iz dna prostorije pozivajući ga da im se pridruži. Pa, šta je mogao izgubiti?! Između mogućnosti da loče sam za nekim šankom u gradu i mogućnosti da upadne u to čudno društvo, Stari izabra ovu drugu varijantu.
Sjede se između Faruka i crnokose djevojke, a Faruk ga predstavi ostalima. Crnokosa se zvala Ceca, momak u sredini je bio Jean. Tek kad je progovorio, primjeti Stari da ima visok, gotovo ženski glas koji uopće nije odgovarao njegovoj fizičkoj pojavi. Bio je izrazito muževan, korpulentniji momak Farukovog uzrasta. Starog zbuni prvo njegov glas pa i njegovo ime, ali sačeka da mu Faruk predstavi i crvenokosu Vanesu pa tek onda upita od kud ovom to ime Jean. Dobi odmah malo poduži odgovor od dotičnog koji se u biti mogao svesti u jednu rečenicu. Rođen je u Parizu, gdje su mu roditelji tad radili pa stoga i dali francusko ime, inače je iz Subotice, Polumagjar.

Ceca i Vanesa su izgleda bile Srbijanke, bar sudeći po ekavici, ali Stari ne upita, i dalje zbunjen cijelom situacijom. Nasuše mu rakiju, a Ceca se zacereka kad vidje kako čitavu čašu smaza naiskap. Vanesa je pušila cigaru okrajkom usne i kikoćala se dok joj je Jean nešto šaputao na uho. Faruk ga pitao od kud on ovdje, a Starom to isto pitanje bilo na vrh jezika, naime šta će Faruk ovdje. Slaga da je navratio posjetiti starog jarana Sakiba koji je vlasnik kafane, ali eto ga nema.

- Doći će on, otišao je nekim poslom u grad! - javi se Ceca.

Mladi konobar prinese novu flašu rakije i promjeni pepeljare, a Faruk ga uhvati za ruku i upita može li mu napraviti duplu, jaču, onakvu kakvu on pije. „Aha“, pomisli Stari, „Faruk je ovdje česti gost dok i konobar zna kakvu on kafu pije“. U tom momentu hrupi na vrata Sakib, sjeda starina širokih pleća.

- Ma Sejo kućo stara jes’ to ti? - začu se s vrata.

- Evo jesam Sakibe, i ja malo navrno! - odvrati Stari i diže se da se pozdravi sa Sakibom.

- Ah momčine moje mašala, hajde `vamo za šank da te vidim. Miči guzicu odatle Šefika da čo'ek sjedne, vidi je! - kao psovao Sakib pjevaljku jer se raširila ispred šanka, te joj odvali šamar o zadnjicu.

- Hehehehe, stara mačorčino... - kesio se Stari.

- Ah šta ´š, moraš malo. - branio se Sakib.

Sakib im nasu po jednu ljutu te priupita Starog sve, kako je i šta ima novo, kako posao, kako koke... Stari se smijuckao Sakibu i odgovarao opširno na sva njegova pitanja i podpitanja. Na kraju ga Sakib upita ko su mu ona dvojica za stolom.

– Jednog znam, ovog 'vamo – moj jaran, a onog bogami ne znam ko je. Neki iz Subotice, biće da je njegov prijatelj.

– Aha! - nasu Sakib još jednu.

– A što, da ne prave kakvih problema?!

– Ma jok, momci su u redu. Ponekad znaju 'vamo svratit, malo popiju pa kadgod šta i razbiju, ali bogme i fino para ostave. Ne diram ih, neka ih. A sad mi još draže da je jedan i tvoj jaran.

– A one dvije, ne znam ko su, mislim da su ih negdje iz grada pokupili.

– Ma jok! - odmahnu Sakib rukom. - To su ti moje animir dame. Rade za mene, ovako goste zabavljaju. Ona crnka je Ceca, Srpkinja, a ona crvena Vanesa je Albanka, obje s Kosova, iz Peći. Ma bratstvo-jedinstvo ti je kod mene moj Sejo. - reče značajno Sakib i pogleda na Maršalovu sliku iznad šanka. Maršal s lulom u ruci i u maršalskoj uniformi, smije se.

– Jah, neka, neka moj Sakibe.

– Pa eto moj Sejo, bujrum... imaš piće, imaš meze, samo zijevaj. Evo Zumre u kuhinji, ako ćeš buredžika, ima sarme, pečenja... A, pijan mi nećeš vozit. Ima gore, kao što znaš, u potkrovlju soba pa moreš spavat’. A i cure su tu, pa eto vam! - namignu Sakib šeretski.

– E, moj Sakibe, vidiš, nas smo trojica, a tvoje animir dame samo dvije, da bar još imaš i treću... – šalio se Stari.

– Pa treća vam neće ni trebat kol’ko ja 'nako računam. - nasu Sakib i treću rakiju.

– Kako to? - smijao se Stari.

– Pa lijepo. Dvojici po jedna dama, a trećem evo mog konobara Adu.

Starog nešto presječe u stomaku. Nije mogao svojim ušima vjerovati.

- Kakvog konobara moj Sakibe, o čem pričaš? – pokuša se snaći Stari.

Sakib pijucnu iz čaše, skupi desno oko, a na lijevo naškilji.

- Radio je Sakib dvadeset godina u Dojčlandu kao što znaš, i svašta se nagledao tamo, a najviše kulture. Ovdje se čo’ek i ako zna za kulturu mora pravit da ne zna ništa. Ali Sakib je stari magarac, zna on više nego što želi da se zna.

- Pa?

- Pa, pa! Onaj tvoj jaro je bogme bacio oko na mog konobara. Bogami neka je peder, nemere biti loš ako je tvoj jaran.

Stari je ostao bez teksta. Htio je nešto reći, opovrgnuti, opravdati se... ali starom liscu Sakibu malo je ko bio dorastao. „Jebi ga“, pomisli Stari, „šta je tu je“! Samo slegnu ramenima.

- Hajde bolan šta si se smusio. Živi život! To sam ja naučio u Dojčlandu. I pazi šta će tebi stari magarac Sakib reći. - Sakib potegnu zadnji gutljaj iz čaše i rukom obrisa usne. - Loša su vremena dosla moj Seade, loša a biće i gora. Proživi danas šta moreš, jer možda će već prekosutra biti kasno. Nešto se opasno kuha, i nešto se iza brijega valja...

- Ne znam Sakibe, neće valjda rat...

- Poslušaj ti svog Sakiba! - Sakib ga potapša po ramenu i onda ga povuče ka stolu.

- Šta je ovo?! Gdje je muzika, gdje su svirači, Šefika, Šefika bona šta si se ukočila?! Daj pjesmu! Vidiš da ljudi čekaju... A vas dvije, šta ste se tu podbulile?! Hajde na noge, malo animacije... nisu ljudi došli s vama teferičit’... - Sakib je pljeskao rukama i upravljao cijelom postavkom svoje birtije, sve se trebalo vrtiti oko gostiju, baš kao i u „Dojčlandu“.

Ceca i Vanesa se ustaše, i Stari tek tad primjeti da su u crnim kratkim minicama preko koji je bila navučena bijela pregačica s rubom u čipki. Napokon krenu i muzika. Šefika je pjevala sevdah, a dvije animir dame izvodile razne piruete, tresle grudima, plesale oko trojke za stolom. Mladi konobar Ado iznese pečenje, buredžike, meze... donese još rakije. Stari se opusti uz muziku i primjeti kako ga piće već pomalo hvata. Konobar Ado htjede oprati prljave čaše ali ga Sakib potjera da sjedne uz goste.

