Grafiti ispisani na zidovima i fasadama oduvijek su privlacili moju paznju. Bio mi je to pouzdan znak kakva atmosfera vlada u tom gradu, te, najcesce, lucidne poruke vise su mi govorile o stanju duha te sredine nego stranice i stranice novinskih tekstova. Grafit je kratak, jasan, njegova poruka ubada u sam centar, iako je najcesce puna aluzija, a mozda i zbog toga, navodi te na razmisljanje, i jos cesce, svojom duhovitoscu izaziva onaj gorki, opori osmjeh. Neki grafiti se ne zaboravljaju godinama makar bili i izbrisani.

Onaj predratni u Sarajevu, kada je neko na zidu Poste napisao: 'Ovo je Srbija', sutradan je ispod toga napisano:'Ovo je Posta, budalo', ne znam je li izbrisan, ali ga se svi sjecaju. Ili onaj zagrebacki, kada je Poglavnik otisao u bolnicu, glasio je:'Franjo, umri, ti to mozes'.

Neki dan, dok sam bio u Bosni, u Mom Rodnom Gradu primijetio sam rijeci ispisane na fasadi:'Zasto je Neso otisao?'. Neko sa strane to ne moze razumjeti, ali onaj ko zna cija je vlast sada u tom gradu, a da ime Neso pripada narodu koji sada tu vlada, ima sansu da se upita:'Stvarno, zasto je otisao?'. Kako stvari stoje, Neso nije mogao biti nezadovoljan onima koji se sada vracaju u svoj grad, mozda je bio razocaran idejom koja je otjerala 'te druge', ko zna, samo on to zna, ali, eto, grafit je opravdao svoje postojanje.

Poslije sam otisao u Sarajevo. I opet grafit. Ovaj puta se ne radi ni o kakvom pitanju i neizvjesnosti, autor grafita nije opterecen dilemama, on je uvjeren da je dosao do same istine, pa napise velikim slovima na zidu:'OVDJE NIKO NIJE NORMALAN !'. Kakve dileme i pitanja, ovako ti je i tacka - porucuje autor grafita.

A to, - sta je to biti normalan, ipak ce, cini mi se, ostati vjecna zagonetka. I ja sam, recimo, cesto puta padao u zamku da sebi dozvolim luksuz subjektivnosti i da ljude dijelim na nacionaliste i one normalne, a sve su prilike da oni mene ne smatraju normalnim, jer svako gleda na svijet samo iz svog ugla ili kuta.

Drugog dana po dolasku u Sarajevo sreo sam jednog za koga sam definitivno siguran kako mu ne pada na pamet pomisao da sam ja normalan. Momak je mlad, ima bradu sa diskretnim brkovima, vehabija, ne nosi one siroke i kratke hlace sto sezu do clanaka na nozi, odijelo je europskog kroja, ali ono sto mu je u glavi ima daleko vise veze sa Arabijom nego sa Sarajevom. Moram primijetiti da je bio vrlo pristojan i uctiv. Kada je rekao:'Vi pisete', - nisam znao je li to konstatacija ili pitanje, pa rekoh: 'Pomalo'.

'Znam - rece - vidio sam vase knjige kod mog poznanika sa kojim radim, ali ih nisam citao'.

'Niste zbog toga bas puno izgubili' - pokusah da malo razvodnim nas razgovor znajuci da covjek nema puno sansi da takve momke ubijedi u bilo sta drugo sto je razlicito od njihovog nacina razmisljanja.

'A citate li sta, kad vec pisete?' - nastavi on uporno.

E, to pitanje me je bas razveselilo, da me je to pitao neko drugi, mislio bih da je zajebancija, ali sam ipak odgovorio uzdrzano, da razgovor ne pretvaram u polemiku.

'Ponesto' - rekoh.

'A koja Vam je knjiga najdraza?' - produzio je mladjani vehabija sa svojom znatizeljom kojoj sam slutio razloge.

'U principu, kako za mene sama rijec 'knjiga' predstavlja nesto veliko, tesko bih se opredijelio za samo jednu knjigu, prije bi se moglo govoriti o ljudima koji su pisali knjige, a koji meni nesto znace' - odgovorih.

