Kada sam pisao onaj tekst o ponovnom postavljanju bista naših umjetnika u sarajevskom parku, rekao sam da bih ja, kad bi se mene pitalo, pred sarajevskom likovnom Akademijom postavio i bistu Brace Dimitrijevića. Poslije su me neki pitali:»Ko ti je taj?» E, pa taj sin našeg poznatog slikara Voje Dimitrijevića, koji se zove Slobodan, u svijetu poznat kao Braco Dimitrijević, ganja konceptualnu umjetnost, i to je ganja tako dobro da je domaći u najpoznatijim svjetskim galerijama. Helem, Braco, za koga većina naših zemljaka koji ovdje žive nije ni čula, nedavno postade član Akademije nauka BiH. Braco Akademik. A ako cijeli svijet cijeni tvoju umjetnost, a uz to si još i akademik, eto lijepe šanse da ti poslije smrti postave bistu u nekom parku. Što da ne?
«Kako si znao?» - pita me jedan vrli pitac. I onda mi reče da su nedavno o meni pričali u jednom društvu naših zemljaka sjećajući se mojih izjava neposredno nakon Daytonskog sporazuma, kada sam ja rekao da će, i pored tog sporazuma, BiH imati jednu vojsku, jednu policiju, jednu zastavu i u Sarajevu i u Banjoj Luci, jedne automobilske tablice, da ćemo malo pričekati, ali doći  će vrijeme kad će i nacionalne stranke imati sasvim druge programe, ako se već ne budu drugačije i zvale.
«Mora da neko stoji iza njega, ili je nečiji špijun»- bio je komentar jednog od njih, reče mi moj poznanik.

Da ne bi bilo nedoumica, evo javno izjavljujem:»Nisam ničiji špijun, ali iza mene stoji Al Kaida». Sa Al Kaidom sam u stalnom kontaktu, Al Kaida poslušno, na moju komandu realizira ono  što ja zamislim u svojoj glavi, i onda se za to zna i u Americi, i u Australiji, i u Kanadi, da o Europi i ne govorim, o čemu imam relevantne povratne informacije (opet preko Al Kaide).
Ha, je li šok? Ma kakav šok, nije to ona Al Kaida što razvaljuje poslovne tornjeve i što je vodi Osama Bin Laden, iza mene stoji druga Al Kaida. Riječ «al Qaeda» u bukvalnom prijevodu znači «baza podataka», a ta baza podataka je kompjuterska «kartoteka»,pa i «biblioteka» koja se nalazi u internetu. I ako ne čitaš samo ono što pišu «tvoji» ili samo ono što pišu «drugi» (uvijek sa neprimjetnom željom da ti «isperu mozak» i jedni i drugi), nego malo napregneš moždane vijuge pa uporediš što veći broj informacija, ne trebaš biti previše pametan da ponešto i predvidiš, pa možda i ono što u jednom momentu izgleda nevjerovatno.

Sad, što se tiče frke oko prave Al Kaide i Osama Bin Ladena, servira nam se već poodavno priča sa obaveznom podjelom na dobre i loše momke, u kojoj je Bin Laden negativac, a oni što ga razvaljuju krstarećim raketama su demokrate, humanisti i dobri momci. Pravi crno-bijeli film.
Ali kad čovjek zaroni u onu drugu varijantu «al Qaeda»-e, ili «bazu podataka», to jest, internet, knjige i pouzdane novine, kad uganja više informacija, onda vidi da to nije baš crno-bijeli film, i da uloga dobrih momaka nije zapala baš nikog.
 Kao što priliči svakom ambicioznijem filmu, tako i ovaj, pored glavnog glumca Osame čija je ljepuškasta faca baš zahvalna za naslovne strane, ima «neočekivane» dramske zaplete i obrte pune akcionog naboja, ali tu su, boga mi, i režiseri. Ne jedan, malo ih je više, ali njihova imena ne možeš pročitati na odjavnoj špici filma, nema šanse.

