38 stepeni Celzijusovih, i to još u hladu, prži na Alpama isto tako žestoko kao i u Bosni. Pa ko te tjera u hlad – što pitao jedan. Kraj je jula, još nisam išao na odmor, ono što sam nedavno bio u Bosni niko ozbiljniji ne može računati u odmor, po ovoj vrućini suviše je naporno, i putovanje i boravak.
Može to izgledati i kao linija manjeg otpora, ali uspio sam sebe disciplinirati da sve ono ružno na šta naiđem u Bosni pustim  da pored mene teče kao mutna voda, a pažnju obraćam samo na ono što čovjeka može oraspoložiti.
Opet su moju pažnju privukli grafiti. Između Sarajeva i Vogošće, na Kobiljoj glavi, fino piše:»Ko uči – znaće, ko krade – imaće». Mogu sociolozi, filozofi, pa i političari, organizirati stotine simpozija da dešifriraju stanje u Bosni, džaba im trud, nađe se momak koji to sasvim jednostavno dijagnosticira. Tako je kako je.
A da je Josip Broz još uvijek među nama, najbolje potvrđuju grafiti. Na jednoj zgradi je osvanuo grafit :» Tito je BOG». Poslije je neko dodao :»Kakav Bog – ALLAH». Ono još više, neko kome se može i povjeriti i požaliti, stoga je i grafit :»Druže Tito, mi ti se – drogiramo».

Ipak, čovjek o kome sam najviše razmišljao ovih dana, i čije je ime jako vezano za Bosnu, je Mimar Hajredin, graditelj Starog mosta u Mostaru i Ferhadije u Banjoj Luci. Ostavio je iza svoga života, pored svega, u Bosni dvije veličanstvene građevine, i obadvije su nekome smetale. Jednu su srušili jedni, a onu drugu oni drugi.

Kada je rat tek uzimao zalet, zgrozili su me snimci rušenja dubrovačkih zidina. (Stari most i Ferhadija će doći na red kasnije, takav je red i običaj.) Bilo mi je to neshvatljivo, nepojmljivo, zastrašujuće, nešto što je van pameti, mimo svih civilizacijskih normi.
Taj barbarski čin rušenja meni dragog Dubrovnika imao sam priliku komentirati ubrzo nakon toga, ovdje u Innsbrucku, sa jednom finom, obrazovanom damom, koja je, usto, još i Hrvatica. Zajednički zaključak tog razgovora je bio da plaćamo ceh balkanskoj zaostalosti i primitivizmu koji nije u stanju da osjeti civilizacijske vrijednosti. I dama je bila zgrožena.

Vrijeme nakon toga, naravno, nije stalo, balkanski barbaroid je naplaćivao svoj danak, da bi se na TV opet mogli vidjeti slični snimci, ovaj puta je na red došao Stari most u Mostaru.
Opet sam bio zgrožen, očajan, pitao sam se postoje li neke granice tog barbarizma, a onda sam opet razgovarao sa onom finom i obrazovanom damom.
Njen komentar je bio :»Pa šta, to je samo kamen.»
A šta je ono u Dubrovniku? – pitao sam se, kamen ili ham-pamuk. Onda sam shvatio da biti šarmantan, fin i obrazovan ne mora značiti biti objektivan i pošten.
Ne pada mi na pamet da za sebe tvrdim ni da sam fin, ni šarmantan, ni obrazovan, ni pošten, ni objektivan, ali kada od nekog očekuješ da to bude, pa vidiš da je izdaja i lažnjak, onda to izgleda tugaljivo.

Sličan je bio i komentar onog generala čiji su «dečki» srušili ono što Hazim Akmadžić u svom romanu «Mimar» zove «Lejlina obrva».
Dotični «gospodin» general, koji stvarno uobražava da je gospodin, fin i obrazovan, je rekao da mu je život jednog njegovog vojnika  važniji od bilo kog mosta.
U redu. Slažem se s rezonom da je svaki ljudski život značajniji od bilo koje materijalne «tvorevine», ali, pitam se, je li taj «gospodin», kada je objeručke primao čin generala znao da će voditi u sigurnu  smrt (a zašto?) najmanje nekoliko stotina mladih momaka koji su, siguran sam, daleko potrebniji na ovom nego na onom svijetu.
Mene što se tiče, iskreno bih volio da su ti svi njegovi momci, koji su poginuli i kojih više nema, još živi, i da mirno šetaju preko «onog» Starog mosta koji je gradio još Mimar Hajredin. Ali, eto, niti ima tih momaka, niti «onog» Mosta,Most je srušen, pa obnovljen, eno ga opet lebdi nad Neretvom.

