Još uvijek mi nije jasno kojim to ja jezikom govorim i pišem. Nekada, davno učili su nas da je o «srpsko- hrvatski, odnosno, hrvatsko-srpski» i lijepo smo se sporazumijevali, potom smo, kao što budalama i priliči, odjednom otkrili svoje identitete (kao da do tada nismo znali za njih) pa se lijepo ispodjeljivali, a u tim podjelama jezik je, Bogu hvala, zauzimao visoko mjesto.
Nama, mislim na one što ostadoše ludi i zbunjeni, grah je pao na tegobu, pa se sad snalazimo kako znamo i umijemo. Pa ja umjesto «hleb» kažem «kruh», a umjesto «kolovoz» kažem «august», a nikako ne znam ni kako bih mogao drugačije reći za «talasanje valova» jer jedni kažu «talas» a oni drugi «val», što reče jedan pjesnik.
Za bosanski jezik Srbi kažu da je to srpski jezik sa malo dodatih turcizama, a ja se onda, šta bih drugo, pitam, kakav je to sad pa srpski jezik kad u zvaničnom srpskom književnom jeziku čvrsto stoji preko  800 (i slovima: osam stotina) – turskih riječi. Dobro,  Hrvati imaju  zanemarljivo malo takvih riječi, ali recite pošteno koji bi to Turčin za helikopter rekao da je  -  zrakomlat. Uostalom taj isti Turčin ima i dvostruko opravdanje glede Hrvata; niti su ih trali pet stotina godina kao Srbe, niti je  i bilo helikoptera u doba Mehmed Paše Sokolovića koji je bio Srbin.

A jezik je čudo božije, možeš ga dijeliti, možeš ga svojatati,  -  džaba ti je, niko mu ništa ne može, on je samo svoj, a do tebe je hoćeš li uživati u njemu ili se patiti s njim.
Ja, eto, imam nekih manjih problema ovdje u Austriji jer mi dođe poteže da Austrijancima objasnim neke naše riječi kao što su, recimo,  -  ćejf i merak., pa ja to nešto opisno njima objašnjavam, ali, vidim,  -  ne kontaju. A takvih naših riječi koliko hoćeš.

Znate li, na primjer, šta znači riječ MAZLUM? Oni nešto stariji mogli bi se i sjetiti, ali za mlađi naraštaj nisam siguran.
Oficijelno (na turskom  -  zvanično) ta riječ mazlum znači «siroče», ali među rajom, da ne kažem narodom, ta riječ označava čovjeka kome ne nedostaju samo roditelji, nego  mu u glavi mnogo toga nedostaje.
To je ono  -  ispričaš mu dobar vic, a on te gleda, gleda, gleda, pa se poslije nekog vremena nasmije. Ako se ikako i nasmije i skonta.

Bila je  tako nekad davno, u jednom zabitom selu sjeveroistočne Hercegovine jedna familija koja se zvala Mazlumi. Što li baš tako, ne znam, ali pretpostavljam da je bilo s nekim valjanim razlogom.
Kako ne bi vječno bili predmetom šprdnje, Mazlumi su u jednoj od generacija promijenili prezime u Nikolić, što je ostalo  do dana današnjeg potomcima od kojih su neki trbuhom za kruhom stigli čak do Beograda.
 
Što li mi to sad padoše na pamet Nikolići? Vjerovatno zbog najnovije rentgenske slike Srbije, što znači da smo sad, definitivno, u stanju da vidimo manje fizičko, a više mentalno stanje naših komšija, jer kad gledaš snimke te vrste, onda se šminka ne vidi. Izbori su najbolji rentgen, tada se vidi samo ono što jest u stvari. A ono što jest, i što je u stvari, je to da su polovina Srbijanaca ( i Srbijanki)- glasali za četničku ideologiju koja je oličena (kad već Šešelj sjedi u Hagu) u nekom ko je slučajno Nikolić i koji slučajno vodi porijeklo iz jednog sela sjeveroistočne Hercegovine.

Ne tvrdim ja sad da su svi Srbi mazlumi zato što ih je zastrašujući procenat glasao za jednog Nikolića kome se na predizbornom mitingu pjeva :»Spremte se, spremte, četnici!», pola ih je glasalo protiv budalaština, ali svejedno,  vezano za izbore, ja  Srbijance ne mogu da razumijem.
Za svoje vođe uporno biraju Srbe a ne Srbijance. One što ih sami zovu dođošima. Evo činjenica.
Da sad ne spominjem blagopočivšeg Slobu koji je bio Crnogorac  porijeklom,  -  predsjednik države što se Srbija zove, Boris  oca Ljube Tadić je rođeni  -  Sarajlija. Predsjednik vlade te iste države Voja Koštunica isto ima veze sa Sarajevom jer je u ratu iz kalašnjikova pucao po tom gradu, ali je porijeklom iz sjeveroistočne Hercegovine u kojoj je jako popularna riječ «mazlum»
Jedan od reprezentativnijih uzoraka srbijanske mentalne omaške vojvoda Šešelj, koji da nije u Hagu bio bi u  neizvjesnoj trci za predsjednika te iste Srbije, je, kao i zvanični predsjednik Srbije  -  Sarajlija.
Svojevremeno je i Vuk Drašković s neviđenom lakoćom pobirao srbijanske (a naročito četničke) glasove, a i on je, jasno, Hercegovac.
Svojevremeni ne samo učesnik, nego i pobjednik na srbijanskim izborima bio je i Zoran Đinđić koji nije iz Hercegovine, ali je iz Bosne, one sjeverne što se Posavina zove. On je jedini iz  ove galerije likova za koga bih i ja glasao kada bih imao pravo na to, ali zbog toga i jest ubijen.

