Postoje u svakom narodu ljudi (najčešće pisci) koji nisu samo prolaznici u nekom vremenu i određenom prostoru, oni svojim stavom, odnosom prema svijetu oko sebe, svojim trajanjem, postanu moralni apostoli svog društva, ostanu na pravoj strani bez obzira na lutanja i zablude ljudi oko njih. Postanu orijentiri koji ti pomognu da znaš kako ti valja dalje i u kom pravcu, oni su u stanju da sačuvaju „supstancu naroda“ (što reče Sidran).
Takav je bio Krleža u Hrvata, takav je Radomir Kostantinović u Srba, da ne nabrajam baš sve „od Vardara pa do Triglava“.

Što se njemačkog knjizevnog područja tiče u tu sortu ljudi spada, svakako, Günter Grass. Ono što je napisao, napisao je kako valja, Nobelova nagrada za književnost nije mogla ni slučajno da ga zaobiđe, o drugim silnim nagradama da i ne govorim. Ali nije Günter Grass pisao samo književnost u kojoj je, kao što je i red, podosta fikcije, pisao je on kao uvjereni ljevičar i tekstove koji su i političari shvatali najozbiljnije, a oni manje informirani su mogli lakše skontati u čemu je neki problem njemačkog društva (kako problemi iz prošlosti, tako i ovi iz ovog doba i vremena), te kako ostati na pravoj strani i moralno čist.
A onda, u neko doba, nedavno- šok. Günter Grass napisao i objavio knjigu „Beim Häuten der Zwiebel“ (koju bi se komotnije moglo prevesti kao „Ljušćeći luk“), neku vrstu autobiografije u kojoj čitalac saznaje da je ovaj moralni guru bio zapjenušani jurišnik zloglasni Hitlerovih SS jedinica.

Eto fine prilike da oni kojima je Pisac bilo kada stao na žulj kažu:“Eto, fašista nam o demokraciji i slobodama prodavao muda pod bubrege.“
Može, ali i ne mora. Jer, Günter Grass je u rat stupio tek krajem 1994. godine, dakle s nepunih 17 godina, na frontu je bio samo nekoliko mjeseci kada je i ranjen, da bi do 1946. bio u američkom zarobljeništvu.
Sve to Pisac tačno navodi, ne krije ništa pa kad ti kao čitalac sve to povežeš, a još i ako navijaš za njega kao pisca (što je slučaj sa mnom) možeš rahat reći:“ Dobro, bio je skoro dijete, diglo ga u vojsku, nije nikoga ubio, što sada dizati frku oko toga, poslije toliko vremena?“
Ali, Pisac ne bi bio Pisac da ne postavlja gurava i nezgodna pitanja samome sebi, u stilu: „Što si ti to do sada šutio o tom dijelu svog života i jesi li bio baš tako nevin i naivan kao što izgleda na prvi pogled?“

Pa onda, bezbeli, daje i odgovore na ta pitanja. Ono najteže pitanje, po njemu samom je- zašto ni onda, ni poslije, nije sam sebi postavljao pitanja koja su se sama od sebe nametala, postavljaju li to, kao u bajci, samo djeca prava pitanja, je li moguće da ga je strah odgovora, koji bi sve okrenuo naglavačke, natjerao da zamukne?
Zašto nisi postavljao pitanja?- ono je što Pisac stalno ponavlja. Zašto nisi postavljao pitanja kada je nestao njegob profesor latinskog, kada je ubijen njegov ujak Franz, kada je nestao njegov prijatelj jer je odbio uzeti oružje u ruke?

Da bi tog dječaka od 17 godina oslobodio od krivnje i more, Pisac ne želi reći: „Zaveli su nas“. On eksplicitno kaže: „Ne, mi smo se sami, ja sam se sam zaveo... ne može se reći ništa što bi mi išlo u prilog. Očito, nikakve sumnje nisu pomućivale godine mog djetinjstva, štoviše, čini se da na sve što je tadašnja svakodnevnica, koja je predstavljala kao „novo doba“, nudila...“

Dakle, nije Pisac napisao ovu knjigu da bi samo pokajnički priznao svoju esesovsku prošlost u mladosti, niti da opravda tog dječaka koji se zvao Günter Grass, temeljno pitanje koje ga je nagnalo na pisanje „Ljuštećeg luka“ je upravo to- zašto nije postavljao prava pitanja kad je trebalo.
Zna se kako je Pisac živio i radio čim je malo sazrio i došao pameti, ali me taj njegov nespokoj o stavu svakog pojedinca da preispita svoju ulogu u filmu što se zove rati i ubijanje, sam po sebi navodi da se pitam šta sad osjećaju oni oficiri što im je ovih dana počelo suđenje za ubistvo 7500 ljudskih bića u Srebrenici. Da li razmišljaju o tome da su učesnici stravičnog zločina, ili i dalje smatraju sebe herojima koji su ubijali zbog svetih ideja i ciljeva, pa se zločin isključuje. A i nepotrebna pitanja.