- Ma imam još posla bolan Sakibe. - branio se Ado.

- Deder ne inadi se samnom. Čaše ću ja oprati i ovo ostalo, a ti imaš fajront i sjedi i pij s ljudima. Taaako! - gurkao ga Sakib prema stolu s gostima, te mu postavi stolicu pored Faruka. - Tu sjedni, tako! - smjesti ga Sakib za stol i pri tom namignu Faruku.

Starom ne promaknu ta Sakibova gesta. Da ga piće nije obuzelo pomislio bi da je u krivom filmu. S početka na kraj, ovdje ništa nije bilo normalno. Od Faruka koji sevdiše uz srbijanski karasevdah, preko ovog muškarcine ženskog glasa, ove dvije animir dame koje grudima šire bratstvo i jedinstvo, ovog konobarčića za provod i ovog Sakiba koji nije homofoban... „Ništa ovdje nije normalno... „Teatar“! „Pa da: Teatar“! Stari se osjećao kao da se nalazi u nekoj teatarskoj predstavi, a on zaboravio tekst. „Mah, jebo tekst... daj rakije“... U tom momentu Ceca mu sjede u krilo i zgrabi mu cigaretu iz usta. Povuče dim i puhnu mu u lice... potom opet pobježe i nastavi plesati s Vanesom. Jean se ustade i poče plesati s njima. Faruk je nešto brbljao s konobarom, a ovaj ko drvena Marija se sve nešto ustručavao.

- Iz Cazina je, novi je ovdje pa malo povučen! - objasni Faruk Starom.

A Stari, on je jednostavno uživao. Uživao u besmislu svega oko njega.


DRUGOVANJE


Starog je probudio tupi bol u potiljku. Ležao je na svojoj desnoj strani i prvo što je ugledao kad je otvorio oči su bile Cecine zamamne grudi. Izgledalo je kao da se zašuškao u njih i tako zaspao. Ona ga je držala u čvrstom zagrljaju oko vrata kome se jedva izvuče. Ceca se promeškolji ne budeći se. Stari se ničeg nije sjećao. Sjećanje ga je nosilo samo do onog momenta kad su još bili dolje u birtiji. Kad su se popeli na potkrovlje, i kako su završili tu u krevetu, Starom je predstvljalo enigmu. Je li išta bilo s njom?! Stari pogleda ispod pokrivača, gaće su bile na njemu. „Hm! Ako je to dokaz nečega“, pomisli.
Ustade se, pa nakon što ga nesvjestica popusti, krenu u toalet. Ispravno je predpostavljao da se nalazi na Sakibovom potkrovlju, ali gdje bi ovdje mogao biti toalet, pitao se. Posto je toalet obično negdje pri kraju svakog hodnika, krenu na desno i otvori vrata. Prevari se. Nije bio toalet već po svoj prilici soba konobara Ade. Na starom bračnom krevetu ležali su on i Faruk jedan do drugoga, pokriveni samo do pasa. Faruk je ležao na leđima a njemu s lijeva Ado, ležeći na stomaku. Svoju lijevu ruku je držao prebačenu preko Farukovih dlakavih grudiju. Stari nikad do tad nije vidio dva muškarca zajedno, i začudi se da ga to uopće ne iznenadi. Nije mu se čak ni gadilo, naprotiv, baš ih je bilo lijepo vidjeti, mlade i utonule u san. U tom mometu mu padoše na um Sakibove riječi: „Živi život... jer prekosutra može biti kasno... nešto se iza brijega valja“...

Tek tad primjeti Stari da nema šta tražiti na vratima tuđe sobe i buljiti u ljude koji spavaju. Pođe tražiti toalet. Prolazeći pored drugih vrata koja ne bijahu do kraja zatvorena nazrije kadu, aha tu bi trebala biti kupaonica, odahnu Stari. Nakon što se obukao siđe stepenicama u suteren i iza paravana se nađe u birtiji. Sakib je posluživao nekoliko ranih gostiju, ako je uopće moglo biti rano. Stari pogleda na sat, bilo je dvanaest i pol. Podne. Sakib mu ponudi doručak, a Stari prihvati samo kafu i povuče dubok dim. Bio ga blam ispitivati Sakiba za dešavanja od sinoć, ali ga kopkalo. Pitat će bolje onda Faruka, valjda se on sjeća iako je i sam bio pijan kao guzica. Nakon popijene kafe, izvadi smotuljak novčanica i gurnu ih Sakibu.

– Je l’ valja ‘vako domaćine?!

– Valja, kako ne valja?! - povuče Sakib ladicu i gurnu u nju smotak bez da ga pregleda.

– I baš nećeš doručak?!

– Neću, hvala ti rođo, stvarno žurim. Hajde u zdravlju!

– Navrati!

– Hoću!

Nađe se na ulici, i prvo udahnu svjež zrak, pogleda niz ulicu te se uputi autu. Odveze se pravo do kamernog teatra, na posao.

Tad je počelo njegovo drugovanje s Farukom, tj. kad ga sreo nakon nekoliko dana u Kamernom Teatru, na poslu, i pozvao na piće. Sjedili su u „Galeriji Gracia“ kad ga Stari priupitao za događaje od onu noć. Ono što je čuo od Faruka bilo je ohrabrujuće, sve je izgleda bilo ok. Faruk mu naravno nije mogao potvrditi je li ili nije išta bilo između njega i Cece jer im nije držao svijeću, a i bio je zaokupljen svojim konobarom Adom.

Od tad su se često viđali, ponekad pijančili, spavali jedan kod drugoga. Stari se posve oslobodio nakon što je primjetio da se ni toplacima ne sviđaju baš svi muškarci, kao ni njemu baš sve žene. Faruk je volio male, crnokose momke svojega godišta, a Stari ni u prvom ni u drugom slucaju nije pasao u tu kalkulaciju. Faruk je stanovao u Skerlićevoj, u kojoj su se nizale predivne zgrade iz vremena austrijske uprave. U jednoj takvoj zgradi, u suterenu je bio lijep stan s tri prostorije, u kojem je živio Faruk. Stanarina je bila 300 maraka, prilično skupa, a Faruk mu ispriča da mu je gazda neki Židov koji je odselio u Izrael. Faruk je uvijek imao para i Stari je računao da je iz imućnije familije. Faruk o tom nikad nije pričao.

U svakom slucaju bitno je bilo da su se jako dobro razumjeli. Ipak ne u svemu, kao recimo u političkim pitanjima. Zbog toga su i izbjegavali previše pričati o tome. Faruk je bio ogorčeni protivnik SDA i klike na vrhu, ali je bio protivnik i komunista, i reformatora i svega mogućeg što je u tom momentu egzistiralo na političkoj sceni. Lajao je na katoličku crkvu, pravoslavnu nazivao poganom, religiju uopće, nije volio. Njegova platforma je bio nekakav funkcionalni anarhizam koji je bio opet nekakav vid direktne de-mokracije s iskustvima Švicarske, a sve je opet jako ličilo samoupravnom komunizmu ograničenog kapitala s ekonomskim elementima kibuca, i ...

Snazna eksplozija iz pravca 'Sirene' je proparala zrak i prekinula tok misli Starog. Pogleda brzo na sat, petnaest minuta iza ponoći. Akcija je počela...

