Definitivno mislim da je djetinjstvo bez psa nekompletno, od kako znam za sebe uvijek sam imao nekog psa, bili su to moji veliki drugari koji su učestvovali u svim mojim dječijim igrama i nestašlucima, koji su znali tako dobro da dijele sa mnom sve moje radosti i tuge. Džoni je, na primjer, kad se igralo lopte stajao na mom golu, pa kad bih ja poslije driblanja do iznemoglosti izgubio loptu, on bi bez poteškoća oduzeo loptu od «protivnika» i donio je meni da nastavim sa driblanjem. Iz škole se nikada nisam vraćao sam, uvijek me je sačekivao moj pas koji je bio sastavni dio mog dječijeg društva.

I moja djeca su odrasla uz psa, kćerka mi je napravila prve korake držeći se za prelijepog psa dalmatinera koji se zvao Aron. Kako je sin bio nešto stariji, Aron je učestvovao u njegovim igrama sa drugom djecom. Kada je jednom prilikom taj moj sin trčao ispred nekog svog vršnjaka, Aron je to shvatio da taj drugi dječak juri njegovog najboljeg prijatelja, da je ovaj možda u opasnosti, samo je šutke skočio na to komšijsko dijete, srećom nije ga ugrizao, ali dijete  se, na žalost, upiškilo od straha. Morao sam se ispričavati komšijama, ali i oni su volili Arona i sve se dobro završilo.

Čitao sam da su neki medicinski stručnjaci došli do zaključka da se djeci koja odrastaju u društvu psa znatno pojačava imunološki sistem u organizmu, ne znam zašto, ali eto oni tako kažu.

Otkud taj odnos privrženosti, pogotovo što sam u djetinjstvu znao imati i ponekog zeca, macu, koji su mi takođe bili dragi, a o onom janjetu što se zvalo Bekan, već sam pisao?

Vjerovatno je to odnos prema Prirodi, kao što znam uživati u lijepoj šumi, u pogledu na lijepu rijeku, na lijep cvijet, tako su i te životinje sastavni dio te Prirode sa kojom činimo neku harmoničnu cjelinu.

Zato nikada ne bih mogao biti lovac, nezamislivo mi je da pucam i ubijem srnu koja pase, ili jelena, nekog medu dok liže med i bori se sa pčelama, pa čak ni vepra.

Ne znam jesam li u pravu, ali mi se čini da ljudi koji ne vole životinje, ne vole bog zna kako ni ljude, jer narušavaju onu harmoniju sa Prirodom.

Ima ljudi za koje sam ja, u odnosu prema životinjama, amater. Recimo, poznata francuska glumica  Brigitte Bardot je pod stare dane sav svoj život i ogromne pare uložila za brigu o životinjama. Lijepo je to, ali ipak mislim da bi bilo daleko ljepše i pametnije da je madmoasell te silne pare  uložila u domove za nezbrinutu djecu. Ja volim životinje, to nije sporno, ali su ljudi na neprikosnovenom prvom mjestu, makar znao da među njima ima i idiota i zločinaca.

Samo, nisam ja jedini, ima ih još koji vole ljude i brinu za njih. Eto, na primjer Dragan Mikerević, predsjednik  Vlade srpskog entiteta u državi što se zove Bosna i Hercegovina. Čitao sam da je, zabrinut lošim primanjima penzionera u svom entitetu i zabrinut za njih, tražio da se sjedine kase obadva entiteta, da se ono para što ima u penzionom fondu, bratski dijeli. Fino.

Znam Dragana osobno i lično. I on je, kao i Boro Paravac (to je onaj za koga sam čuo da je član Predsjedništva BiH), iz sela u blizini Doboja, samo što je Dragan odrastao na lijevoj obali rijeke Bosne, a Boro na desnoj. Draganovi roditelji su vrijedni seljaci koji su do rata višak proizvoda sa svoje zemlje prodavali na dobojskoj pijaci, a uz to školovali sina koji je i doktorirao.Čestitam. Za razliku od Bore kome je čast što je četničko dijete, sa Draganom nemam loše iskustvo, čak smo znali skupa sjesti i popiti kafu.

Znajući ga, ne čudi me što se brine za svoje penzionere, ali se nešto pitam. Ako Dragan smatra da u državi BiH treba bratski dijeliti ono što je na sonu, ono što pripada toj državi bez obzira na entitete, što svojevremeno ne podijelismo i ono silno oružje koje je ostalo pred rat  od JNA, a koje smo svi plaćali i kupovali bez obzira kako ti je ime. Što se nije reklo – Srba je toliko, njima oružja toliko, Hrvata je toliko, njima oružja toliko, Bošnjaka je toliko, njima oružja toliko. Eh, da je tako urađeno, pošteno bi bilo da i sada svi dobiju iz penzionog fonda onoliko koliko kome pripada.

