Nije tome bilo bas tako davno kad su se, čini mi se na Ilidži, okupili nositelji begovskih i pašinskih prezimena, Čengići, Zulfikarpašići i još poneki, organizirali su aristokratski party, da se vidi kako Bosna nije repa bez korijena, kako ima i svoju aristokraciju a i tradiciju.
Vino piju Nane, age sarajlije,
na Ilidži Nane, pokraj Sarajeva...
kaže pjesma, ali, pretpostavljam, nije se pilo vino nego šerbe, tako bar dolikuje muslimanima.

Mene, naravno, nisu pozvali jer moj predak Mula Omer nije bio ni beg ni paša. Ono «mula» na arapskom znaci « učen čovjek «, neko ko puno čita i razmišlja a što, po meni, opet znači i da se ne bori oko neke vlasti. A sve više primjećujem da su me potrefili neki geni od tog mog pretka, ne zbog toga da sebi uobražavam da sam « učen čovjek «, nego što mi nije do vlasti i da budem reprezent nekog društva koji se, u današnjim uvjetima, prepoznaje po skupim autima i odijelima samo određenih marki.

Ništa ja nemam protiv okupljanja kao što je bilo to na Ilidži, svako ima pravo da misli za sebe da je najbolji i da je reprezentativni uzorak u svojoj sredini, ali ne bih nešto bio baš sretan da mi je vođa ili čak kralj neko od ovih živih potomaka paša i begova što su Bosnom vladali u svoje vrijeme.
A što to ti ne bi poželio njih u toj ulozi ? - možda će neko upitati - uostalom, šta im fali?
Ništa im ne fali, slatki su i dragi, neka su živi i zdravi, ali bio je neko pred kim bih se sa radošću naklonio. Imam ja svoju vladaricu i kraljicu.

Ako vas put nekada navede u sunčanu Italiju, pa stignete do prelijepog Rima, obavezno potražite crkvu Svete Marije Aracoeli.
U toj rimskoj crkvi na mramornoj ploči uklesan je lijepi lik Kraljice (čiji podanik bih bio rado) i tekst:

Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis santi sabbae sorori
et genere Helene et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
vxori Qvanrum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII die XXV oteobris
monumentum ipsus scriptis positiv

što bi, slobodno prevedeno, moglo značiti:

Katarini kraljici bosanskoj
Stjepana hercega od svetog Save
od poroda Jelene i kuće kralja
Stjepana rođenog Tomaša kralja bosanskog
ženi koja je živjela 54 godine
i preminu u Rimu ljeta gospodnjeg
1478, na 25. oktobra
spomen njen pismom postavljen

Ako u mramoru piše da je Katarina umrla 1478. godine, a prije toga bila bosanska Kraljica, onda to, po nekoj logici, znači da je bila i neka bosanska država, a što se, bezbeli, ne uklapa u priču istočnih i zapadnih komšija i susjeda da je Bosna vještačka tvorevina izmišljena glupim Daytonskim sporazumom..
No, pustimo sad zajedljivce i zavidnike, baš me nešto interesira kako bi Katarina reagirala da nekim čudom ustane iz kamene grobnice i prošeće svojom državom koja se još uvijek Bosnom zove.