TRČI DADO, TRČI



I Bat Šeba je bila ušećerila. U svojim nevinim mačijim snovima vratila se u djetinjstvo. Opet je bila malo mače koje je skakutalo kroz travu i cvijeće igrajući se skrivača s braćom i sestricama. Valjali su se u travi, grizli jedni druge za nožice... Na svaki ne-poznat šum bi se prenuli i hitali u sigurno okrilje majke koja je mirno ležala u travi i svako malo ih vabila. Sanjala je proplanak i kuću i onu veliku 'mačku' predvodnicu kojoj se pokoravala i njena majka. Uvečer bi se njih šestoro s majkom okupili oko nje i čekali dok im 'mačka' predvodnica ne bi dala one fine, tople, bijele tekućine koju je vadila iz onih velikih životinja za koje im je majka rekla da im ne smiju prilaziti.

Krčanje radiostanice prenu Bat Shebu baš kad se u snovima bila sagela da lizne bijelu i toplu tekućinu...

- 'Sirena' zove 'Bat Šebu'... 'Sirena' zove 'Bat Šebu'...

- 'Bat Šeba' ovdje! - javi se Stari.

- 'Žetva' završena. 'Kosci' na 'Užini'...

- Razumijem!

Stari je razumio tajni kod. Momci su završili akciju ali još se nisu bili probili do prvih linija odbrane. Tajni kôd 'Užina' je označavao ničiju zemlju između 'Sirene' i crta odbrane. Znači do sad je sve u redu, ali je znao i da će Srbi dok dođu sebi početi s granatiranjem prostora kojim su se diverzanti povlačili. I, uistinu već nekoliko iza toga začu se teška artiljerija. Srbi su tukli nasumice po šumi. Ako ih minobacač ne strefi, te ako ne nalete na kakvu srpsku patrolu imali su dobre šanse da se spuste kroz šumu za pola sata. Inače...

Stari je nervozno pušio jednu za drugom, očekujući novo javljanje. Sirene se ponovo oglasiše. Opća opasnost. Nekoliko granata zasuše Bistrik. Minobacač s prvih crta odbrane odgovori. Artiljerija s Bistrika također.

Opet zakrča mala zelena naprava uz Starog, javljao se Dino s prve crte odbrane:

- Tu su, tu su... ima ranjenih!

- ??? (...)

- Stari jesi li tu?

- ...Stari ovdje, razumjem. Dajte ih dolje! (...)

Od prve crte odbrane do zemunice je bilo opet petnaest minuta trkom, a s ranjenicima će biti i pola sata.

- Dado... i još trojica... trk... trk gore imamo ranjenih... - izdavao je zapovjesti Stari sav zadihan, mašući rukama.

Četvorica vojnika potrčaše uz padinu, Dado se okliznu. Pade. Ustade. Potrča. „Trči Dado, trči“, ponavljao je sam sebi, neprestano se pitajući ko je sve ranjen. „Nije valjda Faruk. Nije sigurno, ima taj devet života baš kao i njegova Bat Šeba“. U noći se ništa nije vidjelo. Tama na zemlji, tama na nebu, pod nogama prhak snijeg. Vojnici su trčali više na slijepo, po sjećanju, uskom stazicom koja je vodila prema šumi. Zašto je baš njega poslao Stari, vrtilo se Dadi po glavi. „Sluti li išta Stari za njega i Faruka?! Ma jok“! Faruk mu je rekao da Stari nema pojma, a ako i sazna: 'jebavat ga'! Dado je volio na Faruku njegovu otvorenost i njegovu neprestanu potrebu za igranje s vatrom. Kad je došao prvi dan u vod, Faruk je bio šutljiv i ignorirao ga. Saša mu je rekao u povjerenju da će s njim imati velikih problema, ali mu nije rekao i zašto. A onda mu je nakon tri dana kad je bio sam, Faruk prišao za užinom i ponudio jabuku. Dado se iznenadio jabukom u sred zime. Ali su je podijelili, kao i sve ostalo što su nakon toga dijelili.

Dado je bio ekstrovertiran tip, koji se rado šalio i dobacivao. Suprotnost od Faruka, koji je pričao samo kad mu se pričalo. Dado je bio omanji i crnokos, a Faruk oveći i smeđ. Dado malo punačkiji, Faruk vitak. S druge strane je Dado bio pomalo koleričan, dok je Faruk bio uvijek smiren i ta mirnoća se prenosila i na Dadu. Faruk je bio kreativan, Dado ne. On je prije rata studirao pravo, kretivnost i umjetnost mu nisu bili baš jača strana. Pa ipak su se te njihove suprotnosti dobro slagale, čak nadopunjavale. Bar su u muzici imali zajedničke ukuse, te otkriše da su i jedan i drugi često izlazili u ‚Stelex‘, jednu mračnu baraku pored Izvršnog Vijeća u kojem se okupljala sarajevska alternativa. Pa ipak, nisu se nikad tamo vidjeli.

S vremenom se pobliže upoznaše te otkriše jedan drugom detalje svoga života. Dado se zvao Dalibor i bio je stariji sin autoritativnog oca koji ga često tukao kao i njegovu majku. Automehaničar, koji je volio 'polokati' i lumpovati cijele noći s društvom. Dado se zarekao da neće biti kao on. Nije pio. Pobjegao je od kuće čim se ukazala prilika za to, ostavljajući za sobom sve ono ružno o čemu je tek Faruku kao prvoj osobi uopće pričao. Otac, teška komunjara se poslije posrbio i postao vatreni SDS-ovac. Dado je uvijek osjećao odbojnost i za njega i za sve što je njemu bilo sveto. Ta odbojnost je uključivala i srbovanje. On se osjećao Sarajlijom, Bo-sancem. Kad se zaratilo sam se prijavio u bosansku vojsku i na kraju završio kod diverzanata jer je i on bio obučen u tom smijeru u nekadsnjoj JNA. On je čak bio i rezervni vojni oficir, vodnik po činu. U Bileći služio vojsku, a poslije u Mostaru.

Faruk 'cvjetao' što je Dado bio takav, i prije nego se snašao, otkrio da se zaljubio u njega. Dobro, on je bečko dijete, on je naučen da može sve reći, pa i to da je toplak. U tom svijetu tamo nije bilo tabua kao na Balkanu. S druge strane, kad se sve može reći, i nakon što se kaže, onda ostane praznina jer se nema šta više reći.

Stoga je Faruk dijelom volio bosanske velove u koje se zaovijala privatnost, i naučio da se u Bosni ni ne treba sve reći. Nešto se treba ostaviti vremenu, intuiciji, nagađanju, sudbini... Stoga je odlučio polahko s Dadom i čekati pogodan trenutak, a i vrijeme i mjesto. Također morao je misliti i na onog Starog. Nije smio upropastiti njegovo povjerenje niti ga ikad dovesti u situaciju da se crveni zbog njega.

Ali takva pogodna situacija se pojavila jednom kad je Faruk bio dva dana na slobodnom zbog sinusa. Stari je baš tada poslao Dadu u komandu na Bistriku i rekao da ode vidjeti Faruka. Faruku to sve bilo sumnjivo, zašto mu Stari sad šalje Dadu, kad je cijelo vrijeme sprečavao da se osame. Čak je i Dadi dao taj dan voljno da kao ode kod svojih. „Hm, šta li je stari lisac naumio“, kopkalo Faruka. Dado ni najmanje volje nije imao otići kod svojih, dakle ostat će kod Faruka.

