Mene što se tiče, jako sam zadovoljan Austrijom. Što bi rekli oni sa Vratnika ili Bistrika:»Pravo fina zemlja». Austrijom jesam, ali većinom Austrijanaca, pogotovo onim mladjima, nisam. Ne poduzimaju, brate, ništa. Ne trude se na tom planu, na planu koji tare i brine državu kojom sam ja zadovoljan. Šta je problem? Problem je što se u toj državi pravi sve živo; i tvornice, i autoputevi i stotine novih hotela  (crkve su već izgrađene, a džamije su u planu), stanogradnja cvjeta, a ne pravi se ono što je najvažnije – djeca. Nije baš da se nikako ne prave, rodi se poneko, ali egzaktni statistički podaci govore da Austrija biva sve starija, u prosjeku, naravno,sve je više penzionera i starih ljudi, a djece malo. Zato sam ljut na  mlade Austrijance. Istina, poznato mi je više slučajeva kako su se neki mladi Bosanci potrudili da ublaže taj problem. Fino s njihove strane. Austrijanke su im zahvalne na trudu (za Austrijance nisam baš siguran), ali problem sa nedovoljnim brojem novih beba ni iz daleka nije riješen. Mrka kapa.
Znam iz nekog iskustva da se puno djece radjalo u onim porodicama koje su bile ili prebogate, ili su bile skroz kokuzne, a oni koji su sačinjavali srednji stalež radjali su dvoje ili troje djece, ako ništa, a ono zbog gole reprodukcije, tako da pitanje nataliteta nije bilo ono što bi brinulo državu u kojoj sam rodjen. A ovo ovdje baš nema smisla, svi lijepo žive, dobar standard, stanovi, kuće, putovanja, sve je potaman, ali – fali djece.
Taj problem, na žalost, ne mori samo Austriju, i Bosna je u behutu. Mogu se ja šaliti na račun mladjeg dijela Austrijanaca i njihove «niske produktivnosti», ali za ono u Bosni moramo imati razumijevanja.
Kako ja imam lijepi običaj da prvo krenem od svojih, ili «naših» grešaka (da bih imao pravo da «nakiljam» druge) eto mi obilje tema za priče o Bosni, ipak, ovaj puta, ne mogu na «svoje».
U ratu je  pobijeno previše mladih ljudi, u toku rata, a i poslije njega, mnogo je mladih otišlo iz Bosne, a od onih koji su ostali većina bi iskoristila svaku priliku da ode. Znači, ostaje jedan broj onih koji ne žele i neće da odu (a i jedan broj onih koji ne mogu, a ne zna se šta žele)  iz Bosne, i na njima bi bio taj naporni zadatak da se pobrinu kako i Bosna ne bi postala stara gospodja željna dječijeg smijeha. Znajući od kakve su zdrave «japije» gradjeni naši mladići i djevojke, ne sumnjam ni malo u njihove sposobnosti da ne bi bili u stanju riješiti taj veseli problem, ali ti mladići i djevojke, osim vrele krvi i zdravog tijela imaju, srećom, i zdrav mozak, znaju da ako im se rode ta djeca koju zaista i žele, treba tu djecu i odhraniti. Troškovi za pelene, mlijeko, dječiju hranu, zdravstvenu zaštitu, dječiji vrtić, školu, su poveliki, a ogromna večina tih mladića i djevojaka nema posla, što znači da i sami jedva sastavljaju kraj s krajem. A gledati da ti dijete plače zato što je gladno, ne možeš poželiti ni dušmaninu.
I zato razumijem te mlade ljude.Ali,opet, ne razumijem te iste mlade ljude što uporno biraju one koji su i doveli do toga da im je tako kako im je. Zato me je prošli mjesec u Sarajevu oborio s nogu onaj letak na kome je pisalo :»Sve vrijedno stvorili smo zajedno» i «Glasajmo za BiH po našoj mjeri», a u potpisu (zajednički, što svemu daje draž) stoje SDS,HDZ, SDA.
Upravo tako – «po našoj mjeri», a mjera se svodi na ono – «tjesno mi ga skroji Nane», toliko tjesno da ako bi se kojim čudom ove godine u Bosni rodilo, recimo, tri stotine hiljada beba da poprave starosnu sliku države BiH, bojim se, jako se bojim, šta bi ta djeca jela. O pelenama da i ne govorim. Para nešto ima, ali treba prvo namiriti  zastupnike u vlasti, njihov rad po komisijama, njihov topli obrok, i sve što im (po zakonu) pripada.Država mora da funkcionira, a kako, to je manje važno.
Ipak, ima nešto što se i tim nacionalnim strankama mora priznati. A to je da se uporno trude. Ne, nije riječ o tome da se trude kako bi sjeli i dogovorili se da privreda konačno krene, da se pored crkava i džamija grade i tvornice koje će zaposliti mlade ljude i pružiti im priliku da mogu kupovati pelene za svoju djecu, riječ je o tome da se te stranke jako trude na proizvodnji iluzija za široke narodne mase. Počev od onog crnog letka. Šta znači to:»Sve vrijedno stvorili smo zajedno»? Jesu li to Srebrenicu, Ahmiće i Kazane stvorile neke stranke iz Argentine ili Južne Koreje? To je, ipak, «ručni rad» onih koji pozivaju da se i dalje glasa «po našoj mjeri».
To što se ponekad ubijaju, a ponekad vežu zastave i rukuju, nije važno, važno je biti na vlasti. A kad si na vlasti onda ne treba da brineš za pelene, ima ko da brine.