U prvom planu je, naravno, glavni junak, Osama Bin Laden. Kako i ne bi bio pored onako uzbudljivog privatnog života.
Rođen 1957. godine, Osama, kao jedno od 54 djece šeika Mohameda Bin Ladena (dobro ste pročitali brojku 54, nije štamparska greška, nije «lapsus calami», evo i slovima: - djece komada, pedeset i četiri), kao da je bio predodređen za glavnu rolu. Iako je imao čitavo brdo braće i sestara (valja nahraniti pedeset i četvera dječija usta), naš junak nije ni u čemu oskudijevao, naime, njegov babo šeik Mohamed  nije postizao šampionske rezultate samo u pravljenju djece ( a valja i taj napor izdržati), taj tip je bio i jako uspješan poslovni čovjek. Još davne 1931. godine osnovao je najznačajniju holding kompaniju u Saudijskoj Arabiji «Saudi Ben Laden Group» (SBG). Firma polovinu prihoda ostvaruje od građevinarstva i javnih radova, a drugu od inžinjeringa, nekretnina, distribucije, telekomunikacija i izdavaštva. Babo je bio pravi, vrijedan i sposoban, tako da se firma širila, pa osniva švajcarsko preduzeće za investicije – SICO (Saudi Investment Company), koje je, opet, otvorilo dosta filijala Nacionalne saudijske trgovačke banke.
Interesi se šire, kud bi drugo nego u Ameriku, a tamo će poslove voditi čuveni Adnan Khashoggi (bivši zet Mohameda al-Fajeda). SBG je značajan «čimbenik» u «General Electricu»,»Nortel Networksu» i «Cadbury Schweppesu».
Firma SBG je bila neodvojivo vezana za arabljanske vehabije, tako da je dugo bila zvanična i jedina ugovorna strana za gradnju bilo čega u svetim mjestima Meki i Medini. Ma, sve pošteno.
Prema tome, nema zime da bi neka od 54 usta ostala gladna kad je neko uspješan u poslu. A šta znači biti uspješan poslovni čovjek u svijetu kao što je ovaj u kome živimo, pogotovo ako si musliman? To znači da u obaveznom čitanju Korana, kad dođeš do mjesta gdje se govori o moralu, preskočiš poneku stranicu.
Kad na Bliskom istoku pitaš nekoga ko je najveći din-dušmanin Islama, svi će ti od prve odgovoriti da je to Amerika.Ali u ovo vrijeme  čovjek se ne može zakleti ni u šta, ni ko je kome dušmanin, ni ko je kome prijatelj, znam samo da je SBG preuzeo većinu radova na izgradnji američkih baza u Saudijskoj Arabiji, a Amerikanci su mu, kao provjerenom, povjerili i radove na obnavljanju Kuvajta poslije rata u Zalivu.

Šeik Mohamed Bin Laden je umro 1968. godine, naslijedio ga je njegov najstariji sin Salem koji je isto tako uspješno vodio poslove sve do 1988. godine kada je poginuo u avionu. Da li je bio stvarni kvar na avionu, ili nešto drugo, niko nije siguran, u zvanični policijski izvještaj baš i ne vjerujem, jer sve se desilo u Texasu.
Nakon Salema, imperiju preuzima drugi šeikov sin po starini, Bakr Bin Laden.
Što se tiče ljepuškastog Osame, taj bi trebao da živi bar 500 godina kako bi došao na red da vlada imperijom, toliko ima starije braće, a red se zna. Zato je on, kao pametan momak, završio studij menadžmenta i ekonomije. Kako mu je babo umro kada je Osama imao samo 11 godina, brigu o njemu je najviše vodio Princ Turki al-Fejsal al-Saud. Čovjek sa tim zvučnim imenom (od kojih je svaka riječ u imenu teška nekoliko milijardi dolara) uz sve hobije koje je upražnjavao, bio je i direktor tajnih saudijskih službi od 1977. do augusta 2001. godine, baš u vremenu kad je bila ona frka u Avganistanu sa Rusima. Amerikanci su se tada bojali Rusa, jer, u to doba, ako si Amer pa nešto naljutiš Ruse, nemoj se previše začuditi ako ti neko jutro u dvorište uleti atomska bojeva glava Made in «CCCP», zato je CIA organizirala tajne operacije u Avganistanu, prvo da istjera Ruse odatle, a drugo da se  sama uvali.
Uz sami bok CIA-e stajala je cijelo vrijeme i služba koju je vodio Osamin tutor. Možda je preteška riječ «tutor», odnos izmedju Princa i Osame je bio mnogo ljepši, tako da je Princ, kao šef tajne službe, u decembru 1979. ponudio mlađanom Osami da finansijski upravlja svim tajnim operacijama koje je CIA organizirala u to vrijeme u Avganistanu. A Ameri nisu žalili pare samo da napakoste Rusima, CIA je galantno investirala u tu zabavu preko dvije milijarde dolara, a sve je to išlo kroz ruke mladića koji se zvao Osama Bin Laden. Tako je buknula ljubav na prvi pogled izmedju jednog od sinova šeika Mohameda Bin Ladena i Amerike.

