Opet je bio dernek, slavilo se, veselilo, sa okolnih alpskih vrhova raznobojne rakete su obasjavale Innsbruck najavljujući dolazak nove 2006. godine.
Ne znam da li će prošla godina nekome nekada izmamiti neko nostalgično prisjećanje, ali ta prošla, 2005. godina za mene će biti biljeg kada je umrla moja majka. Ali moram priznati da je bilo i lijepih trenutaka koji su, uglavnom, vezani za meni bliske i drage osobe.
Ova nova, 2006. godina došla je, kao što je to i red, tačno na vrijeme, došla je donoseći sa sobom zagonetku i tajnu – « a šta li to ona donosi?». Živi bili pa vidjeli – što veli narod.
Naravno da nemam pojma šta će se desiti u ovoj novoj godini, ali znam da je ovo godina koja je podsjećanje na rođenje dvojice genijalaca.

Wolfgang Amadeus Mozart (1756. – 1791.) i  Sigmund Freud (1856. – 1939.). Austrijanci.
Eto, od Mozartova rođenja prohujalo je 250  godina a od Freudova 150. Obadvojica su savladali granicu smrti, tako da, na svoj način, i danas žive.

Prema Freudu osjećam dužno poštovanje, ali ne i neku pretjeranu ljubav. Vjerovatno stoga što je to, što je on proučavao, za mene isuviše mistificirana oblast, jer on kopa po najdubljim rupama čovjekove duše i mozga, da me je to znalo i uplašiti. A posebno, koji je to napor da pratiš njegovu misao. Čitao sam svojevremeno njegov «Uvod u psihoanalizu», pa mi je i to bilo previše. Sad, što ja nisam njegov neki veći poklonik, njegovom ugledu ne smeta baš ni trunke i ja ga moram poštovati ako ništa a ono zbog toga što sam nedavno skontao da sam i ja u njegovoj šemi, jer kad on u jednom tekstu koji spada u oblast psihosomatske medicine
(kojoj je osnov jedinstvo duše i tijela) kaže da :»... prividno zaboravljeni događaji iz našeg osobnog života i dalje utiču na naše držanje i senzibilišu nas u izvjesnim životnim situacijama», i  da «... bolest nije jedan slučajni događaj, već događaj koji se upisuje u psihoorgansku cjelinu i u kontinuum  -  prostor (geografski, društveno-ekonomski i kulturni moment)   -   vrijeme ( osobna historija), koji su tačno određeni»,  -  onda vidim da bi i mene trebalo, bar iz prikrajka, pomalo posmatrati i analizirati. Jer, što li ja to mislim da je ono sa ratom u Bosni nešto što je bilo i prošlo, što treba zaboraviti, a ono, malo, malo, meni glava puna tema i pitanja baš iz tih « prividno zaboravljenih događaja». Pa čim se Bosne dotakneš, ove sadašnje, imaš sve šanse da dospiješ u fazu kada ti je pod hitno potreban stručan sljedbenik Sigmunda Freuda.
Eh, sad, što se tiče one Freudove teorije da seksualna energija, njena pretvorba, rezultira dostignućima umjetnosti, religije ili filozofije, mislim da je do toga došao još dok je bio veoma mlad. A kad je ostario, pretpostavljam, bilo ga je stid priznati da to baš i nije sasvim tačno.

