Pogled na novinsku fotografiju potpisivanja Daytonskog sporazuma asocira me na dvije riječi  -  prestanak i nestanak.
Bio je to prestanak krvoprolića, prestanak rata sa svim grozotama koje nosi sa sobom, ali, bio je to i nestanak nekih mojih iluzija kojih sam se do tada grčevito držao; o ljudskoj dobroti, plemenitosti, moralu, i da ne nabrajam još poneku patetičnu riječ.

I smrt je jedna od varijanti nestanka. Kad pogledaš tu fotografiju, od potpisnika, Franjo Tuđman je umro, Alija Izetbegović se nedavno preselio na Ahiret, a i Slobo se ne osjeća baš najbolje.(Čitao sam da je Slobin otac svojevremeno izvršio samoubistvo, a i da mu je majka digla ruku na sebe da prekrati muke, nije mi jasno šta on više čeka, ne pomišlja, valjda, da prekine tu svijetlu tradiciju).Sva trojica su imali svoje fanatične sljedbenike, ali i one koji ih otvoreno mrze. To im je jedino zajedničko.

Kada je glumica Nela Eržišnik, koju sam sa uživanjem znao slušati i gledati, čula da njen kolega, glumac Miodrag Petrović – Čkalja,( koji je,kako sam  čuo, nažalost nedavno i umro, a volio bih da nije istina) bukvalno gladuje, poslala mu je pismo solidarnosti, što je za mene duboko human gest. Da bi ga uvjerila kako se njen odnos prema njemu kao kolegi i prijatelju nije promijenio ni malo, i pored svega onoga što je donio rat izmedju Srba i Hrvata, napisala mu je da i dan-danas na zidu njene sobe stoji Čkaljina slika. Divno.
A ta slika, kaže Nela dalje, stoji pored slike Franje Tuđmana koji je stvorio njenu državu. Pa da. Mogla je Nela, možda će neko reći, pored Čkaljine postaviti sliku kralja Tomislava, jer on je još davno, davno, vladao jednom solidnom državom koja se i tada zvala Hrvatska, ali, Nela ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo da bude Tuđmanov navijač, i nije moje da se ja sad nešto tu miješam, bez obzira što mislim da joj izbor nije baš najsretniji.Mislim to zbog toga što mi je draga ogromna većina hrvatskog naroda, i što mislim da je taj narod u onom ratnom vremenu imao drugog vođu (ko reče – Mesić?), da bi se ovih godina granice Europske zajednice postavljale na liniji koja dijeli Hrvatsku sa Srbijom i BiH. Ovako, Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego da još podugo čeka pred vratima Europe, pa kad naiđe, recimo, Bugarska, da fino i uljudno kaže:»Izvolite, samo poslije Vas.» Kad sa Gotovinom ostanes i bez veresije.

Što se tiče drugog potpisnika, Slobodana (koji to više nije) o njemu i vrapci sve znaju, pa ja stvarno nemam šta dodati, niti me on više interesira kao osoba, meni su više interesantni njegovi obožavaoci (koji to više nisu).
Slučajnost je htjela da sam razgovarao (u različitim prilikama) sa trojicom ljudi koji su iz Srbije, a rade ovdje u Austriji. Tri različita čovjeka (svaki za jedan prst) a jedno mišljenje, mišljenje da je sud u Haagu samo jedan od dokaza da Zapad mrzi Srbe, i da je nepošteno da mu se tamo sudi.
«Što, je li ne treba da mu se sudi zbog toga što je čist na pravdi Boga?» - pitao sam ja.
«Treba da mu se sudi, ali u Beogradu» - bio je taj identični trokraki odgovor.
Ono što me je uveseljavalo u tim odgovorima, bio je razlog zašto da se Slobi sudi u Srbiji. Ne, nije to zbog toga što se sa Tuđmanom u Karađorđevu dogovarao o podjeli Bosne ne pitajući čitav jedan narod, još manje je to zbog toga  što sam ja morao otići od svoje kuće, nije to ni zbog logora, ni masakriranja Sarajeva, ni za šta od toga Slobo nije kriv. Srbija, rekoše, nije ni ratovala. Naravno.
Kriv je što nije ostvario ono što je obećao, jer «prodao je Kninsku krajinu», ostao je bez Bosne, Kosova više nema a i Crnogorci se uzjogunili.
«Deca, bre, gladuju, zato mu treba suditi u Beogradu».
«Vi ste ga birali godinama, uzastopno, sjećate li se koliko je imao glasova» - pokušavao sam ja da spustim loptu na zemlju.
«A za koga, bre, da glasaš, sve je to ološ i goli kriminalac, dušu će da proda samo da se obogati, jebe se njima za narod» - rekao je jedan.
A ko je kriv – odgovor zavisi od toga da li si navijač ili protivnik. Pravi odgovor znaju najmanje oni koji su gladni, njima su svi krivi.