'Koji su to pisci?' - bilo je slijedece pitanje ovog ispitivanja moje malenkosti.

'Ima ih vise, tu je Dostojevski ispred svih, ali ne zaostaju puno za njim ni Ovidije, Dante, Mesa Selimovic, ima ih vise, a upravo citam veoma interesantne stranice iz knjige doktora Esada Zgodica gdje on pise o bosanskoj tradiciji, ulozi religije u koegzistenciji, o ideologiji, marksizmu i filozofiji'.

'A jeste li citali Kur'an?' - upita momak ne mogavsi umiriti svoje nestrpljenje izazvano mojim okolisnim odgovorima.

'Naravno, stari Korkutov prijevod, a i ovaj novi, Karicev' - odgovorih.

'Karicev pokusaj prijevoda - dodade momak znacajno, pa nastavi - i jeste li citajuci to konacno otkrili pravu istinu?.'

To pitanje je dovelo do situacije kada ja imam ruzan obicaj da razocaram neke fine ljude.

'Ja jako postujem tu svetu knjigu - odgovorio sam . Postujem svaku knjigu, ali mi je jako vazno sta se kaze u toj knjizi. Od toga sta se kaze i kako se kaze, zavisi kako ce ljudi primiti poruku svake knjige. Poruku te svete knjige prihvatilo je srcem stotine miliona ljudi, i ja to postujem. Ako bih ja kao slabasna jedinka bio protiv onoga sto stotine miliona ljudi misli da je jedina prava istina, bio bih i sam siguran da je greska u meni samom. Ali ima nesto sto me ipak zbunjuje. Ne osporavajuci sta pise u toj svetoj knjizi, citajuci neke druge knjige, dosao sam do spoznaje da ima i drugih knjiga kojima beskrajno vjeruju nekih drugih stotine miliona ljudi. Ono sto je govorio Isus Hrist pa zapisivali njegovi sljedbenici u Bibliju, prihvatio je ogroman broj ljudi na ovoj planeti, ono sto je i prije Isusa Hrista govorio Buddha i zapisivali njegovi sljedbenici, i sada je mjerilo zivotne istine za ljude ciji se broj moze bez ikakvih kompleksa uporediti sa onima koji vjeruju u Kur'an, Bibliju ili jevrejsku Svetu knjigu, tako da je najmanje vazno sta ja mislim o bilo kojoj toj knjizi, pogotovo sto ja jako postujem pravo svakog covjeka na njegovo vjerovanje. Mozda bi bilo pametnije da njih, neke od tih silnih miliona ljudi koji misle razlicito, pitas o pravoj istini, a ne mene koji sam okrenut odgovorima na neka druga pitanja.'

Momak je ocito bio razocaran spoznajom da neko ko se zove Ibrahim razmislja drugacije od njega. Nisam mogao osjetiti njegovu reakciju kad sam mu jos otkrio podatak koji on zbog svoje mladosti jos nije uspio da otkrije, da je i Muhamed a.s. bio jako vezan za moje ime, jer, iako se zna da Prorok iza sebe nije ostavio muskog potomka, njegovo najmladje dijete bilo je musko, kome je Prorok dao ime Ibrahim. Na zalost, Ibrahim je umro ubrzo poslije rodjenja, ostavljajuci u tuzi oca i majku, koja je bila hriscanka sa imenom Marija.

Na povratku iz zgrade gdje sam obavio neke administrativne formalnosti i usput sreo tog momka, prosao sam opet pored one zgrade na kojoj je pisalo:'Ovdje niko nije normalan'. Ovaj put mi je, sa tog grafita, bila problem rijec - 'ovdje'. Sta je - 'ovdje'? Je li to samo Sarajevo. Sarajevo je u nekoj Bosni, Bosna je u nekoj Europi, Europa je u sastavu neke planete, a u svemu tome sam i ja negdje. Ko sada moze imati hrabrosti da kaze za sebe da je normalan? Ili da je dosao do prave spoznaje i istine.