Navečer su jeli konzerve iz humanitarne pomoći, a Faruk je imao i pola flaše rakije, ali šta ćeš kad Dado ne pije. Dado je tražio da mu priča o Beču, o noćnom životu, o djevojkama. Faruk se smusi u sebi, kad ču ono „djevojke“. I ono malo nade što je imao, izda ga. Predloži stoga da je bolje da idu na spavanje jer se sutra obojica moraju rano pojaviti pred Starim. No Dado se lati flaše i nasu si u Farukovu čašu i skapi. Faruk se nađe zatečen, nije vjerovao da će ikad vidjeti Dadu da pije. Dado nasu i drugu, iskapi. Treću ponudi Faruku.

Bila ja to jedna mirna sarajevska noć. Nije bilo sirena, nije bilo eksplozija... samo njih dvojica u malom stanu u suterenu u Skerlićevoj ulici. Faruk, razapet između sebe i odanosti prema vojsci, Starom, nekom glupom ratu i nekim još glupljim balkanskim normama je kombinirao u glavi šta mu je činiti... Ali, bar je rakije još bilo. Pijući iz jedne čaše Faruk je namjerno ispijao s onog mjesta na kom je prethodno Dado svojim zavodljivom usnama dodirivao rub čaše. Bar ih je tako mogao indirektno poljubiti. Dadi bi dosta pica, zavali se na kauč i dugo ostavi pogled na stropu po kom se svijeća sa stola igrala sjena. Faruk primjeti da se Dadi s ruba oka zaiskri suza i skotrlja niz lice.

- Plačeš? - šapnu Faruk, pa se ujede za jezik kako ništa gluplje nije mogao pitati.

Dado je šutio. Grad je šutio. Tišina.

„Was soll das bitte jetzt sein?! Oh Gott, diese Leute hier werde ich wohl nie verstehen“,* pitao sam sebe Faruk i sam sebi odgovarao, a bura u njemu. „Ah was soll's,** odluči Faruk, i protiv svih sila koje su ga kočile pokrenu ruku i stavi je na Dadinu. Dado je mirovao. Faruk podiže ruku na više i pomilova ga po crnoj kosi. Dado nije disao više. Faruk se nage u stranu i prisloni se uz njega. Opet tišina. Dado uhvati zrak i duboko uzdahnu. Zatim se nenadano okrenu i spusti svoje usne na Farukove. Faruk zatečen, uzvrati poljubac tek nakon nekoliko momenata. Vatrena stihija i u jednom i drugom je rušila sve barijere pred sobom. Je li to bilo neko zujanje u ušima ili su sirene opet najvile opću opasnost?! „Ah was soll's“!** Faruku je bilo svejedno.

- Ovamo, ovamo! - neki glas je zvao iz tame. Bio je to Dino s prvih crta odbrane.

- Tu smo, daj prihvati nosila! Dado... Dado bolan jesi li tu?!

Dado se prenu. U noći su se teško nazirala lica vojnika koji su im stigli u susret. Dva nosila. Dva ranjenika. Ko je, ko je...

- Preuzmi nosila! - šaputao je jedan glas...

- Ali oprezno, ovaj je dobro ranjen!

- Šta je bilo Sejo? - upita neko.

- Granata!

- Uh majku mu!

- Hajte pozurite, kod zemunice će vas čekati vojno auto, komanda je obavještena.

- Hajde idemo!

- Ko je ovaj što je teško ranjen?!

- Faruk!

Dadi klecnuše koljena.

* Was soll das bitte jetzt sein?! Oh Gott, diese Leute hier werde ich wohl nie verstehen! – Šta je sad ovo? O Bože, ove ljude ovdje neću izgleda nikad razumjeti!

**Ah, was soll’s! – ( u ovom slučaju): - Ah, baš me briga!

OPROŠTAJ U MAGLI



Grupica od dvanest vojnika se probijala kroz mrak, niz strminu, prema zemunici gdje je nervozno čekao Stari. Šetkao je gore dolje po rovu, pušio, češao se po vratu. Bat Šeba je osjećala njegovu nervozu pa se i ona uzjogunila, i ona je šetkala oko njega podignutog repa, uši nakostrijesila, oči svijetle u mraku. Napokon začu bat koraka i žamor grupe koja se približavala.

- Evo ih!

- Daj ih brzo u auto!

- Daj prvo Faruka, ko je ovaj drugi?

- Saša!

- Polahko!

Na nosilima su bespokretno ležali Faruk i Saša. Faruk je bio omotan krvavim zavojima i krpama po gornjem dijelu tijela, a Saša po donjim ekstremitetima. Saša je bio pri svijesti, Faruk ne. Uguraše nosila nekako u džip koji povede strminom prema Bistriku pa kroz grad do Koševa.

- Šta je bilo?! - pitao Stari Seju Krticu.

Sejo ispriča da su zadatak obavili po planu. Postavili dinamit i povukli se na vrijeme. Još su bili u šumi i nadomak prvih crta odbrane kad je gruhnula eksplozija na 'Sireni'. Međutim, prije toga, Saša je bio pao i iščašio nožni zglob. Faruk mu je pomagao da ide pa su njih dvojica zaostajali iza grupe. Nakon što su minobacači počeli tući po šumi, jedna granata je udarila iza njih dvojice i podigla ih u zrak. Onda su se ostali vratili po njih i pokupili ih.

- Hm, Faruk i Saša?! (...) - ukrade se glasna misao Starom. „Kud baš njih dvojica. Nikad se nisu podnosili, svađali se, ogovarali... i sad odjednom zajedno“.

Ujutro prenese Stari komandu na Seju Krticu a on uze Dadu i uputi se autom do koševske bolnice. Dado koji je inače bio pričljiv, šutio je kao zaliven. Njemu se motalo samo jedno pitanje po glavi: zna li Stari išta?! Zašto ga je poveo sa sobom?! U bolnici potražiše liječnika koji im objasni da je stanje kod Saše uglavnom stabilno, ali da još nisu sigurni za desnu nogu. Ozljede su zaista velike, ali se nadaju da će mu uspijeti spasiti nogu. Faruk je bio još u komi i u kritičnom stanju. Dijelovi granate su ga zahvatili po gornjem dijelu tijela i lijevoj ruci. Imao je unutarnje krvarenje. Nije dolazio svijesti ni nakon operacije. Kritično. Sutra ide konvoj s ranjenicima iz Sarajeva. Najbolje su mu šanse da ga prebace vani. Stari napomenu da Faruk ima austrijsko državljanstvo, i da je dovoljno da ga prebace bar do Splita. Liječnik se složi s tim te napomenu da ne bi bilo loše kad bi uz Faruka bili i kakvi papiri ili pasoš. Stari se sjeti da je Faruk ključeve od stana uvijek nosio sa sobom. Pogledaše među stvarima koje su bile uz Faruka kad je stigao u bolnicu. Uistinu pored nekih drugih sitnica nađose i ključeve.

- Odlično! - Reče Stari. Dadu je ostavio uz Faruka a on se uputi u stan da traži pasoš. Spusti se autom s Koševa do Skerlićeve. Otključa stan. Pođe u Farukovu spavaću sobu i poče tražiti po ladicama. Među mnoštvom papira nađe pasoš i još neke papire na njemačkom. Ponese sve. Onda se sjeti da je Faruk imao i jednu plavu knjižicu u koju je uvijek zapisivao nešto i nikom nikad nije dao da zaviri u nju. Nađe je. Zaključa opet stan i krenu autom prema Koševu.

