U svom komentaru na ove tekstove jedan  čitalac mi piše kako ih rado i redovno čita, sve je  O.K.,ali njemu su, kaže, mnogo bliži i draži tekstovi sa temama koje obrađuju našu svakodnevnicu i stvarnost, nego oni sa nekim opštim temama. Pa me dade u belaj.
Ja moram poštivati ljude koji ovo čitaju, i njihovo mišljenje, naravno, ali znam i da je pisati o bosanskoj stvarnosti i svakodnevnici veoma teško. Boli čak. Čega god se takneš - tuga i čemer.

Ali, nije to samo bosanska privilegija, pogledajte i ostale zemlje iz bivše nam domovine. Slovenci su se, kao najmudriji, zahvalili na društvu i prijateljstvu, pokupili se i otišli od stola da na tenane gledaju kako ostali mogu još samo reći:”Ne talasaj”, jer je prljava voda od prljavog veša već do grla. Kad uzmeš u obzir i to da su Slovenci u ono vrijeme bili šampioni blagostanja među nama, a da su sad postigli to da budu samo teška provincija srednje Europe, opet im je bolje nego onima od čijeg su stola otišli. Jer ovi ostali se uporno i tvrdoglavo trude da što više rade u korist svoje štete.

U BiH su opet na vlasti oni koji su i zaratili, istina, sad su nešto našminkali svoje programe, dlaka se mijenja, ali mene brine ćud.”Deset najtežih godina” prerasta, na zajedničko veselje, u stotinu najtežih godina.

U Hrvatskoj isto tako, opet su na vlasti oni zbog kojih je ta država godinama bila nepoželjna za zapadnim stolom; novi vođa kaže da su oni sad progresivna i istinski demokratska stranka, ali to isto kažu  i ovi u Bosni.

Eh, u Srbiji šta se radi, čovjeku nije jasno da li da se davi od smijeha ili da plače. Nisu im bile dovoljne nacionalne stranke koje su imale takođe demokratsku šminku, nego svoj glas dadoše onim još žešćim, što su sljedbenici ideja gospodina Mihailovića po kome se i zove ulica u kojoj se nalazi moj stan, ulica đenerala Draže. A Europa takve obožava, nešto bi joj bilo bez njih. Pogotovo sad kad je još jedan Mihailović postao medijska zvijezda jer je nožem ubio švedsku ministricu. Kažu, ubistvo nema političku pozadinu. Pa šta će ikakva pozadina, dovoljan je jedan Mihailović i jedan nož i eto te na televiziji. Mene to ne čudi, čudilo bi me da je taj momak pri susretu sa ministricom dami poklonio buket cvijeća, ovako je logičan i uobičajen slijed stvari, treba njegovati  svijetle tradicije prezimena.

Nije onda nikakvo čudo što ja u ponekom tekstu odem malo u mirnije vode, potražim neko drugo lice stvarnosti, gdje nema stresa, trauma i mržnje. Kao prošli put kada sam pisao o mom susretu sa Van Goghom. Pa ću sad opet o nečem finom.
Zamislite ovakvu situaciju – noć, temperatura ispod nule, snijeg napadao do koljena, a treba sjesti u auto i voziti bez prekida u jednom pravcu 1.800 kilometara. Ne osamnaest, nego baš hiljadu i osam stotina kilometara. To pametnom čovjeku ne bi palo ni na pamet, to mogu samo oni mahniti. Eh, taj sam. Srećom, nisam bio sam u autu, pored mene je bio mlađi suvozač s kojim sam se mijenjao za volanom, i dvije fine dame, sve troje njih norveški državljani, jer vozila se tura Innsbruck – Oslo.
Uzbudljiva avantura zbog snijega i hladnoće, vozili smo sa prekidima za stajanje na benzinskim stanicama puna 24 sata. Hvala, nikad više tako ”u cugu”. Slijedeća 24 sata sam prespavao.
Na tom putu prešli smo granicu Austrija – Njemačka, pa Njemačka – Danska, pa Danska – Švedska, pa Švedska – Norveška, i niko mi ne zatraži pasoš, nigdje graničara ni carinika, samo mi moji saputnici u jednom trenutku, kad smo prelazili neki most, rekoše:
”Na ovom ti je mostu granica između Švedske i Norveške”. Kako počesto putujem u Bosnu, obavezno se na tom putu moram šest puta mašiti za džep kako bih pokazao pasoš, a tako šest puta i u povratku. Valjda zbog nezaposlenosti, neka što više ljudi radi, pa makar pasoše pregledali.