Da se pojavi u Blagaju na Humu gdje je rođena, u Sutjesci gdje je bio dvor, ili u Ključu gdje su Turci dohakali bosanskim vladarima, znam sigurno da nigdje ne bi htjeli s njom ni da razgovaraju. Slutim čak i šta bi joj rekli:»Idite Vi gospođo fino u Sarajevo, tamo je viša vlast, a mi u našem kantonu ne dozvoljavamo da nam se iko miješa u vlast, a pogotovo nekakve bivše kraljice».
Onda, jadna Katarina, šta će, pa u Sarajevo. A tamo, zna se, prvi na koga bi naišla bio bi predstavnik muslimana (dobro, de, Bošnjaka) Haris Silajdžć.
Bio bi to razočaravajući susret, Haris onako uglađen i fin, kad bi vidio da gospođa, o, Bože, užasa, ne govori engleski, obratio bi joj se na bosanskom jeziku sa diplomatskim tonom:»Poštovana gospođo, malo ste zakasnili, koju stotinu godina. Bosna je sada međunarodno priznata država koja ima tradiciju još od dolaska Turaka, to je međunarodno priznata činjenica, te niko ne može mijenjati njene granice. Dosta mi je Dodika koji mi je već na vrh glave i koji grebe i rukama i nogama da podijeli ovu napaćenu zemlju, pa budite sigurni da nikakve vaše eventualne ambicije o promjeni vlasti u Bosni, a pogotovo kojima bih ja bio marginaliziran, ne dolaze u obzir, to jednostavno ne bi dozvolila ni međunarodna zajednica, koja se sa mnom i sa Dodikom dogovara o svemu.»
Kako Haris ne drži medovinu u regalu jer u njoj ima alkohola, damu bi ponudio kahvom i coca-colom znajući da je to omiljeno piće Kotromanića, a dama je od te krvi. Onda bi poslije Kraljičina odlaska rekao tajnici da nazove Dodika kako bi se opet nešto dogovorili.
Taj susret je ono šta pretpostavljam kako bi se moglo odvijati, ali ono u šta sam siguran, to bi bio susret sa Dodikom.
Čim bi je ugledao, Dodik bi je onako krupan zagrlio snažno skoro kao i Voju Koštunicu, i odmah bi, dok nije došla sebi, zagrmio:»E, baš je dobro da ste došli. Vi ste originalna bosanska Kraljica, a Vaša majka srpkinja Jelena Balšić zetska kneginja, praunuka srpskog despota Lazara, što je neoboriv dokaz da korijen Republike Srpske seže još od srednjeg vijeka, znači ništa nije sporno u mojoj tvrdnji da su naši srpski korijeni na ovoj zemlji stariji i od hrvatskih, a pogotovo muslimanskih».
Još jedan susret bi joj bio zagarantiran, htjela ne htjela. Čim bi doznao da je Kraljica tu, Dragan Čović bi istog trenutka ostavio pečenu janjetinu u Hercegovini i žurno došao u Sarajevo. Susret bi bio jako dirljiv, preporuča se pripremiti maramicu:
«Štovana gospo, moj rukoljub i naklon, kao što i priliči tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi. Vi najbolje možete biti garant opstojnosti hrvatskoga puka u Hercegovini, pa ako baš mora i u Posavini, jer, ne zaboravimo, Hercegovina i jest dobila ime kad je Vaš presvijetli otac postao Hercegom».
«Mislite hercegovačkog naroda, a ne hrvatskog, jer moj otac Stjepan Vukčić Kosača znao je često ratovati baš sa hrvatskim vladarima, a u duši je bio pataren bogumil,bosanski krstjanin.» - začudila bi se naša draga Katarina.
«Nećemo sada, draga Kraljice, ulaziti u beznačajne detalje, opće je poznato da je Hercegovina hrvatska zemlja, nije Boban uzalud osnivao Herceg-Bosnu» - mudro bi Dragan smirio strasti.
Kada bi presvijetla kraljica Katarina poslije susreta sa današnjim viđenijim velmožama vidjela koliko nesloge vlada u njenom kraljevstvu, pod hitno bi zaželjela da se vrati u svoj mramorni mir u rimskoj crkvi Svete Marije Aracoeli.

Ne može se reći da je moja prelijepa Kraljica imala sasvim bezbrižan i lijep život, nije joj uvijek bilo baš lako.
Najljepše joj je bilo djetinjstvo. Njen otac Herceg Stjepan Vukčić Kosača (koji je umro 1466. godine) bio je sinovac i nasljednik Sandalja Hranića vladara sadašnje Hercegovine. Štitio je bogumile koji su bili trn u oku Vatikanu i Papi, a i sam je bio sljedbenik tog «jeretičkog» vjerovanja, što mu je stvaralo velike probleme sa Vatikanom.
Bio je krupan i snažan, plahe naravi, za svoga života znatno je proširio oblast kojom je vladao a na račun srpskih i hrvatskih kraljeva.
Kada je dovoljno ojačao (da li kao reakcija na probleme sa Vatikanom ili zato što mu je žena bila srpkinja) proglasio se Hercegom, ali (pazi sad), Hercegom od Svetog Save, i to - gdje?U srpskom svetištu Mileševi nad moštima Nemanjića.
I pored žestine i grubosti kojima se održavao na vlasti imao je i slabu tačku - kćerku Katarinu koja je provela sretno djetinjstvo okružena kako majčinom, tako i velikom očevom ljubavlju.
Međutim, kako su godine prolazile, problemi su pristizali sa svih strana, a i turska sila se valjala sa istoka.
Čak i kad su njegovom najstarijem sinu Vladislavu i ženi Jeleni prekipjele Hercegove budalaštine i sila koja ih je vrijeđala, i njih dvoje, pored svih ostalih dušmana, pobunili su se protiv silnog Hercega.
Kako je ovaj vladao i dijelom Srbije i Crne Gore, sklonio se pred nedaćama u Novi (koji je osnovao još Tvrtko I Kotromanić, a ono Herceg Novi je nastalo kada je to Kosača naredio) i zatražio pomoć od turskog sultana koji je već imao neke svoje ekspoziture u Bosni, a koje je vodio Isabeg Ishaković, sa sjedištem u Vrhbosni
Taj Isabeg se čak sprijateljio sa najmlađim Hercegovim sinom Stipanom koji je rođen poslije smrti Katarinine majke Jelene, a rodila ga je Cecilija iz Bavarske.(Ceca se uvalila na dvor još za života Jelenina, dok je ova bila na postelji).
I tako, što zahvaljujući prijateljstvu sa Isabegom, što zbog Hercegova straha od Turaka a i zaštite koju su mu baš Turci pružali u gombanju sa srpskim, hrvatskim i bosanskim kraljevima, Hercegov najmlađi sin Stipan, Katarinin brat, otišao je na dvor u Stambolu, na Bosforu, gdje je prešao na Islam i postao čuveni Ahmed-paša Hercegović i namjesnik Sultanov za Malu Aziju.
Kao što rekoh, nije Herceg ratovao samo sa srpskim i hrvatskim kraljevima, bio je trn u oku i bosanskom kralju Stjepanu Tomašu, pa je ovaj postupio najmudrije - da bi se strasti smirile zatražio je za sebe ruku Hercegove kćerke Katarine. Kako i Herceg sam po sebi nije bio blesav, pružio je ruku Stjepanu Tomašu bosanskom kralju, tako da je Katarina Kosača postala bosanska kraljica u svojoj 24. godini.