Treći potpisnik Sporazuma je Alija Izetbegović. Nedavno je sahranjen, snimci sa  njegove džennaze su još jedan prilog različitostima mog stava prema njemu. Skromno, bez kičastog protokola od koga je Tuđman bolovao, ili musolinijevske nadmenosti koja je krasila Miloševića.
Spomenuo sam ga jedan put, davno, uz komentar da obzirom ne poznajem čovjeka ne mogu nešto posebno o njemu ni reći, pa ono što znam, čini mi se da je to jedan fini Dedo, ali da nije za ovog posla koji sad radi. To sam rekao prije par godina. Kako je on bio nezaobilazni parametar onoga što se u ovih desetak godina dešavalo u Bosni, dojmovi o njemu su se sami nametali i prepletali.

Ono osnovno što mi je objašnjavalo sve njegove poteze i reakcije, bila je činjenica da se radi o istinskom vjerniku. Ne o novokomponiranom  vjerniku koji petkom na džumi trči u prvi saf da bi se ugurao u vlast, njemu je vlast skoro pa sama došla, vjera je bila smisao njegova života, njegov odnos prema tom životu, ljudima, pa i smrti.
Ali, to je, ipak, samo njegova osobna stvar. Blagost i dobrota koje propagira religija su istovremeno i hendikep za onoga ko ima hrabrosti da se upusti u virove politike, vođenja države, a pogotovo rata. To je Bosnu koštalo.
Neki mu zamjeraju to što nije bio u stanju da izbjegne rat i da izbjegne žrtve, zamjeraju mu njegova kolebanja u donošenju odluka.
Ako se boljom organizacijom možda i mogao smanjiti broj žrtava, on rat nije mogao izbjeći, preveliki su bili apetiti komšija i susjeda za njegovom avlijom, previše su imali oružja, bili su prejaki za njega, sila se ne dogovara ni sa kim. On vojsku u startu nije imao, u startu je bio gubitnik bez izgleda na šansu.
Ali, eto, Bosna ostade. Nekome na radost, nekome na žalost.

Mnogi se sad pitaju zašto je sad ovako kako je, je li moglo bolje, i koliko je Alija tome doprinio. Mišljenja su, naravno, različita.
Na tvrdnju da nije bilo njega i SDA, sada bi na mjestu Begove džamije u Sarajevu bio parking prostor kao što je to na lokaciji Aladže u Foči. Oni drugi, opet, odgovaraju da nije bilo SDA i njenog (čitaj – Alijinog) načina vođenja događaja, da bi i Aladža sada stajala čitava. Poslije rata su svi generali pametni.