Ne znam. Ali ono što sigurno znam je da ima čovjek koji nema apsolutno nikakvih dilema oko toga treba li učestvovati u nečemu što se zove rat. Bez ikakvih pitanja.
Pogodili ste. Šeik Said Hassan Nasrallah, vođa Hesbolaha. Sa pitomim licem kome pečat daju brada i brkovi išarani prosijedim vlasima, te naočale što mahinalno nanose primisao o intelektualnim mogućnostima nosioca brade i brkova, daju mi nešto drugačiju i pitomiju sliku o njemu, za razliku od nekih drugih vođa radikalnih struja u arapskom svijetu. (Gdje li samo iskopaše onog Mahmouda Ahmadinedžada iz Irana, s facom koja ti ulijeva nespokoj da li je dotična osoba sigurna na koje se svjetlo prelazi ulica tamo gdje je ukopan semafor).

Sad su Izraelci u Libanonu razvalili što se moglo razvaliti, kad su pobili bezobrazno mnogo žena i djece a Hezbolahu nisu odbili ni pero, Šeik Said je u arapskom svijetu neprikosnoveni ljubimac i vođa.

Jos 2002. godine Nasrallah je izjavio: „Kada bi se svi Židovi okupili u Izraelu, bilo bi nam lakše jer ih ne bismo morali ganjati po svijetu,“ iz čega je sasvim vidljivo da, što se njega tiče, mir i pregovori sa Izraelom su- utopija.

Abdul Karim, trgovac povrćem iz Al Bazuriyaha, malenog sela na jugu Libanona, nije ni slutio dokle će dogurati njegovo najstarije od devetoro djece, sin ljubimac Said Hassan.
Iako se sam Abdul Karim nije mogao baš pretjerano pohvaliti kako je veliki vjernik, njegov sin prvenac je od malih nogu pokazivao interes za islamsku religiju.

Kada se cijela obitelj zbo građanskog rata u Libanonu 1975. godine morala preseliti u Bassouriyeh, mladi Nasrallah je odmah prišao pokretu Amal koji je zastupao interese šiita u Libanonu, istovremeno ulažući puno truda u svoje islamsko obrazovanje. Zbog toga je sredinom sedamdesetih preselio u Irak da bi u gradu Najafu studirao Kur'an. Do 1978. godine završioje prvi dio studija, ali kao već deklarirani i radikalni šiit zasmetao je čak i Sadamu Huseinu koji je, da bude veselije, sam bio sunit, pa je mladog i nadobudnog Nasullaha po hitnom postupku protjerao iz Iraka. Marš!

Ali ni junoša se ne da, odlazi u susjedstvo, u sveti iranski grad Qom da nastavi sa školovanjem jer je uvjeren da je čitav Islam ne samo religija, nego prekrasna poruka koje je napravljena na korist ljudskog roda i može odgovoriti na svako pitanje koje čovjek sebi postavlja o životu.
Nakon studija i proučavanja Islama, vratio se u Libanon i nastavio djelovanje u sastavu Amala. U to vrijeme njegov „mentor“ bio je Šeik Abbas al- Musawija.

Živio je u Bejrutu sa suprugom Fatimom Yassin i petero djece Muhammadom Hadijem, Muhammadom Jawadom, Mohammadom Alijahu, Mohammadom Mahdijem i kćeri Zeinebom.
1997. njegova najstarijeg sina Mohammada Hadija ubile su izraelske snage u Jabal al- Rafeiju u južnom Libanonu, i naravno, od Nasrallaha se nije moglo dugo ni očekivati nego da kaže: „Židove treba izbrisati s lica zemlje.“
Nakon izraelske invazije (koje po redu?) 1982. godine Nasrallah se pridružuje Hesbolahu. Lider pokreta otpora Hesbolah postao je nakon što su Izraelci ubili dotadašnjeg vođu šeika Abbasa al- Musawija 1992. godine.

Pod Nesrallahovim vodstvom Hezbolah je postao respektabilna činjenica i prijetnja Izraelskoj državi, a nije potrebno biti posebno pametan pa znati ko je sada Izraelu „državni neprijatelj broj 1“.
Ako si vođa ekipe kakva je, recimo, Hezbolah, ne možeš nikada biti siguran kada će se ostvariti ciljevi za koje se boriš i za koje gine nebrojeno ljudi, ali ono u šta moraš, htio ne htio, vjerovati, je da nema šanse da dočekaš duboku starost i normalnu smrt.
Šeik Said Hassan Nasrallah to jako dobro zna, ali njemu ne pada na pamet da odustane, on je siguran u to, da i ako rano pogine, otići će u džennet, u raj.
Ne drmaju ga dileme koje muče Günter Grassa, on je ubjeđen da etika i moral stanuju u njegovoj ulici pa je Izraelci upravo zbog toga uporno razvaljuju granatama iz tenkova i letjelica svih vrsta.
Samo, što mi se čini, i Izraelci misle da su oni u pravu, a da je Nasrallah običan razbojnik i terorist.

Dokle ce ta tarapana trajati, dokle će civili ginuti, ne vjerujem da i jedan smrtnik zna, ali u međuvremenu obavezno treba pročitati knjigu „Beim Härten der Zwiebel“ (nadam se da bi uskoro ta knjiga trebala biti prevedena i objavljena i na našem jeziku).
Ma kako patetično izgledalo, sve mi se čini da Pisac sluti kako su u svim ratovima baš svi gubitnici i da samo Ljubav ima smisla. Ako se toga pridržavaš put u džennet ili raj ti je obezbijeđen, bio vjernik ne bio.