Kad odem kod Pukija, onda sam u Bosni. Dođe tu naših ljudi, pogotovo kad požele pojesti nešto od onoga što se jede samo u Bosni (a i popije), ali i zbog priče, Pukijeve vedrine i tihe, fine bosanske muzike. Priče što se tiče, pored obavezne Bosne, teme su različite, kao i ljudi koji navrate. Kada se jednom prilikom pričalo o djeci, jedan reče:
«Ljudi, da se ne lažemo,sve je to fino, ali ništa se ne može uporediti s tim kao kad čovjek ima sina. Sin je jedino ono što vrijedi u životu.»

Konj je divna i plemenita životinja, tako da nisam imao duše da mu kažem:» Konju jedan, ne pričaj gluposti». Uvrijedio bih konje, a to ne želim.
Ne znam da li taj tip ima kćerku, ali ja, srećom, imam i sina i kćerku. Sina što se tiče, ne bih s onim poznatim i «objektivnim» : Nije što je moj ...», mogu samo reći da je u svemu bolji od mene. A kćerka?  Mislim da bi život bez ženske djece bio tužan. I prazan. Bez ljepote i nježnosti. Kad se ona nasmije, ja sam gotov, predajem se, možeš od mene raditi šta  ti je volja. Ili kćeri od brata i sestre, pa već i njihove kćeri. Nina, Anela, Inka, Aida, Nadina, Alisa, Ines. Ekipa da ti od ljepote pamet stane.
Evo, recimo, ova posljednja (zato što je najmladja), Ines. Nekoliko puta mi je došla u san, kao, ona sa roditeljima došla iz Pariza kod maminog Dajdže (a taj tip, to sam ja), na skijanje u Innsbruck (mama i tata su bili kod Dajdže na skijanju, ali ona se tada nije još rodila). Pa vozi skije a ja pazim da ne padne, onda se valjamo u snijegu, a ona me gadja grudama snijega i smije se, onda je uzmem na ruke i odnesem da popije topao čaj. I opet onaj lijepi, dječiji smijeh. Bio je u tom snu, odnekud, i njen djed Andrija, koji je već umro, pa i on joj, grleći je, kaže:»Ljubim joj ruke». Nježnost koja se može osjećati samo prema ženskom djetetu.
Ta moja ljubav prema tim lijepim okicama koje mi dodju u san se ne može svrstati ni u kakve šablone, jer ipak mora biti čudno da voliš nekoga koga do sada nisi ni vidio(!) Naime, od kad se mlada dama rodila, nisam imao priliku otići u Pariz, a desilo se i to, da kad ona sa roditeljima dodje u Sarajevo kod nane i bake, ja tada nisam bio u Sarajevu. Mimoilazimo se. Ali, čekajte, znam sigurno, kad se prvi put sretnemo biće to ludnica.

A njena tetka (koja se takodje nalazi u onoj ekipi što je obožavam i koju sam nabrojao) neko veče nazove telefonom iz Lozane na ženevskom jezeru gdje živi. Mene, bezbeli, nije bilo, pa se javila Nadalina. Kad su malo popričale palo je pitanje:» Gdje mi je Dajdža?» (Rekoh već, taj tip, to sam ja)
«Nema ga – odgovori Nadalina – otišao u disko.»
«Moolim?»
«Dobro si čula, otišao u disko, tamo gdje grmi muzika».
Pretpostavljate kakav je prasak smijeha nastao na telefonu, čuj, Dajdža otišao u disko.

