«Razvilo se crno vreme opadanja
nabujao šljam i razvrat i poroci
podig ‘o se truli zadah propadanja
umrli su svi heroji i proroci
progledale sve jazbine i kanali
na visoko podigli se sutereni
svi podmukli, svi prokleti i svi mali
postali su danas naši suvereni ....»

Kada bi nastavnici poslije pažljivog čitanja ove pjesme , u Republici Srpskoj, a obavezno i u Federaciji, pitali đake o kome to dijelu države Bosne i Hercegovine pjesnik pjeva  i ovako precizno opisuje stanje duha i «ukupnih društvenih odnosa», ubijeđen sam da bi odgovor i jednih i drugih, i u Republici Srpskoj i u Federaciji, bio:»To pjesnik pjeva o nama».
Pametna djeca, vide šta im ovi rodoljubi rade i kako ih guraju u bolju i svjetliju prošlost.
Jedan od problema ovih sadašnjih đaka, neiskvarenih ljudi, je i to što su oni koji im kroje sudbine  odistinski ubijeđeni da su povijest i istorija počele sa njima, i da im je bogomdano pravo da baš oni odlučuju o svemu, i to onako kako samo oni misle, pa «šta košta da košta».
A, Boga mi košta podobro, a «prelijevanje sredstava» ide iz narodnog džepa u džepove  velmoža. A kakav bi to bio vođa da nema čitavo bogatstvo? Bio bi fukara, a gdje si vidio da fukare vode čitave narode. Kako u kratko vrijeme doći do osobnog i ličnog «blagostanja», to je već pitanje tehnike, nijanse takoreći, i njihova privatna stvar u koju se široke mase ne treba i ne smiju petljati.

Ali, eto, ispostavlja se da ta istorija i ta povijest ne počinju baš  s njima, jer one stihove za koje đaci s pravom pretpostavljaju da se odnose na «trenutnu društveno-političku situaciju» napisao je Vladislav Petković – Dis. Nisam baš siguran kada je ovaj srpski pjesnik, bodlerovac po pjesničkoj orijentaciji, napisao ovu pjesmu, znam samo da je umro još davne l917. godine završivši život u Jonskom moru, ali ova pjesma je pouzdan znak da narodi na brdovitom Balkanu mogu promijeniti dlaku, dres, zastavu, ubjeđenje i sve što treba , ali  ćud nikako. Nema šanse.

I pouzdan je znak da na tom prostoru nije bilo renesanse.
Jedan drugi pjesnik, ovaj puta naš savremenik Željko Ivanković, Sarajlija iz Vareša, u jednoj pjesmi kaže: «Barbari dolaze sa istoka».

Iz sarajevske perspektive tačno se zna ko dolazi sa istoka a ko sa zapada, pa bi se Srbi s pravom mogli naljutiti, ali poeziju, Bogu hvala, ne treba nikada bukvalno shvatati, jer, recimo, finu civilizaciju Maja i Inka su razvalili barbari koji su došli baš sa istoka, iz Španije, a Španija je, što se ne treba posebno dokazivati daleko na zapadu u odnosu i na Beograd i na Sarajevo i na Zagreb.
A tek Indijanci. Ko je tu masovno uništavao čitav jedan narod? Opet barbari sa istoka, Englezi, Irci, Škoti, Nijemci, Francuzi, a sve to, opet, nije moglo bez Španaca.

Ali nekima, izgleda, poetski rafinman nikako ne odgovara, pa insistiraju na bukvalnom poimanju svega i svačega, zato sam se i sjetio Željka.Primjer?
Eto, na primjer, lijepo je poznati lingvista Vatroslav Jagić, u pismu prijatelju još l890. napisao:»Čim tko manje uči i zna, to je bjesniji Hrvat ili Srbin».
Najvažnije nam je da smo veliki Hrvati, veliki Srbi ili veliki Bošnjaci, ništa, ama baš ništa nismo naučili ni od povijesti ni od istorije, od pjesnika pogotovo
«Podig’ o se truli zadah propadanja»  -  što rekao veliki Dis.

Mene što se tiče, ne zamara me pitanje odakle ko dolazi, znam samo da se neki sada trude da uđu u Europu, na Zapad, a to što su vični nožu i metku ne mora značiti da su barbari. Ili?