Kada sam napisao da je ova 2006. godina – godina genija, prisjetio sam se godišnjice rođenja Wolfganga Amadeusa i Freuda. Obadvojica Austrijanci, zna se. Kako ja živim u toj istoj Austriji, moj lokalni patriotizam morao je da procvjeta bar kao bumbul.. Dobro sad, njima dvojici baš nešto i ne treba da ih ja pretjerano hvalim,, oni su veliki i bez toga, neka počivaju u miru kad već nisu u životu mogli mirno da žive .
Jeste, ali ova godina je jos jedna godišnjica. Prije tačno 400 godina rođen je još jedan, isto tako dobar, igrač. Harmens van Rijn koji je  bio poznat kao – REMBRANDT.
Njega da nema, znam samo da bi historija slikarstva bila nepotpuna, jer on je posjedovao onu   rijetku snagu da dostigne vrhunac i savršenstvo.
Još uvijek mislim da je slikarstvo, ono klasično, išlo nekom uzlaznom putanjom, od pećinskih crteža, pa preko velemajstora Renesanse, da bi došlo do Rembrandta. I onda je stalo. Dalje se nije moglo, savršenstvo je dostignuto, što god bi se dalje radilo bilo bi to samo imitiranje Rembrandta, što je daleko od granice pristojnosti.
Ali, kako je slikarstvo veoma živahna oblast “ljudske nadgradnje”, nije se dalo “umrtviti”, poslije Rembrandta traženi su novi putevi, novi sadržaji i smisao u slikarstvu, pa u igri i borbi crteža i boje dolaze novi slikarski pravci; sada se čovjek na slici ne divi samo savršenstvu podražavanja prirode, nego vrlo često sliku mora posmatrati kao filozofski tekst. Emocije gube dah, razum i ovdje preuzima štafetnu palicu.

Kako je ovo, ipak, 400 godišnjica Rembrandtova rođenja, rađe se vraćam njegovim slikama koje mogu satima sa strahopoštovanjem da posmatram. I da se pitam:”Bože, pa kakav je to čovjek bio da je mogao biti tako dobar?”
Ali, isto tako, kad god gledam neku njegovu sliku, ne mogu a da ne pomislim na još dvojicu majstora.

Prvi se zvao Michelangelo ( ali ne onaj Buonaroti) Merisi, koji je po nazivu svog rodnog mjesta bio poznat pod nazivom CARAVAGGIO. Caravaggio je umro kad je Rembrandt imao svega četiri godine, i sa sigurnošću se može reći da je Caravaggio Rembrandtov “duhovni otac”, da mu je bio uzor. Kako je došlo do toga?
Kada je Caravaggio stupio na slikarsku scenu, slikarstvo je već došlo do cilja koje je samo sebi postavilo dva stoljeća ranije: - savršeno tačno prikazivanje prirode i stvarnosti, što su do savršenstva doveli majstori Renesanse, a pogotovo Michelangelo (ali onaj, Buonaroti), pa Leonardo da Vinci, Tiziano, Raffaello Santi. Cilj je postignut, šta sad? Rekli smo već da je slikarstvo jako “živahno”, neće da miruje i tapka u mjestu, i onda se pojavljuje Caravaggio da svari postavi naglavačke.

Iako ga savremenici nisu osobito cijenili (trebalo je proći puno vremena da ljudi shvate i razumiju to njegovo slikarstvo) Caravaggio se bacio na proučavanje problema svjetlosti i sjene i njihovih efekata na slici.
Njegova slika nije ravnomjerno osvijetljena (kao u Renesansi) kod njega je svjetlost raspoređena mjestimično, detalji osvijetljeni živom i intenzivnom svjetlošću u borbi su sa tamnom sjenkom pozadine, što čini da su te slike dramatične i silovite.
Caravaggiovi sveci nemaju aristokratske fizionomije  niti je to idealizirani ambijent, njegovi apostoli i crkveni očevi imaju likove zdravih, kršnih ljudi, krčmara i kockara.
Interesantno da Caravaggio nije imao sljedbenike u Italiji, ali njegovo djelo su nastavili  slavni slikari Španije (Murillo, Velaskes), Flandrije (Rubens) i Holandije (Rembrandt).

A ko je bio taj drugi što mi se veže za Rembrandta? Pa, RUBENS, Pieter Paul, naravno.
Za njih dvojicu  se može reći da su imali dosta toga zajedničkog, ali u mnogo čemu značajnom bili su različiti. Prvo, Rubens je bio dvadesetak godina stariji, ali, eto, bili su i savremenici i poštovali su jedan drugog. Bili su, na neki način, i zemljaci, jer Rubens je bio Flamanac, a Rembrandt Holandjanin. Istina, Holandija je bila sjeverni i manje razvijeni dio flandrijske ravnice, a njeni stanovnici su smatrani “siromašnim rođacima” Flamanaca.
Rubens je kao mladić proveo u Italiji osam godina učeći slikarstvo, pa nije ni čudo što je počeo odgonetati tajne koje je Caravaggio počeo.
Ali slikarstvo Rubensa i Rembrandta je u mnogo čemu (i pored uticaja Caravaggia) različito.
Rubensovo slikarstvo je bujno, punokrvno, senzualno, puno veličanstvene energije, bio je nenadmašan u slikanju ljudskog tijela bujne ružičaste puti, širokih, silovitih pokreta uz igru zaobljenih linija, to je snažna i plodna umjetnost, puna pozitivnog naboja i radosti.