Živa istina, ali, eto, i nevjerovatne stvari se dešavaju ljudima u životu. A za sve je kriv Puki. Reče mi jedan dan da se u nekoj diskoteci koja je tridesetak kilometara od Innsbrucka organizira takmičenje pjevača, pa bi on išao da se takmiči.
«Stari moj, prva nagrada hiljadu eura, za to se vrijedi malo potruditi, hajde sa mnom da navijaš».
Nije mi padalo na pamet da ga odgovaram, jer kad Puki pravi lepine kojih se ne bi postidila ni Baš Čaršija, zna i da pusti glas, da zapjeva. Ako se u lokalu zatekne neko ko ga ne poznaje dovoljno pa čuje pjesmu, obavezno se pita :» Otkud to Haris Džinović u Pukijevoj kuhinji?» Puki pjeva pravo. A hiljadu eura je hiljadu eura.
I odem ja s njim, on kao takmičar, a ja, šta ću drugo, kao navijač, moraš prijatelju pomoći.

A u disku?  Naravno, bile su mi potrebne «psihološke pripreme» zbog očekivanih pogleda s pitanjem:»Šta će ovaj matori medju omladinom?» - ali i zbog toga što sam upozoren da to nije klasični disko sa, recimo, tehno muzikom, nego da su to naši narodnjaci. Za prijatelja moraš prihvatiti čak i tu žrtvu.
Kada smo ušli u taj prostor, na početku sve regularno, disko sa svojim agresivnim svjetlima i bučnom muzikom, znao sam ja izdržati i gore.
Pogled na sastav «publike» zadovoljavajući. Gledajući tu mladjariju, prvo što mi je palo  na pamet bilo je:»Ne bih bio mlado žensko, nema te cijene.»
Što? Pa, kad vidiš te mlade djevojke kako su obučene (ili poluobučene), pa ako si ti slučajno mlado žensko, slabe su ti šanse da se udaš, tako ove dobro izgledaju.
A i muške kad vidiš, opet ne bih poželio da sam mlado žensko, jer pored tih momaka cure izgube svaku želju da ostanu poštene.
Znači, sve je u redu, pogotovo što svi govore našim jezikom.

Jeste, ali su onda počela neka lagana okretanja u mom želucu.. Istina je da ja pored muzike i glazbe koju inače volim, volim poslušati i našu pravu narodnu muziku, ali kada je tip koji je zadužen (pa čak i plaćen)za puštanje muzike (na plakatu piše da je to DJ), počeo puštati onaj posljednji kič i šund iz okoline Šabca i Niša, mene je zadržala samo moja želja i obaveza da navijam za Pukija.
Pored mene se slučajno našao tip koji, čini mi se, vodi taj lokal, gospodin je srećom mojih godina, pa nisam mogao odoliti a da ga ne priupitam:»Pobogu čovječe, što ovoj mladjariji puštate ovu muziku koja je ispod svih mogućih muzičkih i estetskih kriterija, pa vi ih svjesno pravite idiotima.»
«Burazeru, da im pustimo nešto drugo, niko od njih ne bi ni dolazio, disko bi bio prazan» - dobio sam lakonski odgovor.
A šta ću drugo nego opet da ušutim, nije moje da ispravljam krive Drine. To je tako kako je.