E, pa, zbog toga Srbiji i jest tako kako je, jer veći četnici ispadoše neki Bosanci i neki Hercegovci od bilo koga iz Šumadije.

Pitam se nešto, što to Srbijanci ne izaberu nekog svog koji nije iskompleksiran svojim porijeklom, ko je okrenut naprijed a ne unazad Možda će me neko upitati:»A koga bi to ti izabrao da vodi Srbe, kad se već praviš pametan?»
Ne pravim se ja pametan (znam, za razliku od mnogih, svoje mogućnosti), ja samo gledam

Da sam u toj  poziciji, da se mene pita (a ne pita), odmah , ovog časa, ne samo Srbima, nego  i meni samome, za doživotnog predsjednika, sa neograničenom vlašću, izabrao bih Bogdana Bogdanovića, predratnog gradonačelnika Beograda, Srbina kome srpstvo nije zanimanje, čovjeka od koga ja i dan danas učim dosta toga. Ali taj moj uzor, Profesor, na nesreću (ili, ipak, na sreću) ne živi u Beogradu, nije ni na jednoj izbornoj listi, evo ga u Beču, dovoljno odmaknut od onih koji u ruci radije drže kalašnjikov nego  pero ili tastaturu kompjutera.

Jeste, ali postavlja se jedno drugo, izgleda, bolnije pitanje.
Pa šta da se uvaženi profesor Bogdanović i vrati u Beograd i stavi svoje ime na neku kandidatsku listu. Šta bi bilo?
Nepotrebno pitanje. Ne bi dobio ni onih 5 % glasova koje je dobio Čeda Jovanović koji je jedini zdrav među svim predsjedničkim kandidatima na nedavnim izborima u Srbiji.

Na kraju, nije mi više problem ni jedan kandidat na izborima, jer od svakog od njih i očekujem da u kampanji obećava baš sve ( što neće i ispuniti) ne bi li osvojili vlast i realizirali svoje  osobne ideje (a i podebljali bankovni račun), problem su mi  -  birači.
Ona siva, nevidljiva biračka masa koja nije u stanju da prepozna laž, koja se olako ošamuti mitologijom, nekom svojom religijom, nekim samo svojim identitetom, masa kojom mangupi jako lagano manipuliraju. A samo mangupi i barabe manipuliraju masom. Poštenima i pametnima to ne dozvoljava njihova etika, zbog toga i nemaju šansu na izborima.
Ovi rezultati izbora u Srbiji koji govore da je Nikolić gubitnik mogli bi one naivne navesti da  i Nikolić spada u ovu drugu grupu političara (kao što je Bogdan Bogdanović), ali podatak da je izbore izgubio za samo stotinjak hiljada glasova  navodi na sumnju u to ko je stvarni pobjednik i čije su ideje moćnije.
Zato je , možda, bolje da Profesor ostane u Beču gdje će u čestim susretima sa eminentnim osobama civiliziranog dijela Zapada imati šansu da pokaže onu bolju stranu Srbije, što, Bogu hvala, i čini, ne volim ga samo ja, vole ga i Austrijanci.

Eh, kad bi me sad neki srpski rodoljub priupitao što sam se to ja navadio na Srbe, što ih opet ugrožavam, i što se malo ne okrenem «svojima», morao bih mu sasvim iskreno odgovoriti da već neko vrijeme ne razmišljam o  «svojima» iz jednog jedinog razloga  -  strah me je.
Strah me je, jer ako počnem da čačkam po Bosni, a bogami i po Hercegovini, uhvatiće me  -  očaj. Jer, ništa tu nije bolje nego u Srbiji.
I tu mazlumi uporno biraju svako svoje guzonje koji ih hrabro vode u bolju prošlost i siromaštvo, kako materijalno, tako i duhovno.
Recept je isti, mangupi i barabe kolo vode, a bosanski bogdanovići nemaju šanse.
Onomad je Zdravko Grebo (koga bih ja pod hitno izabrao za predsjednika svih predsjednika u BiH, naravno, sa neograničenom ovlašću) zaplivao u neke izborne vode i  -  potonuo. Ona siva mazlumska izborna masa nije sebe prepoznala u jednom pametnom i poštenom čovjeku, i zato joj je sad tako kako joj je, kao i Srbima, najjača naučna i znanstvena disciplina  -  istraživački radovi po kontejnerima.

Upravo zbog toga mi neki dan bi žao Danisa Tanovića.Pametan, pošten, mlad, vratio se sa Zapada u svoju Bosnu, pa kad je vidio sve lopovluke, odlučio da se bori i najavio osnivanje nove stranke.
Divno, bar tračak nade, ali ne znam da li je svjestan da ga iza prvog ćoška sačekuju mazlumi. Po mojoj skromnoj procjeni ako bude duplo uspješniji nego Čeda Jovanović u Srbiji, to je opet samo tužnih 10 % glasova.
A kako ja, po svom običaju u svaku tugu moram ubaciti bar zrnce optimizma, dođem do zaključka da je Srbima ipak gore, oni uporno biraju došljake, a Bosanci i Hercegovci biraju svoje rođene, pa kad te handri tvoj rođeni, nekako ti dođe kao lakše.