Doslo je dotle da sam zakljucio kako je ipak bolje ne opterecavati svoj zeludac nikakvim cirom, pa sam rijesio da se vise ne uzbudjujem rezultatima izbora u Bosni, ne samo da ih ne komentiram, nego da i ne razmisljam vise o izborima. Ali, ako nece Muhamed brijegu, hoce brijeg Muhamedu, eto, izbori me bas nesto hoce, ovih dana su bili jos jedni, ali ovdje, u Austriji. A rezultati skoro pa isti kao oni u Bosni, sto ce reci - oni nesto konzervativniji opet dosli na svoje. Jest da ja ovdje nemam pravo glasa, ali covjeku ne moze biti bas svejedno da li je na vlasti stranka kojoj stranci nisu na smetnji, ili je to neko ko ce se truditi da ti zagorcava zivot. Srecom ona stranka koja ovdje ni jednom strancu nije na srcu debelo je izgubila. Lakse se dise, sto bi rekao onaj odzacar grla.

Pa vidim koliko su Bosna i Austrija povezane, koliko imaju dodirnih tacaka. Jedna od tih tacaka nalazi se u strogom centru Innsbrucka. U najprometnijoj ulici starog grada, nedaleko od poznatog "zlatnog krova", na svodu jedne zgrade koja je stara nekoliko stotina godina i koja je izlozena pogledima mnogih turista iz cijelog svijeta, oslikani su, jos davno, grbovi drzava koje su se nalazile u sastavu austrougarske monarhije. Ogromna vecina nasih ljudi koji su ovdje godinama na "privremenom radu" i ne znaju za taj detalj, a mogli bi fino da vide izmedju ostalih dva lijepa grba - hrvatski, sa sahovnicom, i bosanski, onaj sa rukom koja drzi sablju. Kada sam prije sedam godina, u setnji, doveo rahmetli Aliju Isakovica da vidi te grbove rekao mi je:

"Trebalo bi dovesti nekog od nasih novinara da to vidi, neka napise nesto o tome, da ljudi znaju za taj fini detalj, i on je neka potvrda bosanske tradicije".

Ali, nije samo to ono sto dodiruje Austriju i Bosnu, ima jos nesto sto me natjera da razmisljam o tim dvjema zemljama istovremeno i da ih poredim. Radi se o srusenim kucama (???). Kad odem u Bosnu, ono sto me svaki put, ama bas svaki put, odmah po prelasku granice baci u depresiju, su bas te srusene kuce, zapustene rusevine obrasle granjem koje su nekada bile neciji dom, u cijim su se dvoristima igrala neka djeca, sada avetinjski strce kao simboli ocaja, samo se drzi poneki dimnjak kao zelja i ceznja za toplinom koja je tu nekada vladala. I tako to stoji od kad je rat stao.

Samo, mogu vam reci da me i ovdje srusene zgrade znaju pocesto iznenaditi. Prolazis tako godinama nekim ovdasnjim ulicama pa se nekako naviknes na neke vizure i horizonte, na izgled ulica i zgrada koje ih cine, kad, malo, malo, naidjes na kucu koja se rusi. U pocetku sam se znao pitati:"Kojoj je to budali palo na pamet da rusi onakvu zgradu, bas je fino izgledala, a i ja se vec navikao na nju?", kad ne prodje puno vremena a na mjestu te zgrade koju bi ti pustio da tu stoji jos koju stotinu godina, nikne nova zgrada, jos ljepsa, sa finom aromom i kombinacijom tirolske tradicije i moderne arhitekture.

Kako li im se samo isplati rusiti "zdrave" zgrade koje bi mogle jos dugo sluziti svojoj namjeni i praviti nove, znao sam se pocesto upitati. Odgovor je vrlo jednostavan, ne treba biti previse mudar da vidis, - ljudi imaju para pa prave nove zgrade, ali prave i proizvodne hale za industriju, pa auto puteve i hiljadu drugih cuda.

A sto mi u Bosni ne gradimo? Opet je sve vrlo jednostavno - nemamo para. A nije da nismo imali. Ono, prije rata, para k'o blata, ali odose pare na oruzje, treba biti ponosan sto si cetvrta vojna sila ("Hej vojnici, vazduhoplovci, celicna krila nase armije "), a kad je vec naletio i rat, steta da silno oruzje truhne po skladistima, pa rokaj i rusi.

A bila je skoro, i ovdje u Austriji, ideja da se silne pare odvoje za neke straha avione, ali srecom, Austrija ima dovoljno pametnih ljudi koji misle da je daleko bolje da se pare daju za nesto sto donosi korist svima,nego za oruzje i vojsku.