Svejedno, nije mi bilo žao, Oslo je lijep grad, ne znam koliko ima još gradova sa toliko zelenih površina (istina, te se površine u januaru ne mogu baš pohvaliti nekim zelenilom), kombinacija stare norveške arhitekture i moderne gradnje. O njihovoj staroj arhitekturi znao sam tek ponešto, čisto informativno, pa i ono što sam vidio nije me baš oborilo s nogu, stvar ukusa, ali moderna arhitektura Osla mi govori da su Norvežani, u svom konceptu arhitekture i rješavanja prostora, kako u funkcionalnom, tako i u estetskom smislu, otišli daleko. Osjećao sam se lijepo.

U jednom od tih novih prostora, na morskoj obali, pored luke prepune skupocjenih jahti i brodova, je i jedan fini restoran gdje sam (a gdje bih drugo?) sjedio s jednim od mojih najdražih dugogodišnjih, još predratnih, prijatelja i pio pićence. Rat je Gorana i mene rastavio, na samom početku tog rata  on se obreo u Norveškoj, nismo se dugo vidjeli, ali onaj šmek prijateljstva je ostao. To je ono, kad sjediš a ne osjetiš da vrijeme prolazi, kad ti ni u jednom trenutku ne nedostaje tema za razgovor, kad razgovaraš a ne paziš šta ćeš reći jer znaš da ti sagovornik ne traži u tvojim riječima neki drugi smisao. I niko te ne pita kako ti je ime.
Sutradan smo pratili Goranovog sina u vojsku. Momak je sada norveški državljanin a prispio za vojsku. Odvezli smo ga do kasarne u nekoj šumi u okolini Osla, kada smo se iz kasarne vratili u Oslo, Goran mi je pokazao SMS  poruku na telefonu što mu je upravo poslao novopečeni norveški vojnik Aljoša:”Ovdje nema cura”. Oduvijek sam volio Goranov stil zezanja koji se eto prenio i na njegove sinove.

Onda me drugi Goranov sin, Bojan, odveo na mjesto gdje sam se razbolio. Jedan od razloga tog mog napornog puta je bila i želja da mi se upravo to desi, da sretnem rođenog brata Vincenta van Gogha – Edvarda Muncha. Istina, oni nisu ama baš ni u kakvom krvnom srodstvu, ali po mnogo čemu su kao braća blizanci. Edvard Munch (tako norvežani pišu prezime koje se izgovara kao Munk) je doduše imao manje materijalnih problema od Vincenta, čak je za života upoznao čari slave i priznanja, prodao je i dosta slika, pa je, recimo, za svoj 70. rođendan odlikovan veoma značajnim norveškim kraljevskim ordenom ”St. Olav”, ali u odnosu prema zagonetkama života i smrti, zagonetkama ljudske psihe, a i prema slikarstvu, oni su braća.
Dovoljno je pogledati samo neke od naslova slika Edvarda Muncha pa vidjeti na koje ljudske probleme on odgovara slikarstvom:”Smrt u bolesničkoj sobi”, ”Bolesno dijete”, ”Djevojka i smrt” (poznata slika plesa), ”Borba sa smrću”, ”Ubica”, ”Golgota”, ”Melanholija”, ”Strah” ili, njegov najpoznatiji ”Krik”.
Rođen 1.863. godine Munch je već sa 17 godina (iako je krenuo u tehničku školu) odlučio da njegov život ima smisla samo ako se posveti slikarstvu. Zahvaljujući ocu koji je bio liječnik mogao je sebi priuštiti to zadovoljstvo i studirati slikarstvo. Norveška je u to doba bila na periferiji svjetske slikarske scene, ali je Kristijanija (kako se zvalo Oslo do 1.924. godine) imala zavidan krug dobrih slikara koji su radili u maniru akademskog naturalizma. Mladi Munch je svoj talent kompletirao zanatskim umijećem svojih profesora, ali njihova slikarska koncepcija mu nije nikako odgovarala. Stipendija za boravak u Parizu i dalje usavršavanje ”zanata” pomogla mu je da da se odredi ”na koju će stranu”.
Njegova prva velika samostalna izložba u Kristijaniji 1.889. godine bila je šokantna za ljubitelje akademskog manirizma, ali je već pokazala da je za Edvarda Norveška tijesna, da je to talent koji ni malo ne zaostaje za tadašnjim šampionima iz Pariza. Onda, logično, počinju njegova putovanja i boravci sa plodnom produktivnošću popraćenom uspješnim izložbama po Francuskoj (pogotovo Pariz) i Njemačkoj, gdje je u direktnom kontaktu sa najaktuelnijom slikarskom scenom u kojoj se izborio za reprezentativnu ulogu. Ali nikada nije prekidao veze sa Norveškom za koju je bio vezan, gdje je isto tako puno radio i često izlagao.

