Ako neće Muhamed brijegu, hoće brijeg Muhamedu. Tako ispade «glede» ulaska BiH u EU. Dok su se komšije i susjedi panično trudili da ispune sve zahtjeve europske zajednice koja je zahtijevala da se «balkanska krčma» koliko-toliko uljudi ne bi li bar nalikovala na pristojniji lokal, ovima u Bosni, pa i Hercegovini, sasvim je odgovaralo stanje opijenosti i mahmurluka, jer ako se, ne daj Bože, uđe u Europu, mogao bi neko upitati otkud ti nova kuća i pare na inostranom računu. Koje si ti, naravno, stekao hrabro štiteći interese svog naroda. A što taj narod nema šta da jede, e, pa, jebi ga sad, ne može i jare i pare.

Slovenci su, kao što se to od njih pametnih i očekivalo, već zakucali na tarabe svoje granice prema Hrvatskoj žute zvjezdice na plavoj podlozi, dok su ostali još uvijek u strahu hoće li položiti testove. Borba je grčevita, treba dokazati da se ponašaš po civilizacijskim normama, a treba sačuvati i svoje glavne zločince, pa ti sad gledaj šta ćeš i kako ćeš.

Hrvatska je najbliže vratima  u toj čekaonici, vrteći u rukama dva novinska naslova:»Danke Osterreich» i «Bay, bay, Balkan».
Hajde, za onaj prvi mi je jasno, kad im je svojevremeno Njemačka pomogla da budu priznati kao država, oni su u znak zahvalnosti, kako to rade pristojni ljudi, napravili i šlager:»Danke Deutschland», sad kad su jednom nogom na vratima Europe, i red je da se zahvale  Austriji, koja je ovoga puta preuzela ulogu Njemačke  u podupiranju lijepe naše. Ivo Sanader je svojevremeno svoje studentske dane provodio i ovdje u Innsbrucku, zna čovjek šta je red, pa je od HDZ-a, nekadašnje ekstremno nacionalističke stranke, napravio nešto što može da liči na normalnu stranku  s kojom bi Hrvatska svijetla obraza mogla ušetati u Europu.
Ali mi nije jasno ono:»Bay, bay, Balkan». To je, ko biva, (uz ispružen  srednji prst na ruci) poruka:»Primitivci sa Balkana, gušite se i dalje u blatu, mi odosmo gdje nam je i mjesto, među normalan svijet, u Europu».
Onda se ja, u neznanju, upitam:»Pa gdje je to Balkan? Je li to poluotok na istoku Azije, ili na jugu Afrike?».
Koliko znam, Grčka je s tog guravog poluotoka, a u Europi je daleko prije Hrvatske, takoreći, jedna od domaćina.
Pa se opet pitam:»Kako će se Hrvatska oprostiti i odvojiti od «smrdljivog» Balkana, kad i sama, najvećim dijelom leži na tom ukletom poluotoku?».

Srbije što se tiče, i ona bi među one kod kojih se zna red. Testovi se moraju položiti, eto, izručili su već davno Miloševića, a o Karadžiću i Mladiću pojma nemaju, nisu njihovi državljani, neka se BiH bakće oko toga, Srbija ionako nije bila u ratu, njoj je mir daleko draži nego rat.
Da bi to zorno pokazali, donijeli su baš na utakmicu Srbija i Crna Gora – Bosna i Hercegovina nekoliko kaveza sa bijelim golubovima. A bijeli golubovi su, zna se, simboli mira i ljubavi među ljudima.  Donijeli su bijele golubove na stadion da cijeli svijet vidi kako je Srbija miroljubiva i kako je sasvim normalno da je ništa ne koči na putu u Europu.
Jeste, ali golubovi su inteligentne ptice, ne možeš ti njih tek tako zajebavati, nisu oni posmatrači međunarodne zajednice. Kad je neki čiča, uz dobrodušan osmijeh, otvorio kavez i pustio golubove da polete visoko, visoko, da «ceo svet vidi pravo lice Srbije», golubovi – ni mukajet. Kako? Fino, jest onaj čiča otvorio kavez da golubovi slobodno polete, ali vidjeli su golubovi još iz kaveza transparent na tribinama, ono:»Nož, žica, Srebrenica». A čuli golubovi i ono:»Od Topole pa do Ravne Gore, sve su straže đenerala Draže». Pa ti sad poleti. Nema šanse. Onda onaj čiča počne hvatati golubove rukama i bacati ih u zrak, a golubovi «Hooooop», pa nazad na zemlju kraj kaveza. Imao sam osjećaj da su poslije slijetanja pitali onog tipa:»Čiča, koga ti farbaš, majke ti?».
Srećom po Srbe, oni iz EU ne razmišljaju kao golubovi, pa će Srbija (makar i odvojena od Crne Gore) ipak u Europu kad tad, čak su prije tri mjeseca odškrinuta vrata pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