Za to vrijeme je Dado bespomoćno sjedio uz Farukov krevet. Nekakvi šlaufi su bili u njemu i oko njega, infuzije... Dado je samo prazno gledao u njega i držao ga za ruku. Imao je potrebu ga poljubiti, ali nisu bili sami. Medicinske sestre su neprestano ulazile i izlazile, još desetak ranjenih je bilo u sobi, te plus rodbina i prijatelji unesrećenih. Ali poljubiti ga u čelo, to može. Podiže se malo i spusti nježan i bojazljiv poljubac na Farukovo celo. Onda se opet sjede i ne usudi pogledati je li ga ko vidio.

Kad je Stari stigao, jasno mu je bilo da Faruka neće više vidjeti, bar ne zadugo. Sutra će ga prebaciti izvan grada, Faruku je rat bio završen. A preživet će on svakako. Hoće sigurno. Pogladi ga po kosi pa dade znak Dadi da idu. Dado je i dalje šutio, i sve do zemunice ne progovoriše ni on ni Stari.

Konvoj je trebao krenuti već s ranim jutrom narednoga dana ali zbog borbi oko aerodromskog naselja, termin se produžio do iza podne. Tek oko 19:30 je konvoj izašao iz grada. Vozila humanitarnog konvoja su morala preko Igmana. Oko tridesetak težih ranjenika su prevozili u desetak vozila prema Splitu. Dok su se vozila penjala uz dozlaboga loš put uz Igman, spuštao se mrak. Faruku se pomalo vraćala svijest. Iz bunila je prelazio u stanje halucinacija. U Vozilu kojim su ga prevozili, šofer je da ubije vlastiti strah bio odvrnuo kazetofon do daske. Faruku se i prije dešavalo da kad zaspi uz muziku, sanja snove po toj muzici. Ponekad je sanjao čitave filmove koji su bili inspirirani muzikom koja je svirala. Ovaj put uz zvuke jedne, tada popularne, pjesme koja je treštala u automobilu je počeo halucinirati.

Muzika ga ponese u predio skroz bijel. Sve je bilo bijelo. Jedno brdo bijelo, magla, on je ležao na svili, bijeloj. Nebo je ipak bilo plavo, i on ugleda bijelu pticu kako u visokom letu leti iznad predjela. A onda je čuo pjesmu:

Ja ne mogu skinuti zvijezde sa neba
ne mogu naći put, put do svemira.
Al ti mogu ovu pjesmu poslati,
da znaš da sam živ ljubavi.


Kad se noćas na mom licu suze zalede,
neću dati da me strah sa sobom povede.
Ja još imam snage sam da pobjedim,
da smo zajedno lakše bilo bi.

Uz ovu pjesmu je vidio nekoga na brijegu. Dado! Dado! Bio je u vojničkoj uniformi odudarajući od sve bjeline oko njega. Ali Frauk je klizio niz svilu, nešto ga je nosilo, vuklo. Udaljavao se od brijega na kom je stajao Dado s ispruženim rukama.

Na vrhu brijega raziđe se magla i on ugleda žene u crnom koje su stajale iza Dade i pjevale:

Sva bol svijeta je noćas u Bosni,
ostajem da bolu prkosim.
I nije me strah stati i pred zid.
Ja znam da zapjevam, ja znam da pobjedim!

A onda na oblaku iznad njih se pojaviše dvije djevojke u dugim crnim haljinama uz skladno tijelo, duge kose im padahu niz grudi. Bile su to Ceca i Vanesa. Ali lijepe, lijepe kao hurije. One zapjevahu:

Hajla lajla la, hajla lajla la... Hajla lajla la, hajla lajla la...hajla lajla laj!

Dado je nestajao iz vidika. Pjesma je isla dalje:

Kad se noćas na mom licu suze zalede,
neću dati da me strah sa sobom povede.
Ko će mjesto mene stražu čuvati,
da se nikada zlo ne ponovi...

Ceca i Vanesa su lelekale i dalje, sve se gubilo...
svega je nestajalo samo bjelina, bjelina...

POVRATAK RATNIKA



- Sehr geehrte Damen und Herren, im kürzem erreichen wir den Flughafen Sarajevo, bitte...* - Stjuardesa austrijske zračne kompanije je pozvala putnike da zauzmu ponovo mjesta i da se vežu. Slijetanje na Sarajevski aerodrom je uskoro trebalo uslijediti.

Faruk je tek mnogo godina nakon ranjavanja i izlaska iz Sarajeva bio opet tu. Po izlasku iz Sarajeva, preko Splita je prebačen u Zagreb pa u Beč gdje je samo u intenzivnoj njezi proveo godinu i pol dana po austrijskim špitalima. A onda još pola godine u rehabilitacijskom centru kod Beča. Nakon toga je otpušten kao posve izliječen, jedino mu je lijeva ruka ostala ograničena u motoričnim funkcijama. Upisao se opet na akademiju scenskih umjetnosti. Krenuo je opet od početka. Život je išao dalje. Ali Faruk nije bio više onaj mladi momak koji je ne tako davno ostavio Beč i otisnuo se na Balkan. Sad je opet bio Bečlija, pa opet nekako se osjećao stranim u tom gradu gdje se rodio i odrastao. Gledao je naše ljude koji se upiru svim snagama da dobiju boravišne papire, da prodaju i dušu ako treba za taj komad papira, i shvaćao u kojoj je on prednosti bio.

Želio je toliko puta otići u Sarajevo, ali nikad nije našao dovoljno snage za to. Jednog proljeća se nešto prelomilo u njemu, odlučio je poći. Rat je bio već odavno prošao. Nešto ga je vuklo. Želio je vidjeti grad, neke ljude, Starog, Dadu... Već je šest godina prošlo od onda, ali ljubav se nije ugasila. Poslao mu je pismo, i njemu i Starom preko ADRE a na Sakibovu adresu. Nije Faruk znao ni adresu, pa na koverti napisao: Sakibova Birtija, Vrh Bistrika, 71000 Sarajevo, BiH. Ko zna jesu li ikad dobili. Niskim se više nikad nije čuo. I evo sad je bio tu, ponovo u Sarajevu. Bez puno gužve je prošao pasošku i carinsku kontrolu i izašao van aerodromske zgrade. Uze taksi, pa po običaju iz Beča sjede se na zadnje sjedište. Šofer se okrenu, zasja zlatan zub:

- Kuda jarane?

- Do Skenderije!

Vozili su se gradom, šofer je blebetao, na radiju su Indexi pjevali u svojoj obradi narodnu:

Da si sretan k’o što si nesretan, pa da dođes meni u odaje...

Njemu misli opet poletješe ka Dadi, a neka trema mu se uvuče pod rebra. Sarajevo je bilo prilično popravljeno, i tek tu i tamo su se po nekoj ruševini nazirali tragovi rata. Taxi stade na Skenderiji, Faruk plati i izađe. Prijeđe most i uputi se Vilsonovim šetalištem. Sprva desno zastade pored jedne kuće. Na fasadi kuće su između prozora bile freske. Nije znao zbog čega je volio te freske, i nikad ne bi prošao tuda a da se ne bi zaustavio i motrio ih. Nastavi šetnju pored likovne akademije i onda mahinalno skrenu u desnu uličicu i noge ga same ponesoše u nekadašnje 'Zvono'. Tu se nekad sastajao s rajom sa scenske i likovne akademije te sa studentima žurnalistike. Pilo se nekada i ćaskalo tu uz finu muziku, obično Arsena Dedića.