Nasuprot te Rubensove ode životnoj radosti, stoji slikarstvo Harmensa van Rijna, našeg REMBRANDTA.
Rembrandtu slikarstvo služi za odgonetanje životnog smisla, njegove slike su manifestacija psihe, to je meditativi kolorizam koji gledaoca slike ne ispunjava prolaznom radošću, nego ga nagoni na razmišljanje.
Zbog takvog pristupa slikarstvu Rembrandt nije mogao imati baš previše sreće sa svojim savremenicima. Iako su svi u njemu odmah prepoznali genija,majstor je ipak, pogotovo pri kraju života, imao grdnih problema. Kako su imali duše da mu zagorčavaju život – možda će se neko pitati. Ljudi k`o ljudi, džaba ti što si genije ako se ne uklapaš u gomilu i njena pravila, tako je uvijek bilo, tako je i sada, sumnjam da će se to ikada izmijeniti.
Oni “siromašni rođaci”  Flamanaca, što ce reći Holanđani, već u XVII stoljeću su samosvjesni, bogati i u punoj ekspanziji prema svijetu. U toj blagodeti građanskog društva, kada se uživalo u lijepim i urednim kućama, dobrom društvu i lijepoj odjeći, javlja se ljubav prema slikarstvu, pa Holanđanin, ako ne slika sam, kupuje slike, svi se razumiju u slikarstvo (ili bar misle da se razumiju). Kako su bili protestanti nisu baš rezali vene na sakralno, krišćansko slikarstvo kako je bilo u italici, pa i kod Rubensa. Njima su bili interesantni porteti, pojedinačni ili grupni, koje su mogli objesiti  na zid i uživati u njima.
Iz tih razloga i Rembrandt se morao uklopiti u “trend”, otuda toliko njegovih portreta.

Od onih najpoznatijih je čuvena “NOĆNA STRAŽA”. Kad pogledaš tu sliku imaš, na prvi pogled, dojam da je to noćni prizor zbog tamne osnove na kojoj se ističu likovi koji su djelimično ili u cjelini osvijetljeni. Ovdje se, ipak, radi samo o primjeni Caravaggiova načina slikanja, o kontrastu tamne sjene i snažno osvijetljenih detalja.
Ova slika je donijela i promjenu tradicionalne šeme grupnog portreta kada su svi likovi imali isti značaj, kod Rembrandta, pak, značajne osobe imaju mjesto u sredini i u cjelini su osvijetljene, ostali su raspoređeni oko njih i samo im lica izranjaju iz sjene.

Ali, moj već spomenuti lokal-patriotizam mi došaptava da ne bi bilo fino da sad nekoga nagovaram da ide čak u Amsterdam i obilazi muzeje kako bi se divio Rembrandtu, kad se to može doživjeti i ovdje u Beču. Ovdje? Pa da, Innsbruck – Beč je samo 470 kilometara, pa ja kad idem da posjetim osobu koju neizmjerno volim (mislim da su svi očevi slabi prema kćerima) obavezno što više galerija „uzmem pod svoje“.
Od onoga što se, između ostalog, može vidjeti od Rembrandta u Beču, a što je mene posebno privuklo, su njegova tri portreta.

Prvi je Titov portret. Nažalost, nije riječ o Josipu Brozu koga je nebrojeno slikara portretiralo, pa se sad, kao, toga ne sjećaju, znam jednog takvog sarajevskog slikara, ova se slika zove “PORTRET SINA TITA”. Tito je jedini od četvorice sinova što ih je Rembrandtu rodila njegova zena Saskija (koju je majstor ovjekovječio na više slika), a koji je preživio djetinjstvo. Slika je rađena kad je Tito imao petnaestak godina, ali i on je, na žalost, umro rano, u svojoj dvadesetosmoj godini. Slikar ga je neobično volio, ljubav je bila  obostrana, sin je bio odano blizak ocu kad mu je bio najpotrebniji u trenucima nesreće. Mladićeva smrt do koje je došlo 1668. godine bila je vjerovatno zadnja velika bol umjetnika koji je prerano ostarjevši usamljen i umro godine dana kasnije.
Na ovom portretu Rembrandtova umjetnost dostiže punu zrelost, svjetlost ovdje ublažava i uspostavlja emotivi odnos između mladićeva lica i knjige koju drži.

I druga slika je portret još jedne osobe koju je Rembrandt jako volio, to je “PORTRET MAJKE”. Iako u ovim “obiteljskim” portretima čitamo jednu privatnu historiju, slikar svojim kistom stvara univerzalnu temu, u “Portretu majke” mi smo svjedoci naglašene zgrčene starosti, ruke izobličene godinama i naslonjene na štap postavljene su u prvi plan – lice obavijeno prevojem ispunjeno je pogledom punim tužne odsutnosti.

U taj “obiteljski krug” sigurno spada i “AUTOPORTRET”. Portret je rađen 1655. godine u vrijeme kada je velika umjetnikova slava bila već na zalasku, ali, isto tako, i u vrijeme kada njegova umjetnost dostiže punu zrelost i snagu koja će tek kasnije opet biti prepoznata.
Na ovom portretu na Rembrandtovu licu vidimo neki čudan nemir koji, na neki način, zbunjuje gledaoca, jer smo to lice na prijašnjim portretima viđali puno vedre životnosti svjesna vlastita genija. Monumentalna postava portreta, širok, isprekidan ritam oblika ističu emotivnu sugestivnost što kulminira bolno ustremljenim pogledom.

Još jedna potvrda da mogu misliti da je Rubens – Mozart u slikarstvu, a Rembrandt da je slikarski Ludwig van Beethoven, ili možda, Johann Sebastian Bach.