A ti pregovori, fino je dat signal, trebaju, ničim izazvani, do Nove godine otpočeti i sa Bosnom i Hercegovinom
Eto, dok su se Hrvatska i Srbija iz petnih žila trudile oko testova bar za početak pregovora sa EU, BiH se svojski trudila da sve bude u korist njene štete. Ono zakona koji odgovaraju civilizacijskim standardima nikada ne bi bilo izglasano da nije bilo «zavrtanja ruke» od strane Visokog predstavnika, jer nacionalnim strankama sasvim odgovara sistem «što gore, to bolje».
Ali, vidi vraga, sad su BiH političari iznenađeni, sve su uradili da ne bude tako, a Europa im na tacni pruža pregovore o ulasku u EU.
Šta sad? Kad te neočekivano pritisnu uza zid, moraš razmišljati kako da se izvučeš.
Šta je prvo? Prvo je to, da za pregovore moraš imati i pregovarača. Koga sad najslađe uvaliti u taj belaj? Predsjednik vlade koji je Bošnjak odmah se vješto spasio izjavom:» Pregovarač će biti iz reda srpskog naroda, i to iz opozicije», misleći na Dodika. Kud spasio sebe i svoju stranku, kud spasio  i stranku s kojom tako uspješno sarađuje – SDS. E, baš je i taj Terzić naivan, zar još ne zna sa koliko je farbe Dodik premazan, koji je, što je bilo  i za očekivati, glatko odbio ove danajske darove.

Onda se pojavi ime pregovarača koje me odistinski obradovalo. Igor Davidović. Jeste Igor iz reda srpskog naroda,ali, niti je nacionalno ostrašćen, niti je stranački poslušnik, niti je baraba, profiter  pogotovo nije. Bio je ambasador BiH u Americi, čovjek govori nekoliko stranih jezika kao svoj maternji, taktičan je i strpljiv u razgovoru, ima diplomatsko iskustvo, ne treba se brukati vodanjem prevodioca kao oni «istaknute vođe svojih naroda».
Hajde, hvala Bogu, rekoh neka nas zastupa neko normalan, dosta smo se brukali kojekakvim Ivanićima, Šaćirbegovićima i Prlićima, kad ono jedan idiot izjavljuje da nam za pregovore nije potreban ekspert nego političar. Vidi budale. Što je i normalno kad u nas biti političar ne znači biti i ekspert.

A onaj Igor što navijam za njega? Fino je na stav da za pregovore ne trebaju eksperti rekao:»Svako dalje pominjanje mog imena u tom kontekstu protivno je mojoj volji». Što prevedeno na srpski znači:» Ko vas jebe budale, utopite se u svojoj gluposti, ali bez mene.»
A ja se naivan ponadao da će neko pametan spasiti Bi H. Onaj zabrinjavajuće visok procenat degradirajuće sive mase, opet je nadvladao.

Ali, svejedno, ne treba očajavati. Otkud mi sad, pa taj optimizam? Da neće u BiH prevladati pamet? Ma kakvi, treba proći još vremena i godina da porastu neki novi klinci, pametniji, pa da BiH stane na svoje noge. Taj optimizam temeljim na tome što sam u ovoj Austriji («Danke Osterreich») već poduže vremena, pa ne treba previše pameti da skontaš kakva su pravila ponašanja u Europi. Ovdje se dobro zna gdje je Balkan, da nije ni u istočnoj Aziji, ni na jugu Afrike, nego u srcu Europe, da je BiH u srcu tog Balkana, što po matematičkim zakonima izlazi da je i u srcu Europe.. Znači, Bosna je dio europske porodice ili obitelji, te je treba prihvatiti onakvu kakva je. Ako je dijete nestašno, ako pravi budalaštine, nije red da se odmah otjera iz kuće, treba ga prihvatiti i pomoći mu da dođe pameti. Poslije će ti biti zahvalno.
Tako je i sa Bosnom. Ne zbog budala koje su je uvele u rat, a i sad je vode u mračnu prošlost, nego zbog tih nekih novih klinaca, Europa će primiti Bosnu u svoje krilo. Nije krv voda.