Poceo sam sumnjati u Danteove casne namjere; kad je pisao 'Bozansku komediju' kako je imao srca da drazesnu Francescu da Rimini smjesti u pakao i to jos zbog kog razloga - zbog njenih burnih i nesretnih ljubavi. Pa gdje ce mu dusa?
To ni Strasni sud ne bi uradio, jer kad vjera dozvoljava i najruznijem Muslimanu da ima cetiri zene (sto ne znaci i cetiri ljubavi) ja bih ovoj sarmantnoj dami halalio duplo, sto iznosi dva puta po cetiri jednako je osam komada ljubavi i jos je poslao u raj. Takav sam, sta mogu. Prije bi trebalo mene poslati u pakao nego nju, jer nisam u stanju da izadjem na kraj ni sa ovom jednom a kamo li, ne daj Boze, sa cetiri.
I kad doticna dama pocinje pricati Pjesniku historiju tih ljubavi zbog kojih sad ispasta kaznu, ona kaze:' Nessun maggior dolore che ricordarsi dal tempo felice nella miseria' (Nema vece boli nego sjecati se sretnih dana u nevolji').
Ne znam da li bi dami bilo sta lakse na srcu da zna kako ta bol moze covjeka da tare i prije Pakla,
zivot bi vjerovatno bio dosadan i monoton da se ne umijesaju tipovi kao sto je jedan Dante koji ti daju do znanja da je ovo sve mozda samo uvertira za Raj, Cistiliste i Pakao, pa - plivaj. Kad je bonaca, u redu je, ali malo, malo, eto ti i bure, ogromni valovi se valjaju, pa ti sad gledaj sta ces i kako ces. Ko prezivi, eto mu sanse za slijedecu bonacu. Pa opet.
Kad valovi malo onemocaju, covjek se opet okrene sebi pa se upita - gdje sam to ja. A i svasta mu padne na pamet, obicno ono lijepo sto mu se desavalo. Oni koje veliki valovi ne potope, ali ih odnesu negdje 'tamo daleko', obicno razmisljaju o nekoj svojoj Domovini.
Domovina je, pretpostavljam, rijec izvedena od rijeci 'Dom'. Dom bi trebao biti neki stan, ili kuca, u kome covjek zivi, gdje mu se djeca rode i odrastaju, prostor u koji mu dolaze prijatelji i drage osobe, gdje moze da osjeca neki svoj mir i sigurnost.Pa ode covjek ponekad iz tog doma negdje drugdje, bude mu i lijepo, ali samo dotle dok ne osjeti onu jaku potrebu da se vrati u taj svoj svijet i mir.
Evo i ja isplivao, valovi me izbacili, pa pomislih da su me na Bali ili bar na Sejsele, a ono - gruh - na visoke Alpe, na snijeg, sto rekao stari Osman prognanik iz Zvornika - kakva mi je to zemlja kad i lubenicu moras jesti u dugim gacama.Mazija.
I naravno, odmah poredjenje sa nekom svojom Domovinom, Tirol je u startu, kao sto je to i red, bio gubitnik, ako nista a ono zbog onih lubenica i one:'Ima l' jada k'o kad aksam pada...'.
Valovi su i dalje po malo samarali, ali bio si na zemlji sa obadvije noge, u pocetku malo klecanja, kad u to i - bonaca. A kad je bonaca, tad covjek nadje i neki dom, u pocetku zajednicki, pa poslije po malo sve veci i - svoj.Onda sebe poslije nekog vremena uhvatim u tome da na povratku iz neke Slovenije, neke Italije, Njemacke ili Svicarske, kad ugledam prve obronke ovih surovih tirolskih Alpa, kako pozurim, dodam gas - zurim u Innsbruck - idem kuci, kuci u kojoj kad vidim djecu (koja su vec podobro odrasla) koja se vrte po njoj, osjecam mir, prostor u koji mi dodju drage osobe, odakle me niko nece otjerati.
Innsbruck je veoma lukav grad, pustio me je u pocetku da sve svoje prognanicke frustracije rijesim sam sa sobom, nije me nicim opteretio, a kad je osjetio da sam dosao sebi, kao da mi je rekao:'Frajeru jedan, pa vidi mene, je l' ti mislis da silni Japanci, Ameri, Englezi i ostali namjernici bez veze daju silne pare da bi dosli ovdje da me vide i uzivaju, sto se ne otkacis i ti do neke slijedece bure'.
Onda vidim koliko je to u stvari lijep grad, kao da uzivo hodas kroz reklamni turisticki film.
Pitao me jednom prijatelj u Bosni kakav je Innsbruck.
'Kao Sarajevo dok je bilo manje, od nesto preko sto hiljada stanovnika, - rekao sam mu - kroz grad umjesto Miljacke protjece rijeka Inn koja je mnogo sira, dublja i jaca od Miljacke,a odmah iznad grada vidis brda kao Trebevic, iznad tih brda oblaci, a iznad oblaka se vide jos veca brda'.
Alpe oko Innsbrucka svojom surovoscu i svojom ljepotom moraju covjeka fascinirati, ne mozes ostati ravnodusan, osim ako si prognanik. Kad zicarom iz grada odes na brdo koje se zove Seegrube mozes se na vrhu odmoriti na terasi opservatorije u kojoj su svojevremeno napisana tri naucna rada koja su, sva tri dobila Nobelovu nagradu (cetvrti rad koji je dobio tu nagradu napisan je u gradu, valjda je covjeka bio strah da se penje tako visoko, nije bilo zicare uvijek). Sjedis na terasi, pijes svoje picence a pogled ti luta kilometrima i shvatis da je Bog, kada je stvarao ovaj predio, bio izuzetno dobre volje. Sjedis, a kilometar i po ispod tebe leti avion, dovozi ljude da vide sve to.
