Nije me bilo neko vrijeme, iskoristio sam dio godisnjeg odmora da osjetim dah civilizacije. Kako se iz ove civilizacije moze otici u neku drugu civilizaciju - pitace neko. Moze. Fino. Najlakse i najbrze - avionom.

Nas su, bar u mojoj mladosti, kad ti nije trebao pasos da ga pokazes na cetiri carinska prelaza ako hoces da putujes od Vardara pa do Triglava, nas su, rekoh, ucili da smo mi jedna jako civilizirana zemlja.. Sa jako dugom kulturnom tradicijom. Eto, na primjer, u Sarajevu je izgradjena lijepa zgrada Pozorista jos u vrijeme Austro-ugarske monarhije, Beograd je imao Steriju, Sremca sa obaveznim 'Pop Cirom i pop Spirom', o Joakimu Vujicu da i ne govorim, a i Zagreb je, je li, kako je i red za gradove koji poducavaju druge sta je to kultura, imao uhodan teatarski zivot. Pa to je skoro prije dvije stotine godina, hej covjece, imamo se cime pohvaliti.

Onda ja odem na odmor, na jug Sredozemlja, i zateknem sebe kako sjedim u jednom Teatru. Nije bilo publike, ni glumaca, a ja u tom prostoru pod otvorenim nebom, kisa tu rijetko pada. Amfiteatralna forma Teatra, sjedista isklesana u bijelom mramoru natjeraju te da jednostavno - sutis. I da razmisljas. I da ti svasta padne na pamet kad to vidis. I da se sjetis onih pametnjakovica sto su nas ucili da se divimo nasoj dugoj, predugoj kulturnoj tradiciji; eto, teatarska je zasla u duboku starost od dvije stotine godina, a ja sjedim u mramornom Teatru na mjestu gdje je neko sjedio prije mene isto ovako i gledao predstave, a sve u okviru cifre od dvije stotine godina. Kao i kod nas? Nazalost, nece biti, jeste taj neko sjedio na ovom istom mjestu prije dvije stotine godina, ali dvije stotine godina prije rodjenja Isusa Krista. Sto ce reci: dvije hiljade i dvije stotine godina, da ne racunam ove tri u dvadeset i prvom stoljecu.

Kako sam ja poznat kao navijac svega onoga sto bar mirisi na civilizaciju a desavalo se na nasim prostorima, prvo sto mi je palo na pamet bilo je:'Kako im je samo uspjelo da se prosvercaju prije nas tako rano, sram ih bilo?'

I pocnem da razmisljam kako da im dohakam i vratim nas na nase zasluzeno prvo mjesto u historiji civilizacije. Ali, zapinje. Onda sam se sjetio nasih stecaka, to je bar puno, puno starije od nase teatarske tradicije, a dokazano ulazi u bastinu svjetske kulture. Sve je u redu dok ti, opet, ne padne na pamet da pocnes uporedjivati kakve su trgove, hramove, teatre, stadione, imali ovi ovdje u vrijeme kad su se nasi preci mucili da isklesu one stecke.

Rekoh, zapinje, ali moram ja naci rjesenje. A odgovor glasi:' Lako je bilo njima takmiciti se sa samim sobom, te arhitektura, te poezija, te filozofija, kad u to vrijeme na nase prostore jos nisu bili dosli stari Slaveni, a o Turcima da i ne govorim. A da li su stari Slaveni(ili bar Turci) tada zivjeli gdje smo mi sada, ne bi se sad neki pravili vazni svojom helenskom kulturom. Jakako.'

Eto kako ja za cas postavim stvari na svoje mjesto.

