Ljudska naivnost je beskrajna, što se može potvrditi, recimo, željom za proricanje budućnosti. Kroz historiju je prošlo bezbroj «proroka», ali se uvijek ispostavi da je proricanje najčešće samo zbir lijepih želja.. Našlo se tu i mudrijih mangupa, pa je, na primjer, Nostradamus, tako vješto formulirao svoja proročanstva da se svaka njegova tvrdnja može primijeniti u svako vremensko doba.

Nama, običnim smrtnicima, ostaje varijanta da na osnovu informacija koje uspijemo dokučiti pokušamo sklopiti nekakav mozaik budućeg slijeda događaja. Ponekad se nešto i pogodi, ali to su najčešće otužni promašaji, i sam sam se uvjerio.Život je nepredvidiv.

Kada je onomad NATO dalekometnim projektilima dao do znanja Srbima da možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš i da priče o srpskom junaštvu već odavno asociraju na balon koji olako puca, sjedeći u Innsbrucku sa nekim poznanicima razgovaralo se o tome šta bi nas poslije ovog bombardiranja moglo očekivati u nekoj bližoj budućnosti.

Moja pretpostavka se tada znala - Kosovo će dobiti veoma visok stupanj samostalnosti, ali nema šanse da izađe iz srpskih granica jer Srbija je rođena na tom prostoru, pa će vojska, inostrani poslovi, valuta, carina i slično biti zajedničko, nešto kao Republika srpska u BiH, uz opet moju opasku da će se i Republika srpska istopiti kao i Herceg Bosna, jer nema te teorije koja će objasniti opstanak neke države ili republike u kojoj je jedino važno kako ti je ime.

Našao se tu i jedan Albanac sa Kosova (dobro je igrao šah pa je znao ponekad navratiti u moje društvo) koji mi je, bez šanse da mu protivriječim, rekao da griješim.

«Bošnjaci su mi dragi ljudi – reče taj Kosovar, ali postoje velike razlike među nama».

Onda, gledajući u mene, reče:»Znam da su ti oni što su na početku rata u Bosni došli iz Srbije zaklali dva bliska rođaka. Nije to bilo ni tako davno, a ti si sad u stanju da popiješ kafu sa Srbinom i da tvrdiš da nisu svi ubice i da ima i normalnih i čestitih Srba.

Meni su, vidiš, prije ovog NATO-vog bombardovanja, kada smo morali bježati s Kosova u Albaniju i Makedoniju ispred sršpskog noža i metka, Srbi ubili šest članova najuže familije, a blizu mog sela ubijena je kompletna albanska familija od šesnaest članova. Pala je krv. Tu svaka priča prestaje. Čuo si za riječ BESA. Kod nas ti je – krv za krv, praštanja nema, mi više nikad sa Srbima nećemo moći popiti kafu, a da živimo s njima – nema šanse. Mi možemo živjeti samo kao posebna kosovska država.»

Nije me tom pričom naveo da promijenim svoje mišljenje, bio sam uvjeren da je to samo njegov «zbir lijepih želja» i da je daleko realnije ono što ja predviđam.

Što sam se to ja sjetio tog razgovora? S toga što će za sedam dana 10. decembar 2007. godine, kada će se ispostaviti da sam ja bio u zabludi i loš prorok a moj poznanik s Kosova u pravu.

Besa ispade jača od onoga što sam ja smatrao logičnim, džaba pregovaračka trojka, džaba srpske političke vođe tvrde da ne daju pedalj Srbije, - krv je pala, Kosovari će proglasiti osamostaljenje.

A što je krv pala i na Kosovu, i u Bosni, i u Hrvatskoj, red je da se računi namire. Ni u kom slučaju nisam za privatne osvete po sistemu «krv za krv», više sam za sistem oličen u like Carle del Ponte, ali opet sad vidim kako nisam neki respektabilni prorok jer sam imao puno povjerenje u tu damu i navijao sam za nju. Mandat joj traje još nepun mjesec, a vjerujem da ni sama nije zadovoljna onim što je uradila.

