Evo je, moja faca osvanula na ovoj stranici; dobro sad, znam da ste razocarani, ja sam to vec odavno, ali ja stvarno nisam imao sansu da biram kako cu izgledati. Ako nista, crtez je bar dobar, a kako i nece biti kad ga je radio Dobrivoje Beljkasic profesor na Akademiji u Sarajevu. Taj crtez je jedna od rijetkih dragih stvari koje sam uspio ponijeti sa sobom kad sam morao krenuti na ovaj 'privremeni zivot' u Austriji. Sto sam bas to ponio, ne radi se o mojoj maloj narcisoidnosti sto sam ja 'model' na tom crtezu, nesto je bolnije, taj komad papira i crtez na njemu moja su veza sa meni najdrazim dijelom nekakvog mog zivota (radjanje djece i njihovo odrastanje se, hvala Bogu, ne mogu ni sa cim uporediti, pa ni sa ovim).
O cemu se radi? Evo ovako - ono pred rat, kad je pocela 'privatna inicijativa', krenulo se u otvaranje kafica, restorana, privatnih trgovina i cega sve ne, lova do krova, a u mojoj kuci pala odluka - otvaramo umjetnicku galeriju (!?) A mogli su nesto konkretno i pametno - sto rece jedan.
Galerija je dobila ime po omiljenom slikaru - 'Tiziano'. Prostor dogradjen uz roditeljsku kucu, pun vizuelne topline, pod od 'biber' crijepa, sto rece Dusko Trifunovic kad je dolazio - 'Sljeme palo na tjeme', zidovi - 'duvar' hrapave povrsine u kombinaciji sa kamenom, na kojima su bile slike i skulpture poznatih majstora iz citave tadasnje Jugoslavije.
Otvaranje svake izlozbe bila je mala 'festa' gdje su se neki dobri ljudi okupljali da uzivaju u slikama i, ono meni najbitnije, - da razgovaraju, da izmijene misli, da se sale. U tom nevelikom prostoru , uz slike, desavale su se i druge seanse, - koncerti klasicne muzike, promocije novih knjiga, govorili su pjesnici i knjizevnici, pa onda ciklus 'Glumci medju slikama'.
Kada se za tu Galeriju culo i dalje nego sto sam to tada znao, pocele su one budalastine sa nacionalizmima. Nas odgovor na te gluposti, na tu agresivnost, bilo je predstavljanje svih nacionalnih kultura; u 'Tizianu' su predstavljene i hrvatske, i srpske, i muslimanske i jevrejske kulturne vrijednosti, pokusavali smo pokazati da su te razlicitosti nase zajednicko bogatstvo koje nas u stvari veze. Izlozba Ivana Lackovica - Croate i knjizevnik Zeljko Ivankovic, freske iz srpskih manastira i Miladin Lukic sa svojim slikama, Alija Isakovic je govorio o Musi Cazimu Caticu, a Munir Vejzovic je imao izlozbu, Jevreji su bili zastupljeni slikama Marine Tosic, a svoje vece je imao meni posebno drag David Albahari.
U 'Tiziano' su dolazili violinista Stefan Milenkovic, reziseri Ademir Kenovic i Emir Kusturica, glumice Nada Pani, Sena Mustajbasic, Sladja Bukejlovic, Ibrica Jusic, knjizevnici Dzevad Karahasan, Nedzad Ibrisimovic, Kolja Micevic i mnogi drugi, ali je najvise, ipak, bilo slikara.
Ovaj me crtez podsjeca na to lijepo vrijeme, jedne veceri su u 'Tiziano' dosli 'na sijelo' Dobrivoje Beljkasic, Vlado Vojnovic i Ahmed Karic, profesori koji su generacije i generacije bosanskih slikara uvodili u tajne te umjetnosti, Bosko Karanovic i Marko Krsmanovic, profesori beogradske likovne Akademije, Vlado Puljic, mostarski slikar, pjesnik i bohem, Drago Handanovic, skulptor i Ilijas Kruskic, slikar iz Doboja. Nadalina je za mezu napravila tagaricu, specijalitet tog dijela Bosne, kao sto to samo ona zna, uz koju je mostarska 'zilavka' tekla kao mlijeko, ljetno vece puno prijateljske price, vrckave duhovitosti i opustenosti.
U jednom trenutku krisom sam nacrtao na komadu papira profesora Beljkasica, pa da se ne 'provalim' medju slikarskim vukovima, crtez sam prvo pokazao dobrom cika Vladi Vojnovicu. On je taj moj crtez gledao, gledao, pa rece:' Dobrivoje, vidi - pa ovaj crta bolje od tebe', Shvatio sam, normalno, to kao salu, a onda su svi iz svojih torbica izvadili blokove i poceli crtati one oko sebe. To vece smo u toj veseloj atmosferi napravili improvizovanu izlozbu portreta, svako je poklonio svoj crtez onome koga je crtao, a ja sam, evo, sacuvao ovaj od meni dragog slikara.