Kad sam tako elegantno rijesio pitanje nase kulturne tradicije, morao sam napraviti i jednu glupost. Niko nije idealan. Umjesto, da kao svi normalni ljudi fino lezim na pjescanoj plazi i citam napeti ljubavni roman, ja sa tog brezuljka na kome su ostaci Akropolisa, sidjem nesto nize, u grad koji je nesto mladji. Poslije starih Grka (koji su vjerovatno i izumrli zato sto su bili stari), grad je mijenjao vlasnike, sto domace, sto osvajace. Grad je zapamtio viteze iz reda svetog Ivana koji su tu imali svoj centar, vrijeme kad su neki europski vladari dijelili pravdu po 'Bush sistemu' i u krizarskim ratovima razvaljivali Palestinu. Ovaj otok im je bio 'logisticka baza' i prilika za posljednji predah pred juris. Turcima je bilo normalno da ga poslije uzmu pod svoje jer je tako reci u komsiluku. Podosta vremena tu su gazde bili i Italijani, jer oni su i inace mislili da je skroz na skroz normalno da citavo Sredozemlje bude pod njihovim patronatom, a od 1947. godine stvari su dosle opet na svoje mjesto, tako da u svakom restoranu koji imalo drzi do svog renomea negdje iza ponoci moze se cuti buzuki i zaplesati sirtaki, uz lijepi grcki obicaj da se uz tu muziku i ples razbije i poneki tanjir.

Otok je mirno docekivao sve gospodare, i jos mirnije ih ispracao, a kako svaki gospodar ima neodoljivu zelju da iza njega ostane uspomena, otok od takvih zelja ima i te kakve koristi. Naime, iza svakog naroda i vladara, pa i vremena u kome je vladao, ostali su tragovi koji daju sarm ovom otoku. Ne mislim na ove sadasnje moderne hotele i ruznu zelju turistickih radnika da pored prelijepe obale ponegdje naprave surogate Las Vegasa i njegova svjetla, mislim na onaj stari dio grada iz vremena viteza a i turske vladavine.

Kada sam usao u jednu ulicu, ukocio sam se. Cak sam se mahinalno, skoro sa strahom, vratio i produzio dalje, da bih se, osamucen tom slikom, opet vratio u tu ulicu. Viteska ulica. Iz vremena krizarskih ratova, kao da je nedavno pravljena za kulise nekog filma koji govori o tim ratovima. Poplocana ulica, sve zgrade od sivog kamena ispranog dugogodisnjim kisama, fasade sa grbovima vlasnika koje su radili majstori klesarskog zanata, jedino sto fali u tom trenutku su oklopljeni vitezi na oklopljenim konjima i dugim kopljima u rukama. Mozda i neka Lady na prozoru koja ih ispraca u rat i mase bijelom maramicom mokrom od suza.(To zbog 'dramatskog naboja').

A malo dalje nekoliko dzamija, istina neki od prostora koji okruzuju dzamije sada se koriste kao galerije ili prodavnice suvenira, ali je svakako najljepsa ona Ibrahimova dzamija kojoj turizam nije nista oduzeo (Vidi ti mog imenjaka gdje je on sve pravio dzamije).

Pazljivije oko mora primijetiti na vise mjesta u starom gradu cesme sa hladnom vodom iznad kojih su u mramoru uklesane rijeci pisane turskim ili arapskim pismom. Voda je za muslimanski svijet oduvijek imala neprikosnoveni status, bas se covjek fino rashladi na onoj vrelini i utoli zedj.

Znam, po ko zna koji put se izlazem riziku da dobijem ako ne po nosu, a ono bar komentar kako 'morbidno sataniziram citav narod' ne preostaje mi nista drugo nego da se samo sluzim cinjenicama kojima raspolazem. Ako to moze da pije vode, jer kakvo je vrijeme doslo, vaznije je znati manipulirati cinjenicama nego ih posjedovati. A cinjenica je da je neko, u neko doba dana ili noci, usao u Aladza dzamiju, usao u Ferhadiju, usao u manastir Zitomislici, usao u dobojsku katolicku Crkvu, i unio par stotina kilograma eksploziva, onda se povukao na sigurnu udaljenost da uziva u vatrometu. A neko je, opet, sasvim mirno, i vrlo strucno uz to, nastimao koordinate da raketa ne promasi, i - tras u kamenu ljepoticu sto se Mostom zvala.

I onda kazu da sam neprijatelj tih tipova. Iskreno da kazem - i jesam. Gade mi se ti tipovi, ali oni za mene nisu i narodi iz kojih poticu. I gdje je sad tu satanizacija s moje strane? Eno je u glavama onih koji bi opet sutra pritisnuli dugme kojim se aktivira eksploziv ili top. Sto je najcudnije, oni imaju i odgovor zasto bi to opet uradili.

Pa sto to nisu radili oni na otoku gdje sam ja dobio zuljeve po tabanima obilazeci ljepotu. Zna se i tu odgovor. Zbog Teatra.