Ekipi koja drma Amerikom može se mnogo toga zamjeriti, ali im se mora priznati da su moćni i da su lukavi. Kako se ne bi zamjerili Rusima sa svojom željom za osvajanjem teritorija koje je u ruskom komšiluku, skontali su da je najbolje da to sve skupa izgleda kao vjerski rat. Pravoslavci protiv Islama.Zato su galantno dali milijarde dolara na naoružanje, kampove i obuku mudžahedina koji su se nalijepili na žvaku o vjerskom ratu, pa su pohrlili sa više strana svijeta da ginu umjesto Amerikanaca. Taj rat bi vjerovatno potrajao i duže jer je Rusija imala oružja i više nego što joj treba, ali je nastalo ono poznato unutrašnje urušavanje sistema u Rusiji, tako je ispalo da je Osama Bin Laden pobijedio Rusiju, čime je ušao na vrata legende.

Što je Amerima trebala baš ta teritorija puna brda i gudura? U tom  širem regionu su ogromne rezerve nafte i gasa, pa je bio plan da se izvori energije iz oblasti Kaspijskog mora transportuju pod američko okrilje ne pitajući Rusiju i Iran. Jedan cjevovod bi spojio Kaspijsko more i Mediteran preko Azerbejdžana, Georgije i Turske (projekt «BTC» - Bakon, Tbilisi, Cejhan). Jedan je i izgradjen, a spajao je Kaspisko sa Crnim morem (Tergiz-Novorosijski), ali je jednim dijelom prelazio preko ruske teritorije, a ovi su, bezbeli, uzimali svoj harač na to, što je poskupo.
Zato je najbezbolnija bila treća varijanta koja bi Kaspijsko more spojila sa Indijskim oceanom.

Ali tada nastaje problem. Mudžahedini, koji su «otjerali» Ruse, sada su se tako osilili i ubezobrazili, a kako nisu nisu imali baš ni malo iskustva sa spoljnom politikom i igrama koje se tu igraju, nisu htjeli ni da čuju da taj cjevovod prolazi kroz njihovu avliju.
Šta sad, kako izaći na kraj sa budalama? Istina, Osama je već bio legenda medju njima, ali je bio dovoljno pametan da zna kako im ne može reći :»Hej momci, povucite ručnu, postoje neki talovi kojih se moramo pridržavati». A nije fino ni odavati tajne dogovore.
Onda režiseri pod hitno mijenjaju scenarij. Da bi se ovi vjerski fanatici makli iz igre i zasuli bombama da se opamete, treba pronaći opravdanje za takve postupke. U ratu ti inače treba protivnik. Ili pravi,ili da ga izmisliš, i njega i povod za rat. Pošto su Rusi kao ratna i ekonomska velesila «odumrli», za osvajanje novih teritorija treba u scenarij ubaciti dostojnog protivnika. Kako države interesantne za naredna zauzimanja, umjesto atomskih bojevih glava imaju, uglavnom, popaljene lokalne demonstrante koji mašu zastavama i lupaju se u prsa uzvikujući patriotske parole, režiseri su problem riješili pitanjem:»Oni tipovi  što galame i bacaju se kamenjem, za šta su sposobni? Za normalan rat? Nemaju pravo oružje, a i ono što imaju nedovoljno je i za malo brojniju ekipu marinaca». Odgovor se sam nametnuo:»Oni su u stanju da prave samo pojedinačne diverzije, a šta je to – to je terorizam. A terorizmu se mora oduprijeti. Svim snagama. Uključujući i Britance.»