Zato je meni puno draži i bliži onaj drugi genijalac. Wolfgang Amadeus Mozart.
Ima u Innsbrucku, u starom dijelu grada jedna kuća na kojoj stoji kamena ploča sa natpisom: «Ovdje, u ovoj kući stanovao je u godini 1769. gospodin Leopold Mozart, salcburški visoki kneževski kapelmajstor, sa svojim  13 godišnjim sinom Wolfgangom Amadeusom Mozartom, i davao je koncerte kod grofa Kingla». ( Iz tog vremena je i Wolfgangov zapis u njegovom dnevniku :» INSPRUCK, stanovao kod Bijelog križa»)
Taj trinaestogodišnji dječak je već tada bio «Wunderkind» koji je od svoje šeste godine bio virtuozan izvođač muzike njegovih idola J.S. Bacha i Georga F. Hndela.
Nakon kratkog boravka u Innsbrucku počinje čudesna karijera kompozitora Wolfganga Amadeusa Mozarta. Od jednog kratkog takta u d – molu, kojim je počeo upravo u toj trinaestoj godini ( ne mora broj 13 uvijek biti baksuzan), pa do «Ave verum» i čuvenog «Reqviema», sve što se rodilo u Mozartovoj glavi, duši i srcu, pa njegovom rukom preneseno na notni papir, postalo je spomenikom muzike.
Ima naravno u historiji muzike solidan broj vrhunskih kompozitora, svaka muzička oblast ima svog «perjanika», ali ono što me je uvijek zbunjivalo kod Wolfganga je njegova nevjerovatna raznolikost i superiornost komponiranja u bilo kojoj muzičkoj oblasti.
Ako spomenemo operu, on izbaci «Čarobnu frulu». Ako ga pitate za simfoniju, on bi lagano mogao odgovoriti protivpitanjem:»Ona u «g» ili «Jupiter»?. Ako zaželite kvintet, možete birati onaj u «d» ili onaj u «s». Ako želite da čujete nešto i na njegovim omiljenim orguljama, on će vas obradovati sa monumentalnom «Fantazijom u f- molu». Dva posljednja menueta koja je napisao za orkestar su najočitiji primjer puta prema sublimnome, prema oplemenjenju stvarnosti.. Ili, najzad, malo prije spomenuti «Ave verum» i  «Reqiem» koji su postali religiozne himne.

Čovjek koji je napisao preko 600 kompozicija: 22 opere (između ostalih «Figarova ženidba», «Don Giovanni», «Čarobna frula»), 48 simfonija, 45 koncerata, 60 serenada i divertimenta, 28 gudačkih kvarteta, 10 kvinteta,40 koncertnih arija, 15 misa, Reqiem, brojne pjesme, sonate za razne instrumente i manje kompozicije za klavir,  - živio je samo 36 godina.
Podatak koji nikada nisam mogao da razumijem. Živjeti tako kratko, a napisati toliko monumentalnih djela, to može samo vanzemaljac. Što baš vanzemaljac? Pa pitam se šta normalan zemljanin uradi do svoje 36. godine. Mnogi naprave i dostignu mnogo toga, ali ovo sa Wolfgangom se može uvrstiti samo u naučno-fantastični film.
Jedan drugi «vanzemaljac», jedan drugi Wolfgang, Johann Wolfgang Goethe, u jednom od svojih «Razgovora» napisao je da je Mozart jedini muzičar koji bi mogao staviti posljednju tačku na njegovog «Fausta». I sve je rekao.

Čitav svoj kratki život majstor iz Salzburga proveo je drugačije nego ostali «normalan» svijet. Njegovo poimanje životne harmonije, obradovanosti životom, njegov prezir prema udvoricama, prema novcu, oficijelnim priznanjima i neprihvatanje uštogljenih društvenih normi tog društva i tog vremena, dovodili su ga cijelo vrijeme u sukob sa tim društvom i tim normama. Siromaštvo je bilo njegov čest saputnik, stoga i nema natpisa na njegovom grobu jer je sahranjen u zajedničkoj grobnici.

