U jednoj pjesmi Arsen  (Kako,koji Arsen? Samo je jedan Arsen, onaj što je odrastao u Šibeniku, pored bivšeg kina «Sloboda» gdje je gledao filmove «Timur i njegova četa» i «Tahir i Zuhra») veli:»Pejzaži bez mora nemaju zapravo nikog svog».
I sam sam ovisnik od mora, lagana droga.

Tako, prije nekoliko dana ploveći između dalmatinskih otoka prošao sam i pored dva nevelika. Goli otok i otok Sv. Grgur. Jedan do drugog.
Dok su drugi otoci, nastanjeni i nenastanjeni, potvrđivali moju pretpostavku da je Bog, kada je stvarao taj kraj bio izuzetno dobre volje,  pa su se, recimo, i bjeloglavi supovi bježeći od «civilizacije» i svih vrsta zagađenja sklonili na jedan od tih otoka, tako da sam stvarno uživao posmatrajući ih kako su superiorni u svojoj slobodi, ova dva  mala otoka  su u meni izazivali osjećaj tjeskobe.
Jer, nisu baš svi imali sreću da uživaju u slobodi na dalmatinskim otocima. Ova dva otoka što ih spomenuh, Goli otok i Sv. Grgur su postali simbolima, ali simbolima patnje i, za mene nikada definirane, ljudske patološke potrebe da nanose zlo drugim ljudima. Sv. Grgur, otok naravno, bio je sužanjski pakao za žene, a Goli otok za muškarce.
Te mi otoke, uostalom, uvijek nabiju na nos kada pokušam objasniti kako sam imao lijepo djetinjstvo u Titovo doba.

Kada je Josif Visarionovič, poznatiji kao Staljin, 1948. godine skužio da Josip Broz zagovara jednu mekšu i humaniju varijantu komunizma koja bi prerasla u socijalizam, što bi ozbiljno narušilo autoritet brkatog diktatora koga ni Lenjin nije volio, napiše on čuvenu Rezoluciju informbiroa po kojoj bi svaka pomisao na bilo kakav oblik demokratskih sloboda u tadašnjoj Titovoj državi bila mislena imenica.
Onda Tito stisne petlju pa kaže:»Neće moći», a one oko sebe zaduži da se pobrinu za mangupe iz vlastitih redova kojima je ruska votka bila draža od finog domaćeg vina (i sve ostalo što ide uz takva ubjeđenja).
Ulizice oko Josipa Broza, bezbeli, naprave  na ona dva otoka, ne zatvor, nego mučilište. Mučilište mimo svih pravnih, ljudskih i civilizacijskih normi. Danteov Pakao je za Goli otok bio ferijalno odmaralište.
Bilo je na ta dva otoka budala koji su stvarno bili zaslijepljeni i raspamećeni ljubavlju prema Staljinu i totalitarnom komunizmu, ali, bilo je tu i ljudi koji su stradali ni krivi ni dužni.

Nije Tito svojim rukama napravio te logore, niti je mučio te ljude, ne bi me čudilo da možda dosta toga od toga nije ni znao (u šta je malo teže i povjerovati), ali mu se sve to skupa ne može oprostiti, jer je kriv «po komandnoj odgovornosti», on je izdao naredbu, ako su mangupi oko njega pretjerali u svojoj revnosti, trebao je birati bolju ekipu, a ne sadiste i mučitelje.

Moj otac je u to vrijeme bio predsjednik Općine u Doboju. Po nekim planovima u Rudanci pored Doboja, nizvodno kraj Bosne, trebala se graditi velika željezara (koja će se, srećom, kasnije izgraditi u Zenici). Pozvani su stručnjaci inžinjeri iz Rusije za koje je izgrađen i hotel «Bosna», a moj otac, kao «prvi građanin male varoši», po pravilima službe, bio je zadužen za kontakt s tim Rusima.
I on je, u to doba, bio fasciniran Oktobarskom revolucijom i ruskom književnošću, pa je bio prilično razočaran bahatim i osionim ponašanjem ruskih stručnjaka i njihovim neumjerenim pijankama.
Uto izađe Rezolucija informbiroa i – mog oca uhapse. Trebalo je provjeriti njegove kontakte s Rusima, ali, ubijeđen sam, tome je puno doprinijela  i prijašnja izjava mog oca da Njegoš, kao pisac, nije ni do koljena Dostojevskom. A to je rekao u svom društvu gdje se zatekao i jedan milicijski major, uz to, na nesreću, Crnogorac.
Srećom, otac nije dospio na Goli otok, «provjere» je odležao nekoliko mjeseci u Tuzli, da bi mu rekli:»Bila je greška, u redu je, vrati se na svoj posao».
Otac je bio zbunjen, neke iluzije su pukle u njemu, nije se htio vratiti u politiku, okrenuo se privredi  gdje je i penziju dočekao.
Ono što je, pak, mene zbunjivalo je njegov odnos prema svemu tome. Samo sam ga jedan put pitao da li je ljut ili bar razočaran.
«Ne možeš to tako gledati – rekao mi je. Bilo je takvo vrijeme, sati, minute su odlučivale o biti ili ne biti, nije se u jednom trenutku moglo tačno znati ko je neprijatelj a ko nije. Ideju je trebalo sačuvati pod svaku cijenu, a greške su neminovne, ni jedno društvo nije idealno».

Kada čitam da se predsjednik države BiH ponosi što mu je otac bio četnik, ja sam ipak ponosan što je moj otac bio partizan, što je vjerovao u neku ideju, iako svjestan  da barabe uvijek mogu ideju i oskrnaviti, kao što je Goli otok velika mrlja na ideji u koju je vjerovao moj otac. Neoprostiva mrlja.

Protivnici te ideje odmah potežu Goli otok kao neoboriv argument u svoju korist, ali pitam se (uz moju strašnu osudu Golog otoka i takvog odnosa prema neistomišljenicima) šta je Dretelj, šta su Keraterm, Manjača, Omarska? Sve sami goli otoci, a samo je Tito kriv.

Ideje su različite, parole su različite, samo su ljudi isti, iako to ne daju reći

U doba mog djetinjstva bio je Goli otok i bila je iluzija koja je pružala neku varljivu nadu sretnog života, sada su bili drugi goli otoci na kozari i hercegovačkom kršu koji su uništili svaku iluziju i svaku nadu.

Ostalo je samo more, otoci, i na njima bjeloglavi supovi i galebovi, da bi ljudi mogli tu doći i pitati se – jesu li mudriji i bolji ljudi ili ptice.