Počesto, kad tragam za temom koja bi trebala da bude vezana za Bosnu, a i Hercegovinu, za njenu stvarnost, zapadam u belaj. Boli. Čega god se takneš, ako nije budalaština koja te navodi na smijeh, ako je nešto ozbiljno,obavezno je tužno i bolno.
Ne znam šta bi trebalo da bude ozbiljnije od politike i političara, jer oni,na kraju, određuju neki kvalitet života svakog od nas. A narod ih bira da mu bude onako kakvi su mu političari.
Narod bira, ali ima i izuzetaka. Čitam neki dan da se izvjesna dama,vrlo visoko pozicionirana u jednoj od stranaka, žalila kako je to što ona radi veoma odgovoran i naporan posao,ali ona to sve izdrži jer zna da je Allah tako izabrao.

Ma šta mi reče? Niko drugi, nego baš On? Eto, a ja mislio da političare bira samo narod, sad mi je puno lakše i ne pada mi na pamet da se više bunim protiv političara, jer tek sada vidim, da to što nema posla u Bosni, što i oni rijetki koji ga imaju štrajkuju, što ima gladnih, što sve otišlo dibidus unazad, što cvjetaju korupcija i kriminal, da to sve nije posljedica nesposobnosti političara, nego da je to želja odozgo. A kad je tako, eh, onda, čovjek se mora pomiriti s tim. 

Samo, ne mora ni svaki izbor biti tužan i jadan,eto, ovdje u Austriji su birali 100 najpoznatijih i najdražih Austrijanaca. Da su mene pitali, a nisu, ja bih bez problema bio siguran bar u prvih deset.
Eto, recimo za prvu poziciju, bar što se tiče Austrije, nema nikakvih dilema, broj jedan je zauvijek rezerviran za vanzemaljca koji se svojevremeno odzivao na ime Wolfgang Amadeus Mozart. A i inače mi je taj momak skroz po ćejfu, kud muzički genije, kud otkačenjak u privatnom životu, mogu samo zamisliti kakav bi on dernek, da je živ, danas pravio sa tehno muzikom, ludnica.
Jedini koji bi mu eventualno mogao ugroziti to prvo mjesto, mogao bi biti Ludwig van Beethoven. Austrijanci ga svojataju jer je dugo živio u Beču, ali njegovo flamansko porijeklo i još ponešto, ipak, daje pravo Nijemcima da ga uzmu "pod svoje".
Drugo mjesto bih dao tipu koji se zvao Franz Kafka, iako me često znala
boliti glava dok sam ga čitao.
Poziciju broj tri bi, po meni, zauzimao neko ko je istraživao što se javljaju ti bolovi u glavi i duši. Pogodili ste, Sigmund Freud.
Kako ja ne mogu bez slikara, na četvrto mjesto treba doći Gustav Klimt.
Austriju, a Beč pogotovo, nemoguće je zamisliti bez zvuka valcera, tako da oni koji se pitaju šta je sa Johanom Straussom, mogu naći njegovo ime pod brojem pet.
Za one malo senzibilnije, kompozitor Gustav Mahler je na šestom mjestu.
Iza njega, na sedmom mjestu je još jedan slikar, Oskar Kokoschka.
Osmo mjesto je rezervirano za film. Ne, nemojte se odmah uplašiti, nije to Arnold Schwarzenegger, na tom mjestu moje liste je režiser Billy Wilder.
Na devetom mjestu je neko ko je još živ, Elfriede Jelinek, književnica.
I na desetom mjestu, opet dama, Maria Therezia, carica.

To bi bio, kao, moj izbor. Onda ga uporedim sa onim što su Austrijanci izabrali, pa vidim da razmišljamo dibidus drugačije. Istina, složili smo se što se tiče prvog mjesta i Wolfganga Amadeusa, ali ostalo je sve drugačije.

Po nihovom izboru Franz Kafka je sa mog drugog mjesta sletio čak na broj 69, Sigmund Freud je šesnaesti, Gustav Klimt je broj 43, Johan Strauss dvadeset osmi, Gustav Mahler je  na "zavidnom" devedeset trećem mjestu, a Oskar Kokoschka je broj 72. Kokoschka je dobro i prošao, jer je višestruki oskarovac Billz Wilder tek broj 75. Elfriede Jelinek broj 46, dok je carica Maria Therezia na solidnom, trinaestom mjestu. 

Šta ćeš kad imamo različite kriterije. Ja, eto, nešto ne volim političare, a na onoj "zvaničnoj" listi je političar Bruno Kreisky na nevjerovatnom drugom mjestu. Mozart, pa on. U redu, Kreisky je bio sasvim u redu, u mnogome zahvaljujući njemu, i tome kako je vodio Austriju, i meni je sad ovdje dobro, ali meni je,(subjektivno, naravno)recimo, Gustav Mahler (to je onaj sa 93. pozicije) ipak draži. Tješi me što mi to Austrijanci neće uzeti za zlo.;

Pa onda pomislim kako bi izgledala ta lista "glede" Bosne. Bezbeli da bi bilo razlike izmedju mog i nekog "zvaničnog" izbora.
Evo, recimo ovako; po mom izboru Mozartovo neprikosnoveno prvo mjesto u Bosni zauzima Ivo Andrić, pa i pod pretpostavkom da neki iz Tuzle, pa i Sarajeva, zbog tog mog izbora dobiju nervni šok (a Freuda nema, umro).
Drugo mjesto je rezervirano za Mešu Selimovića.
Rame uz rame sa ovom dvojicom je čovjek koji se zvao Kulin Ban. Što je on na trećem mjestu, ako nekome nije jasno, neka se raspita.
Na četvrtom mjestu bi se trebao naći  Juraj Najdhart, arhitekt.
Emerih Blum, privrednik i vizionar zauzima peto mjesto.
Sad opet umjetnici; Affan Ramić, slikar, šesto mjesto.
Na sedmom mjestu bi mogao biti Danis Tanović, a na osmom Ivan Lovrenović, književnik i publicist.
Kako ja volim i sport, eto prilike za dvojicu čarobnjaka, Mirza Delibašić, košarkaš i Asim Ferhatović (jedan je Hase), nogometaš, zauzimaju deveto i deseto mjesto. 