Pa me to sjeti na neke tekstove u jednim danskim novinama. I u Danskoj ima naših ljudi koji su uspjeli u tome da izlaze novine po pola na našem i danskom jeziku. Tražili su od mene da objavljuju i moje tekstove, tako da mogu reći da sam pored njemačkog, prevodjen i na danski jezik (žedna preko vode su me neki već davno preveli). Čitajući te novine jednom prilikom pročitao sam tekst jedne fine gospodje iz Danske u kome ona piše kako su se Bosanci iznenadjujuće dobro integrirali u danskoj sredini, daleko bolje nego neki drugi.
Onda to mene, kao, naljuti,(vidi ti rodoljuba) pa ja njima napišem jedan tekst u kome se pitam – a šta je dama od Bosanaca drugo i očekivala. Nisu Bosanci Papuanci (vidi sad mene i diskriminacije prema nedužnim Papuancima), imamo i mi zavidnu kulturu, tradiciju, eto, poznajemo dobro čak i dansku kulturu, pa ja okitim tekst našim znanjem o  Karlu Gjellerupu, Henriku Pontoppidanu, Johanennesu Vilhelmu Jensenu, njihovim nobelovcima iz književnosti, pa o filozofu  Kierkegaardu, pa još o ponečemu, što baš nisam siguran ni da li svi Danci znaju
Taj moj tekst je, naravno, objavljen, ali uz njega se pojavio i tekst jednog od urednika tih novina koji je naš čovjek. Uz uvodnu napomenu «da ne želi polemizirati sa uvaženim kolegom», urednik me je lagano spustio na zemlju.
Lijepa je želja, kaže on, da se govori kako smo mi Bosanci narod sa kulturom i tradicijom, pa čak i to da nismo ni u nekom zaostatku u odnosu na Dance, ali život i činjenice ne daju za pravo cijenjenom kolegi (to jest meni, tako mi i treba kad sam se zaletio). Pa pored lijepih navede i vazdan suprotnih primjera, od toga da je slučajno naletio u neke sanitarne prostorije gdje je jedna starija žena obavljala veliku nuždu pored WC šolje na podu, na novinski papir, do toga da ima dosta onih koji niti žele naučiti jezik sredine u kojoj namjeravaju živjeti, niti raditi ono za šta su sposobni.

Tog teksta sam se sjetio zbog toga  što sam se te večeri u disku, gledajući tu mladjariju i slušajući to šta oni slušaju, pitao a kakvi smo to mi u stvari? I zbog toga što me je ta muzika podsjetila na ono što je ostalo na novinama iza žene koja je došla živjeti u Danskoj.

Stvarno, kakvi smo to mi, u stvari? Da li je to slika onih «napucanih» momaka i djevojaka, ili je to ono što im ostane u glavi poslije slušanja onakvog djubreta od muzike?
Kada sam jedan put pisao o nekoj djeci naših izbjeglica ovdje u Austriji, jedan moj veoma dragi prijatelj u Bosni mi je jako zamjerio što sam napisao kako bi ta djeca ovdje mogla naučiti dosta onoga što spada pod termin «pristojno ponašanje».
«Po tome – reče mi on- ispada da naša djeca ne znaju šta je kultura.»

Eh, tako kako on misli, mislio sam i ja sve dok nisam došao ovdje u Austriju na «privremeni život».
Moj problem je u tome što sam tek ovdje upoznao i drugu stranu nekih naših ljudi.
Dok sam živio u Bosni sve je bilo O.K., sve je bilo normalno, bar onako šta sam ja podrazumijevao  da je normalno, djeca su u autobusu ustupala mjesto starijima, omladina se fino zabavljala uz dobru muziku, ljudi su razgovarali bez želje da agresivno nameću svoje mišljenje.
A onda dodjem ovdje da me udari u glavu. Recimo, ovdje, u jednom bosanskom klubu, ulazi tip i s vrata će:»Pozdravljam Krajišnike, najbolje ljude !»
Halo, stani malo. Pa nisu tu sjedili samo Krajišnici, bilo je tu ljudi i iz drugih dijelova Bosne, ali, eto,  samo su Krajišnici «najbolji ljudi». Nije to više ni nepristojnost.

Kad vidiš to, kad čuješ onog tipa što tvrdi da su samo sinovi jedina prava vrijednost u životu, kad ti onaj novinar iz Danske navede neke primjere, kad vidiš i čuješ na koju se muziku pali ona mladjarija, onda se moraš pitati:»Pa gdje sam ja to živio, i šta je sad ovo?»

Medjutim, i pored svega – nema frke, ako sam ja naletio na par depresivnih slučajeva, to ne mora biti pravo lice naših ljudi ili ovog života, puno je više razloga za fino raspoloženje, eto, recimo, one djevojčice što sam ih nabrojao. Kud ćeš više? A i Puki se plasirao u finale za slijedeću  noć.