Jedan od razloga koji me raduju što se «Lejlina obrva» opet izvila nad Neretvom je i to što će tim Mostom prošetati i jedan momak koji sad živi u Americi, Mostarac, čiji je otac Hrvat a majka Srpkinja, koji su to porijeklom, a srcem samo Mostarci.
Znam da patetičnost nastaje kada se desi devalvacija emocija, u ovom slučaju se toga ne treba plašiti, znam samo to da je tom momku i te kako potrebna emocija  koja ga veže za Mostar, kao zrak, kao voda, emocija koja će ga sačuvati u bespoštednoj borbi koja se zove život u Americi.Nostalgija jeste samo lijepo sjećanje na nešto što je prošlo, ali ako čovjeku oduzmeš i to, to pravo sjećanja na nešto lijepo, uzeo si mu sve. I zato Stari most nije samo kamen.
Otac i majka tog momka (koji mi se par puta javio)  su se, pretpostavljam, svojevremeno držali za ruke kada su stajali na tom Mostu, a i taj momak je odrastao u sjeni Mosta. Vjerujem da mu neće biti lako kada ode da vidi «novi» Stari most.
Ne znam, možda će se poslije tog susreta sa svojim djetinjstvom vratiti u Ameriku  da bi vrijeme prekrilo sve te uspomene, ali znam, to sigurno znam, i kada se sve zaboravi, ostaje san, kad se noću, bez tvoje kontrole, pojavi ono što čini tvoje djetinjstvo. Kad Most svojom bjelinom izroni iz mraka da bi te podsjetio na ono šta si u stvari.

Zbog toga, upravo zbog toga mu i beskrajno zavidim. On bar ima Most koji mu ne dozvoljava da zaboravi djetinjstvo, a ja sam bez te šanse. Istina, i u mom gradu koji se i danas zove Doboj (za divno čudo nisu ga krstili kretenskim nazivom «srpski Doboj») ima most, ali to nije Most, to je samo «most» koji je gradio neki tehnički manijak bez duše i srca, napravio je, istina, statički korektnu konstrukciju, ali to je, ipak, samo most koji služi za «protok ljudi i roba», nikada nisam vidio nikoga da se na tom mostu s nekim drži za ruku i baci cvijet u rijeku koja protiče ispod tog mosta. Tužno, pogotovo što se ta rijeka zove Bosna.
Ipak, ne dam se ni ja. Ako nema mosta, ima stara tvrđava, koju do duše nije gradio Hajredin nego moj imenjak, neimar Ibrahim prije više od 500 godina. E, pa ta Tvrđava, zovemo je Gradina, je za mene ono što je za momka koji živi u Americi Stari most.
No, i pored svega, momak je opet u prednosti. Ma kako da sam vezan za tu Gradinu, poslije rata, prilikom mojih čestih posjeta Mom Rodnom Gradu, ni jedan put se nisam popeo na Gradinu. Na samom početku rata neko je na zidine Gradine prikovao ogromnu srpsku zastavu, neka se zna šta je čije.
Ne znam šta bi na to rekao neimar Ibrahim, da li bi zaplakao, ili bi se nasmijao i rekao:»Ja, vidi budala».
Nemam ja ništa protiv srpske zastave, ali što baš tu? Ja sam tu odrastao, prvih ogrebotina na koljenu se sjećam poslije pentranja na te zidine, osjećao sam je svojom, ali ne samo svojom, nego svih nas, a onda neko dođe i kaže :»Eh, sad je ovo moje».
A mene strefilo da nisam od onih koji će se dokazivati snagom, nožem ni metkom, pa više nemam snage i želje ni da se popnem na Gradinu. Čak, kad nekim poslom i navratim u Doboj, sve su rjeđi i pogledi prema Gradini.
Zaborav, polako uzima svoj danak. Samo ponekad, u snu, ja sam opet gore, na onom kamenu što nije samo to, a pogled pukne na Čaršiju, pa preko Bosne na brda, onda lagano niz Bosnu. A Bosna polako teče, kao i uvijek, odlazi nekud iz te more.
(27.07.04)