Trudio sam se svim silama da nekako na ovu listu uvalim i Claudiu Schiffer, ali, zapinje, šteta, nije Bosanka.
A šta je sa Emirom Kusturicom? - možda će neko priupitati. Iskreno da kažem, bio je on na toj mojoj listi, i to vrlo visoko pozicioniran, ali, sam se ispisao. Ne znam šta mu bi.Svejedno, mora mu se priznati da je pravio sjajne filmove.

Dobro sad, znam da će ih biti mnogo koji će reći da je to skroz lijeva
lista, da bi to oni bolje (što nije ni teško), ali ukusi su različiti, a i liste su različite.

Eto, recimo, ona lista iz Haaga. Ne bih je ja mijenjao, niti to mogu, samo bih je još proširio.Kao što sam ja ljubitelj onih sa moje liste (šteta za Claudiu), tako i ovi sa Haaške liste imaju svoje ljubitelje. I to iznenađujuće mnogo. Čitam skoro da se u jednoj anketi, preko 50 posto anketiranih u Hrvatskoj izjasnilo za to da generala Antu Gotovinu ne treba izručiti Haagu. Što znači da će i Bugarska u Europu prije Hrvatske. Nek košta šta košta.
Naravno, nije moje da se miješam u njihov izbor, ali kad bih bio u prilici da pravim listu meni najdražih Hrvata, imao bih sigurno širok izbor, jer Hrvatska ima poprilično ljudi kojima se može ponositi. Na toj mojoj listi bi obavezno bilo mjesta i za jednu damu (ko je spomenuo Claudiu, nije ona), za koju, pretpostavljam, ovi što navijaju za generala, nisu ni čuli.

Dama čije je ime Maja de Strozzi, bila je operska pjevačica, koja je dvadesetih godina prošlog stoljeća izazivala oduševljenje diljem Europe, a njen česti pratilac na klaviru bio je njen muž Bela Pečić. Njena nenadmašna interpretacija Traviate nagnala je i jednog Stravinskog da bude njen vatreni obožavalac. Ali nije on bio jedini koji je bio opčinjen glasom (i stasom) Maje de Strozzi, tako je Thomas Mann, po mnogima i najbolji pisac što ga je Njemačka imala, ovu damu uvrstio i u svoj roman "Doktor Faustus"(Das Leben des deutschen Tonsetzer Adrian Leverkühn erzählt von einem Freunde) ili, ako se to prevede, bilo bi "Doktor Faustus - život njemačkog skladatelja Ariana Leverkina, ispričan od jednog prijatelja".
Roman je biografija genijalnog njemačkog muzičara, čiji je lik, naravno, izmišljen, ali je sve povezano s nastankom Hitlerova Reicha i strahotama nacizma, koje je Mann, i sam veliki protivnik fašizma, tako majstorski oslikao, da se ovaj roman stavlja rame uz rame s njegovim romanima "Budennbrookovi" i "Čarobni brijeg".
Šta sad to ima veze s Majom de Strozzi? E, pa ta dama se spominje u 37.poglavlju romana "Doktor Faustus", u kome je prikazan posjet Saula Fitelberga, muzičkog menadžera koji živi u Parizu.Fitelberg je osjetio u velikom muzičaru priliku za dobar posao, i želeći ga pridobiti da mu on organizira turneje, nudi mu najbolje interpretatore tog vremena. Zato mu kaže:
"Vi ćete pratiti na klaviru svoje pjesme na tekstove francuskih i engleskih pjesnika, a svi će biti oduševljeni što je Nijemac, dojučerašnji neprijatelj, tako širokogrudan u izboru tekstova.... Moja prijateljica Mme Maja de Strozzi, Hrvatica, danas možda najljepši sopran obiju hemisfera, smatrat će svojom čašću da pjeva Vaše stvari. Za instrumentalnu dionicu Keatsovih himna angažirat ću kvartet Flonzaley iz Ženeve, ili kvartet Pro arte iz Bruxellesa. Najbolje od najboljega, jeste li zadovoljni?"

Tako u romanu Thomasa Manna jedan od likova, Fitelberg, pita poznatog skladatelja hoće li najbolje na svijetu, a medju najboljima na svijetu je i dama koja je Hrvatica.
A ja se pitam što neki biraju generale koji guraju Hrvatsku  na rang listu i iza Albanije, a ne biraju one koji Hrvatsku mogu odvesti u svjetski vrh. Kao što je Thomas Mann pokazao, Hrvatska je i prije imala one koji je je mogu povesti visoko, a siguran sam da ih ima i danas. Prije će Dubravka Ugrešić uvesti Hrvatsku u Europu nego bilo koji general, pogotovo oni koji uživaju u rušenju mostova. Rušiti i treba. Ali, rušiti samo zidove koji razdvajaju ljude, a ne rušiti mostove. Oni ih spajaju.