A sama je kriva. Dama ima peh što dolazi iz jedne civilizirane zemlje u kojoj se red zna i u kojoj nema nikakvih improvizacija, pa sa takvim nazorima dođe u Beograd stotinjak puta a nema pojma šta su hajduci i uskoci, šta su «noži iz potaje» i šta je rezon da se nekih dogovora u životu ne moraš držati baš kao pijan plota.

Pa dođe, jadna, sa čvrstom željom i namjerom da povede sa sobom u Hag đenerala Mladića, a Koštunica se nađe u čudu, čovjek pojma nema gdje bi to dotični đeneral bata Rale mogao biti. Što slučajno, baš te večeri dok razgovara sa gospođom tužiteljkom, gospodin đeneral večera na tristo metara udaljenosti, gospodin Koštunica opet pojma nema. Naravno. Niko nema pojma.

I svi su zabrinuti što mu ne mogu ući u trag, «a baš malo pre je izašao odavde, gde li je sad? U Srbiji nije sigurno, već bi bio uhapšen i isporučen u Hag, kao što smo vam čvrsto i obećali. Verovatno ste gospođo tužiteljka čuli ono naše čuveno «Mi držimo reč»?

Gospođa Carla je u Beogradu bila češće nego ja u mladosti, a nije shvatila da je Srbi, u stvari, pokušavaju naučiti da se opusti, da ne bude smrtno ozbiljna i da uživa u životu, jer život nije švajcarski sat, nego da u njemu ima i riječi kao što su mitomanija, prevara, ubistvo, nož, žica, Srebrenica.

A tako sam vjerovao u nju.(Još jedna od mojih loših prognoza).

Bez obzira što će Srbija ostati bez Kosova iako Srbi ne daju ni pedalj svoje zemlje, čudi me što se Srbijanci ne ugledaju na one u Bosni, a pogotovo u Hercegovini.Pa bi lijepo naučili šta znači kriterij prioriteta, pa bi naučili da pedalj zemlje i nije baš nešto zbog čega bi čovjek udarao glavom u zid, jer od tog pedlja ( i više) zemlje, ljudi mogu imati i neke koristi, pa bi naučili do čega su došli u Bosni, a pogotovo u Hercegovini, da i ne t.reba dati nikome ni pedalj zemlje, treba ga,jednostavno, prodati.Eto, nedavno je jednome bogatunu u Hercegovini prodat pogolem komad ledine za četiri feniga po kvadratnom metru. Čist račun, duga ljubav. Istina, našla se grupa neodgovornih građana da protestira protiv toga i još su blokirali promet, ali posao je popsao, pa još kad je sklopljen.

Računam, četiri feniga, od prilike – dva centa po kvadratu ( a Srbi ne daju ni onaj pedalj), a na onom dalmatinskom otoku gdje sam čitavo ljeto, Hrvati prodaju ne samo pedalj, nego i kvadratne metre koliko ti treba .Istina, nije četiri feniga ili dva centa kao u Bosni a pogotovo Hercegovini, nego čitavih sto trideset Eura, po kvadratu, razumije se, važno je da je račun čist.

Eto, i zbog toga već dugo ne pišem ništa o Bosni. Toliko se radi u korist svoje štete da to normalan mozak ne može da sažvaće. Osioni, polupismeni političari začas sebi izglasaju povišice vlastitih primanja, a narodu kako bude. A narod trpi hrabro i patriotski.

Toliko je sve to skupa tužno da ni ironija ne pomaže.

Tješi me samo to što je Visoki predstavnik Lajčak izjavio da BiH ne može u Europu sa Daytonskim sporazumom.

Pa ipak, možda se desi nešto od onoga što sam ja prognozirao, jer upravo dok ovo pišem, krajičkom oka vidim na televiziji kako se u Sarajevu parafira pristup BiH Europi.

Možda ipak ima nade, pogotovo što sam pročitao i vijest da je Ivica Osim poslije moždanog udara i kome, dišao svijesti i počeo komunicirati sa liječnicima.Prvo sto je pitao bilo je:»Kako je zavrsila utakmica?» Strauss genije.

Vani propadava kišica, ali poslije te vijesti puno mi je sunčanije.