Ono što definira moj osobni sud o Izetbegoviću, i zbog čega nisam mogao postati njegov sljedbenik i fanatik je upravo taj njegov ideološko – religijski  dikurs u odnosu na događaje koji su se dešavale u Bosni, i pored moje definitivne ubijeđenosti da su svi njegovi  postupci diktirani plemenitim pobudama religijske filozofije, vjerujem da je to i njegova osnovna greška. Iluzija.
U sudaru sa stvarnošću znao se izgubiti. I onda praviti greške. Ono što ga je najviše koštalo je pogrešan izbor ekipe kojom se okružio. Glavni element za ulazak u igru bio je kriterij odanosti i «prijateljskih» veza.. Kad su neki od tih igrača počeli da stiču bogatstva na način koji je bio daleko od mirisa poštenja, on to nije vidio. Nije bio u stanju da vidi. Sam po sebi skroman, bez želje za osobnim bogaćenjem, smatrao je da i oni oko njega imaju osjećaj poštenja koji vjera nalaže, on je, jednostavno, vjerovao da su svi oko njega pošteni.
On, koji je vrlo često znao govoriti o demokraciji kao elementu harmoniziranja odnosa medju ljudima, najčešće je vladao sam. Ni jedna važnija odluka nije donošena bez njegova  aminovanja. Imao je harizmatičnu ulogu u svom narodu koji se probudio i osjećao neodoljivu želju da ima vođu.

Ne bih mu mogao nikada zamjeriti na njegovoj želji (i učinku) što se tiče otpora, nije to bila samo borba za slobodu, bilo je to mnogo prozaičnije, bila je to borba za opstanak, za goli život, ali ideologizacija i religijski «imidž» tom otporu doveli su do toga da za svoga života nije objektivno bio predsjednik države BiH, nego samo jednog naroda.
Jer, jednog Dragana Vikića, čiji su specijalci u samom početku rata praktično sačuvali Sarajevo, i onda, uz ostale, stvorili kakve-takve uvjete za neku odbranu, ili Jovana Divjaka, čija je uloga u odbrani BiH neupitna, skloniti još za vrijeme rata i pretvoriti ih u «ikebanu» za šminku pred Zapadom, pa na njihova mjesta staviti «podobne», potezi su koji su davali argumente «onima drugima» za tvrdnju kako se želi stvoriti «muslimanija» u Europi.

Kada su rušene Aladža džamija, Ferhadija, džamija u Počitelju, on je kao istinski vjernik, strogo naredio da njegova vojska ne smije rušiti ni pravoslavne ni katoličke crkve. Taj njegov civilizacijski gest  je zadivio svijet koji mu je aplaudirao, ali i puštao da se ruše džamije.Svejedno, on nije dao da se ruši, nije dozvoljavao čin osvete. Za njega ubice nedužnih ljudi nisu nacionalni heroji, zato je Caco platio glavom.Ne bih sada o odnosu prema vlastitim ubicama «na drugoj strani».

Jedni su ga obožavali, drugi su podnijeli tužbu protiv njega. Vrijeme je jedini arbitar, kada se slože sve kockice u mozaiku. Ja niti mogu, niti želim davati svoj definitivni sud. Znam samo da je imao plemenite namjere i ideje koje su ga u sukobu sa stvarnošću dovele do toga da je umro ne našavši prave odgovore na više pitanja.
Imao je grešaka, ali i razlog za miran san  -  Bosna je opstala. Jedan tihi, skromni čovjek će ipak ostati zapisan u historiji, sviđalo se to nekome ili ne.Historija će zapisati i Slobu i Franju, ako ništa a ono zbog onog potpisa, ali u kakvom kontekstu, teško je dokučiti.

Kako je slikarstvo obilježilo čitav moj život, zidovi prostora u kojima sam nekada stanovao, pa i sada, oduvijek su bili prekriveni slikama. Bude mi drago kad i nekome drugom slike nešto znače. Eto, ima ih i Nela Eržišnik, baš fino. Na njenom zidu je i slika jednog od potpisnika, na mojim zidovima nema slike ni sa jednim meni poznatim likom.
Samo je na mom stolu jedna, i to  -  Alijina. Ali ne Alije Izetbegovića, nego Alije Mulaomerovića, tako se zvao moj otac.
Kada sam umoran, odmaram oči gledajući slike na zidovima, različiti autori, različite tehnike, različiti motivi. Na njima je i jedan dijelić Bosne.
Možda je i to sa Bosnom na slikama moja tiha iluzija? Pa šta, niko nije idealan. Uostalom, šta to nije iluzija?