Sto se, pak, tice ove vojske ovdje, mogu reci da sam njom jako zadovoljan i da mi je skroz po cejfu, nema budalasanja, nema drilanja, fino momak ode u vojsku par mjeseci , obicno u svom gradu, za vikend se ide kuci, samo straze ostanu u kasarni. Bas sam pitao jednog Austrijanca poznanika (a sam opterecen nasim shvatanjem kakva vojska treba da bude):"A sta ako vas za vikend, kad svi odu kuci osim straze, neko napadne?".

"Pa sav svijet zna da smo mi tad kod kuce, ne bi bilo fer da nas bas tad napadnu, ima ponedjeljak" - odgovorio je moj poznanik smijuci se.

Zato Austrijanci i mogu toliko da grade

Sto se Bosne tice, nije da se i tu nista ne gradi, ili bar nece graditi. Hoce. Eto, saznajem, pokrenuta je inicijativa da se opet izbetoniraju stope Gavrila Principa na mjestu odakle je pucao na jednog Austrijanca. I na zenu mu. I obadvoje ih upucao. Mene sto se tice, te stope i tablu na kojoj je pisalo sta se tada desilo, nije trebalo ni skidati. Mozemo mi sad raspravljati da li je Gavro bio romanticni revolucionar obuzet plemenitim mislima o slobodi svog naroda i oslobodjenju od okupatorske vlasti, ili je bio terorist jedan kroz jedan, znam da pobornici ni jedne teorije nece odstupiti od svog misljenja ni za dlaku, ali znam samo to da se to tad i tad tu desilo, da je obiljezilo jedan historijski period, da je Bosna tada uletila u malo siru igru, da je to dio naseg pamcenja, i da je najveca glupost zabadati glavu u pijesak da se to zaboravi. Zasto bjezati od tog svog pamcenja? A svakome ostavljam sansu da vaga je li Gavro bio heroj ili baraba. I treba izbetonirati te stope. Treba betonirati zgrade i mostove, a ne pamcenje. I graditi, graditi, ne rusiti.

Sto se,opet, rusenja tice, nedavno sam bio zbunjen. Odjednom mi, odnekud, misao, da ono sa rusenjem dzamije Ferhadije u Banjoj Luci i ne mora biti bas tako kao sto izgleda na prvi pogled. Po nekim misljenjima, rusenje te dzamije je barbarsko i divljacko djelo najprimitivnijeg nacionalno-fasistickog korijena, ali poceo sam razmisljati da li je to bas tako. Mozda to ipak nije sto kazu zlocin, kulturocid i urbanicid, mozda je to samo mala varka da se izlude levati iz medjunarodne zajednice, da ih se nasamari kako bi oni pomislili da je to mrznja primitivnog nacionalizma prema drugoj religiji i narodu, a da ne skuze kako mentori onih koji su srusili tu dzamiju, ustvari, obozavaju muslimane, toliko da su u toj ljubavi spremni da prekrse sva embarga i zabrane kako bi pomogli jednom velikom muslimanu, Sadammu Huseinu, u njegovoj plemenitoj borbi protiv iste te korumpirane medjunarodne zajednice. I onda skupa pjevaju na uho onima sa Zapada onu staru narodnu :"Haj, leti "Soko" nisko, pa visoko", a ovi sto slusaju nemaju pojma o cemu se radi. Pa se "Soko" strmekne na nos, pa se neki politicari prepanu za svoje fotelje, a koja je to lova strah me i pomisliti.

I sta sad to ima veze sa Gavrilom Principom? Pa da vidite, na neki nacin i ima. Kad Gavru uporedis sa ekipom koja je organizirala "ljubav" "Sokola" prema Iraku, dodje ti cak da navijas za jadnog Gavrila. Obzirom na njegove godine, moze da bude cak i simpaticna njegova vizija pravde i njegov nacin razmisljanja kako doci do te pravde, pogotovo sto nije prvi (ni posljednji) put da momci njegovih godina budu puko zrtvovano meso za mangupe osigurane u svojim kabinetima i bibliotekama. On je vjerovao u jednu ideju (s kojom je meni malo teze da se slozim), ni jednog momenta ne razmisljajuci sta ce dobiti, ili bolje receno - zaraditi, svojom hrabroscu ili ludoscu. Ono sto moze, eventualno, povezati Gavrila sa ekipom ljubitelja Iraka je - ideja. Ideja da, ali sasvim razlicita, Za razliku od mladjanog Gavrila, ovi momci oko "Sokola" su imali maksimalno racionalnu ideju - korist. Ideju koja ne trpi ni njeznosti nacionalizma, ni obaveze koegzistencije, nista. Samo novce koji ce se negdje oprati. Savjest ne treba ni prati, sta ce jos i taj luksuz.