Te lijepe veceri sve je bilo potaman, samo su mi falila dvojica velikih prijatelja - slikari Jadranko Durmic i Munir Vejzovic, jedan je bio sa svojim slikama u Bruxellesu, a drugi u New Yorku. Nisu morali poslije donositi ispricnice za izostanak, meni je bilo drago da su obadvojica uspjeli 'tamo daleko', a sva trojica smo i prije i poslije toga ionako proveli dosta burnih veceri.
Kad razmisljam o njima dvojici ne mogu a da me ne nasekira fatalnost provincijskog duha. Njih dvojica su odrasli u Doboju, diplomirali na Akademiji u Zagrebu, imali izlozbe u poznatim svjetskim centrima, ali eto - Munir Vejzovic je tek u 'Tizianu' imao prvu izlozbu u svom rodnom gradu. Zagreb mu je dao stan, dao atelje, mogucnost otvaranja izlozbi, ali sa rodnim gradom je zapinjalo, po losem dobojskom obicaju - odavde si potrazi sansu drugdje, ovdje uspijevaju samo oni koji dodju. Jadranko Durmic je morao zivjeti po Europi (hvala Bogu sto je), njemacko udruzenje slikara ga je poslalo da otvori izlozbu u New Yorku, ali u Doboju nije bilo sanse ni za stan ni za atelje. Kada su i jedan i drugi imali izlozbe u 'Tizianu' nisi se mogao okrenuti, ljudi su cekali i pred ulazom da bi mogli uci i pogledati slike.
Evo, na stolu mi je i sacuvani katalog sa otvaranja Vejzoviceve izlozbe, kao domacin u katalog sam napisao:'Nakon New Yorka, Pariza i inih svjetskih likovnih metropola, prva samostalna izlozba Munira Vejzovica u rodnom Doboju, kazuje nam da se autor definitivno odvojio od procesa kojim je htio determinirati prostornokonceptualne sekvence u elementima likovne strukture, to je sada vec umjetnost koja ima snagu iskustva vlastitog ishodista. Posebno sto nas moze obradovati na ovoj izlozbi ulja i akvareliranih grafika je 'povratak slici', cija je kompozicija racionalna i znalacka, ali to nisu neoromanticne slike 'vjerne' motivima, to je umjetnost znatne intelektualne razine i urbanog nerva, cija senzibilnost donosi jednu ozbiljnu, ponekad sumornu, cak i dramaticnu umjetnost. Umjetnik nije ispunjen dilemom kako rijesiti pitanje umjetnosti, on umjetnoscu rjesava dileme svijeta u kojoj ta umjetnost nastaje, svijeta kome i on pripada. Njemu je umjetnost mocno oruzje za uspostavljanje komunikacije sa univerzalnim individuom, on zeli uspostaviti sa njim isti kod, ovoj 'hardware' eri udahnuti humanizirani refleks, zeli, jednostavno, udahnuti ljubav. Vejzovicev potez kistom, njegov crtez, moze se slobodno reci, imaju korijen u najplemenitijoj tradiciji klasicnog slikarstva, ali on ne robuje memoriji umjetnosti, on snagom svog slikarskog individualiteta klasiku pretvara u avangardu. Insistirajuci na poruci humanog, ova umjetnost cesto prelazi u sferu culnog, ali blaga erotska nota nikada nije trivijalna. Glavni subjekt afirmacije iskonskih vrijednosti je zena, kod Vejzovica zena je pokretac kosmosa, zena je muzika, njeznost, erotika, pribjeziste ljepoti, zena je trijumf ljepote nad prozaicnoscu, dobrote nad zlom,zivota nad smrcu.. Svojom samosvjesnom likovnom izrazajnoscu slikar nam kroz svoj estetski stav, u stvari iznosi i svoj filozofski credo prema zivotu. A to je, vjerujem, najsuptilniji zadatak umjetnosti.'
Uspomene i poneki drag predmet na stolu, sjecanja na neko doba koje se nikada nece ponoviti.
Bio sam poslije rata u tom lijepom prostoru. Vrata mi je otvorio covjek koji je 'oslobodio' moju roditeljsku kucu, pa i Galeriju, sada u jednom dijelu Galerije drzi auto, a u drugom popravlja stare ves-masine, ni dan danas mu ne pada na pamet da izadje. Razumijem ja njega, steta da auto propada na snijegu i mrazu, 'Zastavina' autolimarija nije bas najboljeg kvaliteta, a i ves-masine se moraju opravljati (ionako je i suvise prljavog vesa izaslo na vidjelo), - 'a ti si se snasao' - kako mi rece. Ima on i svoju kucu koja je osposobljena za stanovanje, ali nece covjek natrag u selo i u 'Alijinu drzavu', pa to ti je. U ostalom, od popravljanja ves-masina ljudi imaju koristi, a ko ima koristi od slika, muzike, literature, pa jos i od glumaca? Samo oni uvrnuti, ili salabajzeri takoreci, sto ne popravljaju ves-masine pa zive kao ostali normalan svijet.>