Siđe u suteren. Ništa se nije bilo promjenilo. Sve je bilo kao i nekad. Naruči kafu. Samo dva momka su sjedila lijevo od njega, prazno. Pogleda po zidovima, a iz zidova navriješe uspomene. Neke slike su još od prije bile tu. Sjeti se jedne Azre, zašto baš nje?! Dala mu baš tu u 'Zvonu' jednom maramu koje su se tad nosale oko vrata. Počeše navirati i druge uspomene, i Faruk brzo plati i izađe na svjež zrak. Prijeđe na drugu stranu Miljacke i uputi se u narodno pozorište. Uđe na personalni ulaz gdje ga dočeka jedna napirlitana djevojka. Pitala ga koga treba, on joj spomenu Starog imenom i prezimenom. Ona samo zamaha glavom, takvog nije bilo. Upita je li Mićo tehničar mozda tu. Mićo jeste bio, pusti ga do njega. Mićo ga prepozna, rukovaše se. Faruk sazna od njega da je Stari nedugo nakon rata imigrirao u Kanadu. Ništa više mu nije mogao reći. Faruk se zahvali, rukova se s njim i krenu dalje. Prijeđe opet Miljacku i kroz mali parkić uputi se uz Bistrik.

Djeca su se igrala ispred kuća, sve je bilo slično kao i nekad, ali samo slično. Faruk nikog ne prepozna na ulici. Napokon se pope na vrh strme ulice i siđe niz stepenice u baštu iz koje se ulazilo u Sakibovu birtiju. Gurnu zabrekla vrata. U birtiji nije bilo muzike, prazni stolovi, i samo jedan mladic je sjedio za šankom i nešto pisao. Bio je momak skladnih proporcija, višeg rasta. U levisicama i modernoj majici, kratko ošišan. Kad ču zvuk vrata, okrenu se i dobaci Faruku:

- Zatvoreno! Tek otvaramo od... – momak za šankom se promjeni u licu kad spazi neočekivanog gosta.

- Mmaaa Faruk jesi to tiiiii?!

Faruku je trebao koji momenat da prepozna toga privlačnoga mladica.

- Ma Ado bolan nisi to ti valjda?

- Jesam bolan, vidis da sam ja!

- Mašala, šta si se ti prorastao.

Poljubiše se u obraz, a Ado ga odmah počasti pićem.

- Piješ još?!

- A, pijem pomalo, ima li Sakibove ljute?

- Ima, ima!

- A gdje je Sakib?

- Sakib ti je, šta da ti kažem?! Ma digo ruke od svega. Eno ga povazdan u kući, nigdje ne izlazi. Ters postao i on. Evo meni sve prepustio, ja upravljam birtijom i tako.

- A, morat ću ga malo posjetiti.

- Kasnije, de sad zalij grlo.

- Pa kako ti onako?

- Dobro. - nasmješi se Ado, i Faruk po prvi put primjeti njegov lijep osmjeh.

- A ljubav?

- Ah ljubav. Imam ti nekog Tuzlaka, studenta, vucara se okolo, ma rospija... znaš kako ti je to kod pedera. A ti? - upita Ado sad Faruka ne prestajući flertovati s njim.

- Ma kod mene ti je ono: solo karijera.

- Ma daj, ne mogu da vjerujem. - priđe mu Ado
sprijeda i prisloni se skroz na njega a rukama ga stegnu za zadnjicu.

Faruk okrenu lice u stranu smijući se. - nikako mu
nije išao u glavu ovaj otvoreni Ado. Pamtio ga je kao momčića koji se sve nešto ustručavao, morao ga je onda davno bariti tri sata. I, onu noć na potkrovlju je bilo samo jednom da su bili zajedno. Faruku više nije bio interesantan, imao je druge simpatije. S druge strane Ado je njega volio. On mu je bio prva i nikad prežaljena ljubav. Njemu je poklonio svoju prvu mladalačku ljubav, snove... nikad ga nije zaboravio. A to Faruk dakako nije znao.

- Nego hoćeš li da jedeš nešto?

- Mogao bih, ali radije bih da se ispružim, umoran sam od puta.

- Gdje ti je prtljag?

- Tu je sve. - Faruk pokaza na malu torbicu preko ramena.

- Ok, onda idi ti gore u sobu, ja ću ti donijeti da jedeš.

U potkrovlju je izgledalo nešto drukčije. Ado je očito izvršio neke promjene i izbacio stari namještaj. Zaviri u nekadašnju Adinu sobu, onaj isti stari bračni krevet je još bio tu. U sobi gdje je Vanesa nekad spavala je Ado bio sebi namjestio dnevni boravak. Faruk se osjeti prijatno u novom ambijentu i zavali se u udoban kauč. Ubrzo stiže i Ado s jelom.

- Rekao sam Šefiki da sam danas zauzet i da neću raditi. Ona će raditi danas za mene. - javi radosnu vijest Ado.

- Ma bogati je l’ i Šefika još uvijek tu?! - nasmija se Faruk.

- Jeste bogami, ona mi je desna ruka. Inače ne pjeva više, neće. Imamo novu pjevaljku.

Faruk se od srca smijao, i slasno jeo buredžike s kiselim mlijekom.

- Ah da! Evo ti ovo pismo. Od Starog je, čeka na tebe već skoro dvije godine. - dodade mu Ado jednu kovertu.

- Ah, baš od Starog?!

- Je Boga mi! Javio se Sakibu i poslao u tom pismu i ovo za tebe.

Pismo od Starog. Nije ga zaboravio lisac stari. Faruk se nasmiješi a oči mu zarosiše.

- Stari ti je već nakon rata otišao u Kanadu, bio ovdje da se oprosti sa Sakibom.

- Znam, već sam čuo. I ko je još od starih otišao?

- Ma svak ko je mogao. Sejo Krtica je u Njemačkoj, Saša u Americi...

- A Dado?

- Dado je u Sarajevu.

- Ah?!

- Je, je, oženio se on.

- Ma kad?!

- Pa ima jedno dvije godine. Znaš koga je oženio? Ma Sejinu sestru Sanelu, znaš nju?!

- Znam! - pognu glavu Faruk.

- Hej, jesi ti imao nešto s Dadom?!

- Jok, od kud ti to?!

- Ma onako! Hej idem ja malo dolje u birtiju, a ti čitaj na miru pismo.

- Ok, važi.

Kad je Ado krenuo da izađe iz sobe, Faruk ga zovnu.

- Hej!

- Da!

- Hvala ti!

Ado se nasmija i zatvori vrata.

*Sehr geehrte Damen und Herren, im kürzem erreichen wir den Flughafen Sarajevo, bitte... – Cijenjene dame i gospodo, uskoro stižemo na aerodrom Sarajevo, molimo...

PISMO IZ DALEKA



Faruk otvori pismo, povuče dim i stade čitati:

Toronto, 12. 03. 1998

Dragi moj Faruk, ili bolje rečeno: seronjo nijedan. Znao sam da ćeš kad-tad navratiti kod Sakiba pa mu ostavih u amanet da ti preda ovo pismo koje upravo čitaš. Mozda si već čuo od Sakiba da sam otišao za Kanadu nakon rata. O svemu ću ti pričati kad se ako Bog da vidimo.