U njegovom kratkom životu možda je najupečatljivija upravo njegova posljednja godina.
Početkom te 1791. godine, da bi preživio, Mozart piše mnoštvo malih plesova za popularne bečke balove, da bi mu  «Čarobna frula» donekle «popravila krvnu sliku», ali smrt ga je već vrebala, ne dozvolivši mu da do 5. decembra, kada je umro,  u potpunosti završi «Reqiem»
Ono što je karakteristično za Mozartovo umjetničko stvaranje te godine je njegovo čudesno umjetničko preobražavanje, preobražavanje njegove umjetničke misli i stila.
Poređenje, recimo, «Figarove ženidbe» sa «Čarobnom Frulom» to fino ilustrira. Mladost Mozartova nadahnuća uvjetovana je napetošću pjesničkog uzbuđenja ujedinjenog, naravno, sa svim sredstvima muzičkog umijeća (da ne kažem zanata). Jer, instrumentacija «Čarobne frule» i njene «Uvertire», na primjer,  već je sasvim u duhu novog vremena, «wagnerovskog», duh te muzike sada posjeduje jednu savršeniju ljepotu koja preko «romantizma» najavljuje umjetnost savremenih majstora. Iz djela koja su nastala te godine izdvaja se jedno osjećanje pročišćenja koje se spaja sa naglašenom jednostavnošću.
Rekao bih da se tu radi, prije svega o preobražaju duhovnog karaktera a ne samo o pukoj promjeni «zanatskih pokazatelja», preobražaju koji nastaje kao posljedica krize umjetnikovog unutrašnjeg života, ali krize koja podstiče, i na kraju rezultira maksimalnim sazrijevanjem njegove umjetničke misli.

Ta, 1791. godina, za razliku od prethodne, donosi Mozartu mnoštvo novih narudžbi.
Početkom marta Maestro počinje pripreme na projektu za operu koja treba da bude nešto sasvim drugačije, neka vrsta opere čarolije. Radi se, naravno, o «Čarobnoj fruli». Sredinom ljeta, u pola posla na novoj operi,Mozartu dolazi neki tip koji mu donosi pismo, nipošto ne želeći da otkrije ime pošiljaoca pisma. U pismu su bila tri pitanja: - Da li bi Mozart prihvatio da napiše muziku za Misu Reqiem? Koliko mu treba vremena za to? I treće, normalno pitanje – kolika je cijena?
Mozart, iako je u poslu do guše, prihvata ponudu, traži predujam od 100 dukata, ali neće da prihvati nikakav rok za završetak «Reqiema». Kao što se moglo i očekivati od njega, on je svojom rukom na notnom papiru tog njegovog najuzbudljivijeg rukopisa napisao datum 1792. godine,  iako je te godine već bio mrtav.
Zašto neznanik nije želio da otkrije ime pošiljaoca pisma i ponude na osnovu koje je nastalo jedno od najveličanstvenijih muzičkih djela u historiji? Stvar je vrlo jednostavna, - u to vrijeme bogate i visoko kotirane osobe, ako su bili ljubitelji muzike, što je tada bila posebna moda, nisu se ustručavale da (pošteno) plate narudžbu nekog muzičkog djela i onda (nepošteno) da kažu da su oni autori te muzike.
Što se tiče narudžbe za Mozartov «Reqiem», radi se o grofu Franzu Walseggu čija je žena, rođena von Flamberg, umrla u februaru 1791., pa je grof preko svog intendanta Lentgeba naručio «Reqiem» kako bi «obilježio sjećanje na pokojnicu». Grof , dobivši partituru, nije žalio truda da je i prepiše na velikom formatu, pa je čak na naslovnoj strani napisao   -  Reqiem composto del conte Walsegg, - ko biva, gospodin grof  je od silne ljubavi dobio napad genijalnosti pa napisao taj «Reqiem».
Vrlo brzo je istina isplivala na površinu, jer bilo je isuviše svjedoka koji su znali ko je pravi kompozitor.

A taj kompozitor, Wolfgang Amadeus Mozart, da je za života napisao samo tu «Čarobnu frulu» i taj «Reqiem» koji su nastali u posljednjoj godini njegovog života, ostao bi trajno zapisan u muzičkoj historiji, stoga, pitanje  koje se samo nameće glasi: «A šta da je živio šezdesetišest godina?».