Razmišljao sam zašto Munch nije ostao u vodama smirenog naturalizma svojih norveških profesora, nego se kao i Van Gogh otisnuo u ekspresionizam koji, najčešće, odslikava najžešće ljudske nemire. Mora da je to s toga što je i njegov život bio pun nemira koji su ga doveli dotle da se u jednom periodu morao par mjeseci liječiti na nervnoj klinici. Dijagnoza – akoholizam,ali i taj alkoholizam pomiješan sa bohemskim životom, bio je rezultat Munchovih stresova koji su ga pratili od djetinjstva. Njegova majka Laura Cathrine umrla je relativno rano od tuberkuloze, od koje je umrla i njegova sestra Sofija u svojoj ranoj mladosti. Susret sa smrću bliskih osoba ostavili su na Edvarda trajni pečat. Šta je, u stvari, život, a šta je smrt?
Taj šok koji donosi smrt je najbolje predstavljen slikom ”Krik” koju je Munch obradio  uljem na platnu, temperom na kartonu i litografijom.
Ne bih ja sad da ispadne kako sam ja navijač Edvarda Muncha tvrdnjom  da je on bio klinički slučaj, nema govora, ima u njegovim slikama, i pored agresivnog intenziteta boja, puno lirike i nježnosti, puno erotivnih sanja, puno ljubavi prema pejsažu.
A to što većina njegovih slika udara u probleme očaja, straha, melanholije, smrti, je  meni samo pouzdan znak da mi to svi osjećamo, a držimo u sebi, dok je to Edvard majstorski  naslikao. Siguran sam, kad god je završio neku sliku da je osjećao olakšanje od onoga što tare i sve nas, a slike su tu da nas podsjete koliko smo u stvari slabi. I koliko je sve, istovremeno, i prolazno i vječno.

Kada sam bio u tom Munchovom slikarskom hramu na poklonjenju, imao sam sreću da upoznam i norvešku slikaricu Sonju Krohn. Dama ima atelje u centru Osla pa sam pozvan na kafu, uz njenu napomenu da bi željela da uradi moj portret. Šteta, moj raspored vremena nije predvidio poziranje, pa smo to odgodili za na proljeće kad bih trebao opet ići tamo.
Malo me ta ponuda zbunila, šta je to dama našla u mojoj faci? Istina, imam svoje portrete koje su radili slikarski profesori Boško Karanović, Dobrivoje Beljkašić i Vlado Vojnović, ali šta jedna Norvežanka koju sam vidio prvi put nalazi u mom licu, pogotovo što je moje osobno mišljenje o mom vlastitom licu – veoma tugaljivo. Jedino, ako i ona nema želju napraviti još jedan “Krik”, kao Munch nekada. Šta znaš šta Norvežani sve kontaju.