Bezbrižno djetinjstvo (i mladost) za Kraljicu je ostalo samo lijepa uspomena, problemi su dolazili jedan za drugim.
Prvo, kada je stigla na bosanski dvor, Tomaš je već imao ženu koja se zvala Vojača i s kojom je već imao sina što se zvao takođe Stjepan.
Prilagođavajući se političkoj situaciji (čitaj - čuvanju prijestolja) Stjepan Tomaš pokušava da prihvati katoličanstvo i dodvori se Vatikanu i Papi koji su drmali političkim odnosima, ali, svejedno, Papa ne priznaje brak sa Vojačom, jer je sklopljen po pravilima crkve bosanske, patarenske i bogumilske, a to ti dođe kao da Papi vadiš zdrav zub. I to što je Stjepan Tomaš protjerao 4o.ooo patarena iz Bosne u Hercegovinu (što Hercegu Kosači nije bilo mrsko) ništa nije pomoglo, Papa je blagosiljao bosansku krunu, ali ju je držao u rezervi sve dok ne bude siguran da je Stjepan Tomaš postao «uzorit» katolik.
Drugo, na bosanski prijesto i zemlju nisu trzali samo Srbi i Hrvati, nego je bilo frke i među bosanskim velmožama koji su zagorčavali život kralju i kraljici.
Tako, poslije iznenadne i čudne smrti njena muža Stjepana Tomaša (smrti koja nikada nije razjašnjena), na bosanski prijesto nije došao Katarinin sin Šimun, nego Vojačin sin Stjepan koji je postao kralj Stjepan Tomašević, a ostaće poznat kao posljednji bosanski kralj.
Ovaj se, pak, Stjepan oženio Jelenom (Jelača) koja je u sebi nosila krv despota Lazara (kao i Katarinina majka Jelena), tako da je Stjepan Tomašević,ni kriv ni dužan, dobio i srpsku krunu, i sa svim počastima i bosanskog i srpskog kralja otišao na dvor u Smederevo.
Ali, pratio ga je peh, u Smederevu je ostao samo par mjeseci, jer su Turci, ne pitajući Stjepana, svu tu oblast uzeli pod svoje. Okupatori jedni okupatorski.

Da skratim, kada je sultan Mehmed II konačno pokorio i Bosnu, kralj Stjepan Tomašević je uhvaćen u Ključu i pogubljen.

Moja kraljica Katarina, kako je već ranije prišla , skupa sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, katoličkoj vjeri, i računajući na Papinu milost, otišla je u Rim gdje je živjela do svoje smrti zahvaljujući materijalnoj pomoći Vatikana.

Odlaskom iz Bosne Kraljica je doživjela dva šoka, jedan je - odlazak u tuđinu, a drugi je - rastanak sa djecom, kćerkom koja se zvala takođe Katarina i sinom Šimunom.
Srećom, kako je imala brata sa velikim uticajem na dvoru u Stambolu, djeca su joj otišla kod dajdže Ahmeta na Bosfor. S tim što se Šimun (sada Ishak) fino oženio na turskom dvoru a i kćerka nije loše prošla. Bila je sretno udata i živjela je u Makedoniji (koja je, naravno, bila pod turskom vlašću), a mezar joj je u gradu Uskupu, u naselju Gazi-Baba.
Od svog odlaska iz Bosne Katarina nije više vidjela svoju djecu, pa me ne bi čudio nalaz da je od te boljke i umrla.
Da li je Kraljicu drmala nostalgija u Rimu? Drmala je i mene u Innsbrucku, to prođe, ali da ostanem bez djece i ja bih odmah tražio neku mramornu ploču, a baš mi je svejedno šta bi na njoj pisalo.