Ja sam ovdje ima već više godina i u početku mi je bilo teško. Radio sam svašta, pa eto bio i kamiondžija. I onda sam se, evo ima pola godine, oženio i smirio. Supruga se zove Azra, iz Zenice je. Očekujemo i prinovu. Kupili smo jednu kućicu, fino nam je. Sad radim za jedan biro, a ima dobrih šansi da se osamostalim, tj. da preuzmem sâm jednu filijalu. Na poslu kod mene ovih tvojih gay koliko hoćeš. Sta je bolan ovo?! Nit piju nit puše, samo se sređuju i glade, gdje su pravi pederi nestali?! Nema nikog da mi kaže: Ah jebavat te!

Faruk se smijao hvatajući se za stomak, i zamišljao Starog kao da je pred njim i da mu upravo to sad govori. Nastavi čitati.

Imam ti još nešto reći seronjo nijedan. Ono tvoje pismo sam dobio preko ADRE, i hvala ti puno za onaj novac što si turio, neće Stari zaboraviti. Ono drugo pismo što je bilo za Dadu, ja mu nisam mogao dostaviti. Naš vod je bio rasformiran odmah nakon dolaska mirovnih snaga koje su zauzele crtu razdvajanja. Mi diverzanti više nismo imali posla. Ja sam bio premješten u komandu, a Dado je otpušten iz vojske jer je on i tražio da bude otpušten. Više s njim nisam imao nikakvoga kontakta, a tražio sam ga vjeruj mi. U svakom slucaju, Faruk, ja bih ti nešto rekao onako prijateljski. Ja mislim da Dado niti nije homić. Vas je zbližilo nešto posve različito. Ti si se zaljubio na svoj nacin, a on na svoj. Platonska ljubav i među hetero muskarcima je moguća, ali ona uglavnom ostaje na tome. On je u tebi našao utočište, zamjenu za oca, kojeg kako znaš praktički nije imao. Ovo je moje mišljenje. Ja sam vas gledao i mnogo se vama bavio dok nisam skontao da se nemam šta tu miješati. Dobro, nisam vas puštao da budete sami, ali sam imao razloge. Vojska je to, rat je bio, jebi ga. Da se kojim slučajem šta desilo gore na ratištu i saznalo, ja vas više ne bih mogao zaštititi. Ne znam šta bi komanda s vama radila. Ali eto onaj jedan dan sam vam omogućio da budete zajedno u gradu. Mislio sam, eto im neka rade šta znaju, ali u vod kad se vrate će opet biti disciplina i čelična ruka. Ne zanima me šta je bilo onu noć, a vala znam da je nešto bilo. Kad sam vas sutradan vidio kako obojica zadihani trčite uz Bistrik oko podne, a trebali ste biti ranim jutrom u vodu, samo sam se nasmijao. Znaš i sam da vam ni riječi nisam prigovorio. Tako druže moj. Znaš, neke ljubavi se ugnijezde u nas i ne daju se potjerati. Naročito one nedorečene, nedoljubljene. One su tu, u njedrima, i neće iz njih. S njima se jedino može naučiti živjeti,

boriti se protiv njih ne možeš. Mozda je i tvoja i Dadina ljubav takva. Sreo sam ovdje Sašu, on je u Čikagu, puno te pozdravio. Joj šta ste mi vas dvojica radili, da nije ona granata, ja bih vas dokrajčio još prije kraja rata ovim svojim rukama. Nego šta ti hoću reći. Saša mi priča da je on u kontaktu sa Sejom Krticom, a ovaj mu reče da se Dado oženio njegovom sestrom. Mene to nije iznenadilo, to je meni samo bio dokaz da sam ispravno pretpostavljao da on niti nije homić. I tako eto, zbog vas dvojice evo i ja posta ekspert za homo pitanja. Slušaj, šalim se. Ovaj, eto ti, radi šta znaš, ali ako je to stvarno tako - ne mješaj mu se sad u život ako je sretan. Sačuvaj svoju ljubav u njedrima, i on će svoju prema tebi u to sam siguran. A ti se okreni oko sebe. Neke ljubavi su cijelo vrijeme tu oko nas, a mi ih ne vidimo jer tražimo s uperenim pogledom u daljinu.

Ostaj mi dobro i čuvaj se. Adresu evo imaš. Javi čim budeš mogao doći. Javi se i onako, reda radi.

Stari

PS: Bat Šeba je samnom. Ponio sam je u Kanadu jer mi je bila sve od uspomena. Ona je prava mala divljakuša, pravi probleme ovuda, zagorčava život komšijama i kanadskim mačorima. Nikog se ne boji osim mene. Azru ne pika ni 2%. Ljetos je dobila prinovu, tri sjajna mala mačeta. Dođi, i Bat Šeba te očekuje.

DUG



Bila je noć, Faruk je ležao u starom bračnom krevetu u Adinoj sobi. Bio je do pola pokriven. Po njegovim dlakavim grudima se umiljavala svjetlost mjesečine koja je padala kroz prozor na krovu. Pušio je u polusjedećem stavu i razmišljao.

- Mogu i ja dobiti jednu? - promeškolji se Ado njemu s lijeve strane.

- Izvoli!

- Vatre?

- Evo!

- O čem razmisljaš?

- O pismu, o onome što je bilo, o Starom, o Dadi...

- A ti baš ništa nisi imao s Dadom?

- Ama jok, od kud ti to?

- Pa ne znam, onako. Nije mi jasno što je sinčiću dao ime Farko.

Faruk se okrenu na suprotnu stranu od Ade kao da će ugasiti cigaretu, a na usne mu se navuče tajnovit osmijeh. Ugasi cigaretu. Okrenu se prema Adi i zavuče ruku pod pokrivač.

- Jao, ma šta mi to radiš?! - nećkao se Ado, a cvao u sebi što je Faruk opet bio onaj stari.

- Pa evo, hoću da se odužim Dadi!

- Kako?

- Pa da i ti meni rodiš jednog malog Dadicu!

- Hihihi. Al hej, ja neću vanbračne djece. Prvo da se vjenčamo!

- Ok, vjenčat ćemo se!

- Hej stani šta si navalio?! A onda me vodiš u Austriju?!

- I na kraj svijeta maco mmmmmm...

* * *

Stari je sjedio na travi kraj jezera Ontario i držao pismo u ruci. Čitao ga opet po ko zna koji put:

Beč, 28. 11. 2000

Hej Stari ili da bolje kažem: Ah jebavat te!

Evo me u Beču. Dobio sam tvoje pismo kad sam bio u Sarajevu. Iznenadio si me jako. Hvala ti za sve one riječi, trebale su mi. Bio sam tamo tri tjedna pa se onda vratio nazad. Sakib te puno pozdravio i pita te kad ćeš dolaziti. Nisam vidio Dadu. Nije da nisam imao snage, odlučio sam da je ipak bolje sačuvati tu ljubav, skrivenu u grudima. On je svoju također sačuvao. Jesi znao da je malom dao ime Farko?

Još je rano za susret moj Stari, neka još malo kad sve ovo prođe onda ću ga jednom potražiti. Ja sam našao jednu ljubav koja je uvijek bila tu pored mene, a ja ju nisam zamjećivao. Bio si u pravu! Tu sam sa Adom, znaš Adu, Sakibovog konobara. Prebacio sam ga u Beč i sad smo skupa. Dolazimo kod tebe u januaru, samo javi je li ti paše. Osim toga trebat će Adi garantno pismo čak i za turističku vizu do tamo, pa da mu to sredis, ok? U pismu ti šaljem i ovu sliku. Neka je molim te kod tebe. Ado ne zna ništa, mislim da je bolje da mu ne kažem, iako mi nije lahko da mu to zatajim, volim ga jako. Neka to ostane između nas troje koji već znamo, tako je najbolje. A ja se moj Stari ponekad upitam je li one noći ikad i bilo, ili sam ja ono sve sanjao.