Sta sve ta brda pamte, Hanibal je svojevremeno sa svojim ratnim slonovima presao Alpe na Brenneru kod Innsbrucka, grad pamti cara Maximiliana, Mariju Tereziju i ostale Habsburge, Mozart je jedno vrijeme sa ocem, kao mladic, stanovao u Innsbrucku, bio je i Goethe, a evo sad i nas (je l' to grad gubi kriterije?)
Onda se sjetim Mog Rodnog Grada, - i on ima rijeku. Bosna. Bosna, i ona zelja da se prepliva ('Valja nama preko rijeke'). To plivanje u njoj i ronjenje, ta igra sa rijekom, nadigravanje, suptilna veza djetinjstva, mladosti i rijeke. Kad gledam Inn - voda zelena, cista, dolazi od silnih potoka sa visokih brda, svojom snagom izaziva, oci ti pune ljepote, ali ti nemas zelju da ga preplivas, da se igras s njim.
Ipak ono sto cini da se u Innsbrucku osjecam kod kuce je njegovo unutarnje gradsko pulsiranje koje stranci mozda samo na trenutak zabiljeze kamerom pa poslije vracaju film u nekom Nagasakiju, mogucnost da dozivis onu ljepsu stranu zivota, Teatar, galerije, da slusas Verdija ili Wagnera, vidis u nekoj od galerija originale Picassa, Dalia, Miroa, da si u toku svega sto se u svijetu desava, mogucnost da u tom svijetu sretnes nove ljude i steknes nove prijatelje, da nisi sam. Do tebe je hoces li iskoristiti tu sansu i znas li.
Od kako sam ovdje sve se vise pitam koliko priroda utice na ljudski karakter. Kada se covjek popne (ili ga zicara donese, kao mene) na neki od alpskih planinskih vrhova, kada stane nogom na onu kamenu liticu koja se hiljadama godina bori sa gromovima, pa pogleda uokolo, mora dobiti osjecaj strahopostovanja prema prirodi. U istom momentu u njemu, na toj visini, proradi neki cudan odbrambeni mehanizam pred tom stravicnom snagom prirode, ali i zbunjenost ljepotom koju pruza pogled pomijesan sa opasnoscu strmih litica. Samo priroda i covjek - oci u oci.
A ljudi su tu zivjeli stoljecima i stoljecima, u stalnoj borbi sa cudima i snagom prirode, njihova vjestina samoodrzanja razvila se do perfekcije, ali je, cini mi se, ta vjecna borba formirala i karaktere tih ljudi. Spremnost na stalnu opasnost dovela je do toga da ti ljudi u svemu vide nesto s cim se treba boriti, treba biti oprezan prema svemu, treba se uzdati samo u sebe, svoj instinkt, ne biti otvoren prema drugima. Duga izoliranost uvjetovana snjeznim smetovima, nemogucnost komunikacije sa drugima, stvarala je od obicnih sela posebne svjetove, tako da je cest slucaj da dva sela koje dijeli samo vece brdo govore skoro razlicitim jezikom. Covjek se identificira sa prirodom, postaje grub, nepristupacan, neosvojiv.
Trebale su proci godine i godine, da dodju nove generacije koje su otkrile zlatnu zicu koja se zove turizam, da taj hendikep koji je priroda stvarala ljudima, pretvore u blagodet. Sad su Tirolci, naravno, otvereni za cijeli svijet, ali, svejedno, neki tihi antagonizmi izmedju njih i ostalih austrijskih pokrajina su ostali i po malo tinjaju,covjeku treba vremena da to osjeti, ali sta cu ja sad tu, nije moje da se mijesam u to, to je samo njihov problem, ja imam i onako svojih. Kao da kod nas nije ista situacija, uporedite one sa krsevitih planina i one koji su rodjeni nesto nize ili u ravnici. Gorstak ti dodje s neke Cvrsnice ili Durmitora i odmah je spreman da se bori. Stani covjece, nisam ti ja stijena vulkanskog porijekla na koju ces se okliznuti i slomiti vrat, hajde sjedi da popricamo. Dzaba. On bi da se bori, da zapali Vijecnicu sa bibliotekom ako treba, to je jace od njega.
Austrijanci napravise turisticku atrakciju od toga, a mi bi se borili i dalje. Bori se, lijepi moj, eno ti stijena i planina koliko hoces, a mene malo pusti na miru, nemam vremena za tebe, zurim, uskoro ce u Innsbruck grupa 'Riverdance', doci ce da plesu, ne bih da zakasnim.
Nesto sam spominjao ono kako 'idem kuci' i onu imenicu koja vodi porijeklo od rijeci 'Dom'.
I, je li u redu? Pa da vidis, i nije. Kada Ciceron u svom djelu 'Tusculanae disputationes' navodi Pakuvijev stih:'Patria est ubicumque est bene', sto znaci:'Domovina je tamo gdje (mi) je dobro', ja bih se i slozio s njim, stari Latini su bili mudri i racionalni, pogotovo sto mi je ovdje i stvarno dobro, samo me zulja ono sto je lijepa Francesca da Rimini rekla Pjesniku na pocetku ovog teksta.