A mi smo tako skloni iluzijama. Na žalost, to nije naš izum, potiče to još od starih Latina, a znači «samoobmana, opsena, zabluda, varljivost».
Prvi sam ja koji je bio sklon tome. Na iluzije mislim. Dok me, konačno, nije blebnulo po glavi. Ali nisam ja jedini. Eto moj prijatelj  Mirko, na primjer. Momak, prva liga. Novinar, pred rat dopisnik Radio Sarajeva, otjerali ga, otišao u Kanadu i sada tamo živi. Tek nedavno uspostavili smo kontakt, baš sam se  obradovao. Tuguje za Bosnom, dva puta dnevno kaže ženi:»Hoću kući», a ona jadna to trpi, Kanada daleko, on bio poslije rata jedan put u rodnom gradu. Poslije nastavio da tuguje. Bi mi žao dobrog prijatelja, i ja onda po sistemu šok terapije napišem njemu pismo
(nije, možda, pristojno iznositi u javnost privatna pisma, ali sve nešto računam, hajde, svoji smo,a i ovo je samo odlomak):

«Spomenuh našeg prijatelja što sada živi u Kanadi, a s kim sam nedavno sjedio u Doboju, ali nije riječ o njemu (on je dobar momak) riječ je o Doboju. Fino si rekao da je iz tvoje kanadske perspektive Austrija u kojoj ja živim kao Derventa kad se odnekud vraćaš u Doboj.
A iza Dervente «l2. km» Brace Čička (sad već, na žalost pokojnog), onda nekoliko blagih krivina pa Šešlije.U to prodješ kroz Kotorsko, Johovac, a Rudanka je skoro pa Doboj. Pa te uvijek nešto vuče u taj Doboj, ma koliko puta odlazio iz njega.
Čim je prestao rat u Bosni, to nešto neopipljivo a prisutno u svima nama, i mene je vuklo, pa sam medju prvim nesrbima poslije rata ulazio u taj grad. Rodni grad. A kad uđeš u taj grad, adrenalin u tebi poludi.
Pošto sad živim u Derventi što se zove Austrija, mogao sam sebi priuštiti da jako često testiram svoje emocije po dolasku u naš grad.
Vremenom, čestim odlascima, adrenalin se vraća u normalu, emocije lagano puštaju da u čovjeku progovori razum, i onda se u nekom trenutku upitaš – «pa jesam li to ja idiot?»
O čemu se radi? Ne želim u tebi probuditi nešto što bi  bilo slično razočarenju, ali otići u Doboj u par godina ( i to s nekom lovom) je jako lijepo, čovjek se rastrči po gradu željan susreta sa starim poznanicima, obloče se, vrati se u neku Kanadu, Australiju ili Norvešku, i onda tuguje. Za tim lijepim susretima, za svojim gradom, za Bosnom.
Ali, ja sam bio svake godine, pa i po nekoliko puta, čak sam 2.ooo. godine bio u Bosni neprekidno šest mjeseci sa željom da i ostanem, dok nije dolepršalo ono pitanje: - «pa jesam li to ja idiot?»
Kad čovjek ima priliku  i dovoljno vremena da sve snimi, onda shvati da ne treba biti rob iluzija. Ukratko, ona Bosna, onaj naš Doboj, sada su, objektivno, samo lijepo sjećanje na jedno lijepo vrijeme u kome smo nekada živjeli. Doboj je sada crna rupa, civilizacijski stotinu godina iza onog Doboja koga mi znamo, pun frustriranih ljudi iz kojih izbijaju negativne vibracije, bez ikakve šanse za mlade ljude, a o starima da i ne govorim.
Kažu, za l5 do 20 godina će biti u redu. Može biti. Ali ja nemam tih l5 do 20 godina pred sobom da bih čekao da opet živim kao nekad, pa makar i kao penzioner u takvoj Bosni, obzirom na moje godine, stari moj, hoću sad da živim. Ne, ne trebaju mi «mercedes», ni jahta, nego samo ono osnovno što treba prosječnom čovjeku, da ne moram razmišljati ima li nekog lijeka ako se razbolim i mogu li ga kupiti, da imam šansu otići na neki koncert, izložbu, deset dana u godini na more (kao što smo davno naučili), da u miru mogu pročitati neku knjigu, ne razmišljajući može li moje dijete kupiti neku knjigu za ispit.
I ono najosnovnije – da sam blizu svoje djece, i to djece koja imaju šansu za normalan život. Ovih mojih dvoje su, srećom, iskoristili tu šansu koju su ovdje dobili, i ne pada im na pamet da odu živjeti u Bosnu, bar ne ovakvu kakva je sada.
A Bosna je, Mirko moj,kao prva ljubav. Skrivena negdje u duši i pothranjuje neka lijepa sjećanja, ali život donosi grubu realnost koja kaže da je sad,ta neka davna prva ljubav, vjerovatno neka debela, histerična žena u godinama koju, izmedju ostalog, muče astma i  angina pectoris. I kada bi je sreo ponovo, i eventualno nastavio živjeti s njom, onda bi sigurno i sve iluzije odlepršale.»

Jesam li bio grub u pismu  svom prijatelju? Nije bilo baš patriotski, ali šta mogu. Možda je čovjeku ljepše kad u njemu stoji samo lijepa slika o nečemu, ali to je ipak samo bježanje od realnosti, to je samo iluzija.
Moj Mirko je, znam ga, veliki emotivac,romantik,ali je, istovremeno, i pametan momak. Preboliće on prvu ljubav, baš kao i ja.
A možda je, ipak, još uvijek lijepa?