Puno pozdrava i čuvaj se, i ti i Bat Šeba!

Faruk

- Bat Šeba... Bat Šeba... Ma čujes li ti mene Seade šta ja pričam?

Stari se trgnu, i pogleda na desno, Azra je popravljala jednom rukom haljinicu kćerkici crne, kovrdžave kosice, a drugom rukom se držala za stomak koji je obećavao skoru prinovu.

- Šta je s Bat Šebom sad opet Azra?

- Ma ja ti kažem ona mačka nije normalna. Prvo što je Johnyevog malog psa svega izgrebala po njuški, a on se samo htio igrati s njom, ona napada i sve što se miče po bašti. Ptice je sve pokokala po drveću, i Mary mi se žalila, a veli ima ovdje i nekakva organizacija koja se bori protiv takvih mačaka koje uništavaju ptice. Imaju i svoj biro negdje. Pa onda je onoj drugoj komšinici ukrala meso sa kuhinjskog stola, žena doživjela šok...

- Azra, jebo ti tu zemlju gdje mačke ne smiju loviti ptice!

- Ma znam ali meni više dodijalo se izvinjavati po komšiluku.

- Slušaj, Bat Šebu mi ne diraj. Sve mi diraj samo nju ne.

- E vala Seade ja nisam znala da ti toliko volis mačke.

- Nisam ni ja! - razvuče Stari usne u zagonetan osmijeh.

Stari stavi pismo u džep, i još jednom pogleda na sliku koju mu je Faruk poslao na čuvanje. Na slici zima jedne ratne godine, i dva druga u vojnim uniformama. Faruk i Dado. Zagrljeni. Vojničine. „Hej, ček šta je ovo dolje između njih“?! - Starom zastade pogled na nečem čupavom što im se prilijepilo oko nogu. - Bat Šeba!

K R A J


RECENZIJA

RATNICI SRCA u NASIM SRCIMA

Prepoznati sebe u drugom i kroz razlicitost drugog velika je zivotna mudrost.

RATNICI SRCA to umiju i znaju.

Enoh Alajbeg nas svojom novelom upucuje na to prepoznavanje kroz jasno odslikavanje univerzalnih ljudskih vrijednosti - u sukobima njihovih suprotnosti vodjenih kroz situacije koje odisu tragicnom dramatikom bosanskih ratnih zbivanja.

Patrijahalni bosanski svijet ne trpi iskakanja iz granica postavljenih kroz tradiciju utvrdjenim pravilima ponasanja. Smionost autora novele RATNICI SRCA jesu likovi koji se u vremenu zla suprotstavljaju zlu materijalizacijom svoje univerzalne ljubavi cija je krajnja tacka personificirana u ranije nezamislivoj ljubavi Starog prema Bat Shebi. Smionost autora jeste i u tome da se po prvi put u bosanskim literarnim miljeima pojavljuju normalno ljudski oslikani likovi bosanske homoseksualne scene iznad kojeg nam visi Alajbegova poruka koja kaze da, ako se gledamo kroz prizmu univerzalne ljubavi, sve materijalizacije koje vode ka predrasudama i iskljucivosti se gube i to sto je neko peder ili po bilo kojoj drugoj osnovi drugaciji od nas „normalnih“ ne postavlja ga u nizi nivo opstih ljudskih vrijednosti i potreba.

Kroz kompleksnost Farukovog lika nam je pokazana slika posebno senzibilnog nacina bosanskog odrastanja kojoj je jedna od osnovnih vjekovnih karakteristika potreba da se bori za mjesto gdje ce izivjeti svoj senzibilitet. Buntovnicka smionost pomijesana sa inteligentnom kreativnoscu zadaju brige protutezi ovog lika - Starom. Oba kreativca su strpana u vihor bosanskih ratnih zbivanja iz svojih umjetnickih virova. Obojici karakterisu istancani smisao za pravdoljubivost, patriotizam i neutaziva zedj za univerzalnim zivotnim vrijednostima. Osnovne razlike izmedju ova dva lika pokrecu desavanje novele kojom nam Alajbeg vrlo vjesto porucuje kako je potvrda nasih slicnosti negdje iznad nasih glava, a korijen utisnut duboko u nasim stomacima. Univerzalna ljubav je osnovna vrijednost ljudskog postojanja.

Stari se nevjesto saplice u kanoniziranom svijetu izgradjenih moralnih vrijednosti koje Faruk narusava sutajuci mu ispred ociju sva desavanja oko „neuhvatljive mrznje samog sebe“ kroz lik Sase i musko-musku ljubav prema Dadi.

Ljudska mrznja prema „onom u drugima sto ne volimo u sebi“ navodi na razmisljanja o stvarnim ljudskim razlikama i vrijedonosnom postavljanju granica izmedju onoga sta znaci biti JA, a sta znaci biti TI i u situaciji kada se suprotnosti sukobljavaju kroz, u bosanskom ratu jako „bitnu“ nacionalnu identifikaciju, pa sve do onoga biti hetero ili homoseksualac. Alajbeg te granice veoma vjesto pomjera, kroz konstrukciju svoje novele, kazivajuci nam kako u svakom od nas postoji elemenat spajanja univerzalne, nebeske ljubavi i naseg materijalnog postojanja kroz strasti, slabosti, zudnje, snove... da se razlikujemo u tackama dodira u kojima su neki upuceni na ispunjenje sebe kroz zudnju utoljenu u tamo nekoj sisatoj Ceci, a neki kroz zavodljivost mladog konobara Ade.

„Zivi zivot... jer prekosutra moze biti kasno...“ Iznad toga postulata vijore dogadjaji Farukovog i Sasinog ranjavanja, dodir sa smrcu i borba za zivot kojoj je vjesti ishod potrebe cuvanja „svoje ljubavi u njedrima“ kako ne bismo remetili svijetove drugih. Kada pomislimo kako je tanka crta izmedju ljubavi i mrznje i koliko su ljudske suprotnosti ogledalo nas samih posebno se doima misao kako su „neke ljubavi cijelo vrijeme tu oko nas, a mi ih ne vidimo, jer trazimo pogledima uprtim u daljine“ u cijim horizontima nalazimo samo potrebu i potvrdu univerzalne ljudske ljubavi koja nam je posebna hrana - pogotovo u zivotno lomnim situacijama, a ona fina i tiha „obicna ljudska ljubav“, koja se moze manifestovati na razlicite nacine, jeste samo potvrda prolaznih vrijednosti nasih materijalnih zivota.

Ljudsko upinjanje da se nacini vjecnim nas momenat prolaznosti potire vrijednosti onog univerzalnog nad kojim se upinjemo da do medjusobne mrznje pokazemo kako je zemaljska potvrda MENE bolja od zemaljske potvrde TEBE.

Tu se od samoga postanja covjek saplice o sebicno dokazivanje svojih prolaznih vrijednosti.

A prave vrijednosti jesu iznad nasih glava...

Ili sapleteni medju nogama u liku prilijepljene ljepote Bat Shebe.

Ali ko ce sve to znati, jer...

...krhko je zemaljsko ljudsko znanje.


Behzad Cirkin


««Nazad



Google
Interaktivno

Izdvojeno

Forum