Tako je bauk terorizma počeo da kruži svijetom, pojavio se jedan strašan protivnik protiv koga se treba boriti svim sredstvima.(To je toliko strašno da američki Kongres, umjesto 20 milijardi dolara koliko je ne tako davno tražio njihov Predsjednik, galantno dodjeljuje čitavih 40 milijardi dolara).
Samo, što ni terorizam nije prašina, nije magla, nije hava. Trebaju, ipak, neke konkretne organizacije, konkretna imena.
Pa da, kako se nismo odmah sjetili, tu je Osama Bin Laden koji je dokazano spretan i neće nikoga razočarati.
Onda je počelo da roka.
Juna 1996. godine, 19 američkih vojnika je poginulo u vojnoj bazi Khobar (Saudijska Arabija). Američka tužba pada na Avganistance medju kojima je, naravno, i Osama Bin Laden.
Da bi se stvar uozbiljila Osama Bin Laden objavljuje Džihad, sveti rat, protiv Amerike i Izraela. Ponavlja se provjerena varijanta koju je Osama koristio skupa sa CIA u Avganistanu da treba osloboditi sve islamske zemlje.
7. augusta 1998. u zrak lete američke ambasade u Dar-Es-Salamu (Tanzanija) i u  Najrobiju (Kenija). Iako je u obadva slučaja stradalo svega nekoliko Amerikanaca, to je proglašeno za napad na Ameriku.
12. oktobra 2002. čamac-bomba je oštetio američki razarač USS Cole u luci Aden (Jemen).
Kud ćeš više povoda i razloga da se napadne Avganistan. Kakav je rezultat, zna se. Nešto talibana se još uvijek mota po pećinama u brdima, ali cjevovod rahat može da prodje.

A šta je sa glavnim junakom ovog filma? Uhvaćen, ubijen, kao državni neprijatelj broj jedan? Naravno da nije. Istina, ima nekih manjih problema, jer on, koji je odrastao u svili i kadifi, malo je teže podnosio manjak komfora po avganistanskim brdima, pa je obolio. Trebala mu je liječnička pomoć, što u ovoj igri, naravno, nije ni teško.  Poslije svih onih antiameričkih terorističkih napada koji se njemu pripisuju, i poslije njegove objave džihada, svetog rata protiv Amerike, koji podrazumijeva bitku do istrebljenja, Osama Bin Laden se liječio od 4. do 14. jula 2001. godine, znate li gdje? Ako neko kaže:»U američkoj bolnici u Dubaiu, Ujedinjeni Arapski Emirati», ja ću reći:»Odgovor je tačan». Tu ga je,  kao što je i red, obilazila mnogobrojna familija iz Saudijske Arabije, pa i političari, a kako je pisao pariški «Le Figaro» od 31.10.2001., vidjen je i lokalni šef CIA-e kako se penje liftom na putu u sobu na razgovor sa američkim «državnim neprijateljem broj 1».
A znate li gdje je bio Osama Bin Laden noć uoči 11. septembra, dana kada su dva poslovna tornja u New Yorku zaboravila da stoje?Bio je u Pakistanu, u vojnoj bolnici u Ravalpindi zbog dijalize. A Pakistan, pakistansku vojsku, pa time i bolnice, Ameri drže u svom malom džepu, treba pustiti čovjeka da se liječi, u svakoj igri je poželjno da bude bar malo onoga što se zove fair-play.

I za one tornjeve u New Yorku zvanični američki izvještaji terete Al-Kaidu i Osama Bin Ladena, pa što onda napadoše Irak u borbi protiv terorizma, kad je poznato da se Sadam Husein i Bin Laden nikada nisu podnosili? Da nije opet gasovod ili cjevovod za naftu u pitanju? Neće biti, tamo cijev direktno iz izvora gurneš u tanker i – vozi. Jeste, ali tu cjevuru treba da gura tvoj čovjek koji sluša režisere, a ne onaj neposlušni čija je nafta. Irak, istina, nije vršio terorističke napade, ali se spremao na to,kako kažu američki izvještaji, praveći biološko oružje. Koje nije nadjeno.

A možda ja ipak griješim, možda Ameri nisu razvaljivali Avganistan, a i Irak, zbog nafte i gasa, što će reći interesa, nego iz najhumanije želje da ti narodi upoznaju blagodeti demokracije. A ako je već tako, nije pošteno da samo ta dva naroda imaju šansu da sanjaju američki san, tu su i Sirija, i Jordan, i Liban, i Egipat, a šta fali i Iranu i Sjevernoj Koreji. Samo, ne može sve od jedan put, ima neki red, čemu služi onaj scenario.