Zbog toga nemam povjerenja u one koji sve svoje postupke pravdaju interesima samo «svog naroda», makar ne bili ni četnički ni ustaški sinovi, ni sinovi nekoga iz «Handžar divizije», a podosta je i partizanskih sinova čiji se očevi zbog postupaka svoje djece prevrću u grobu.

Moja tanušna nada su ova sadašnja djeca kojoj će kompjuter i internet biti draži od kosovskog mita, Gospe iz Međugorja i Ajvatovice. Samo, ostaje opet pitanje – koliko su i ta djeca zatrovana pričom svojih roditelja, pogotovo što im je djetinjstvo već uzdrmano. Možda je to i iluzija, ali želim da se tješim mišlju da su nam djeca pametnija od nas. Dobro, šta se sve dešavalo zadnjih petnaestak godina, ni jednom novorođenčetu neće trebati previše truda da bude pametnije od nas. Osim onih malo prije spomenutih idiota i zločinaca, mislim da su svakom normalnom čovjeku sva djeca nešto što se ne može ni sa čim porediti. I nježnost, i pažnja, i ljubav i duševni mir.

Vjerovatno dosta naše djece ima neku kucu ili macu da odrastaju skupa, ali plaši me to što su sva ta djeca okružena čoporima vukova i velikim brojem lukavih lisica. Djeca, naravno, nisu kriva, njima su potrebni samo ljubav i nježnost.

Ali, na žalost, mi ne bi bili mi, kad ne bi i u toj ljubavi pretjeravali. Dobro mi je poznata priča koju sam često slušao i u Bosni i ovdje u Austriji, kako su naša djeca, gdje god odu u svijet, u svemu najbolja. I najpametnija..

Istina je da mi je poznato podosta slučajeva da su bosanska djeca u izbjeglištvu, a po čitavom svijetu, postizala i postižu sjajne uspjehe, već je nekoliko generacija koje su pozavršavale studije, pa i one najelitnije, djeca koja govore po nekoliko jezika, ali, pitam se, da li to znači da su baš najbolji i najpametniji od svih u «bijelom svijetu»?

U Birou gdje ja dolazim da radim, između ostalih zaposlenih su i trojica momaka Austrijanaca, između 27 i 30 godina koji su doktori tehničkih nauka, koji govore još po tri svjetska jezika – i ne pada im na pamet da se prave važni, niti uopšte  razmišljaju o tome kako su bog zna kako pametni. Što bi Heidi Klum govorila da je lijepa kada se to vidi samo po sebi. Što mi onda insistiramo na tome da su nam djeca najpametnija?

Bosna se sigurno ne može požaliti da joj fali pametne djece, ali na mene jako depresivno djeluje realni procenat  te iste djece o kojoj je govor, a kojoj cilj nije ni škola ni dobar zanat, ogromnom broju momaka je samo cilj auto (koje mu kupi otac)i odlazak u disco, a ogromnom broju djevojaka je samo cilj da se uda.

I pod cijenu da ispadnem staro zakeralo koje popuje, surova realnost šamara naše iluzije da smo baš najbolji u svemu.

A kakvi smo, između ostalog, govori mi i razgovor sa jednim poznanikom koji je bosanski Srbin, pristojan i  obrazovan momak koji ponekad poslom dođe u Innsbruck, pa porazgovaramo.

«Mržnja je u Bosni sada jača nego prije nekoliko godina» - rekao mi je.

Često sam u Bosni, razgovarao sam sa ljudima iz «sva tri tabora», mogao sam i sam osjetiti i u zraku još uvijek mnogo negativnog naboja, ali morao sam upitati tog mog poznanika šta on misli zašto je to tako, i ako Bošnjaci, pa i veliki broj Hrvata (nisam baš siguran za one iz Širokog brijega), žele da se vrate svojim kućama i da žive skupa sa Srbima, zašto Srbi to neće.

«Vidiš – rekao je – meni je Banja Luka najljepši grad na svijetu, znaš da sam često na putu po raznim zemljama, ali u Banja Luci mi je najljepše. Kada pređem na područje Federacije ja se ne osjećam lijepo, meni je tamo sve drugačije, i zrak, i gradovi, i razgovor, to je neka druga hemija oko mene, ja nisam dio tog svijeta. Zašto je to tako, teško je to objasniti. To je jedan iracionalan mentalni sklop, nepredvidiv, nešto u nama što je jače od nas».

«Mene što se tiče – rekao sam mu – ja se u Sarajevu osjećam prelijepo, ali mi je lijepo i u Banjoj Luci kao i u Mostaru. Kako ću osjećati zrak u sva ta tri grada ne ovisi od mene nego od meteorolije i godišnjeg doba, a što se tiče kontakata i razgovora sa ljudima, u svim tim susretima ne želim da razgovaram samo sa budalašinama. Na sreću, svugdje sam nailazio i na fine ljude».

Teško mogu da prihvatim tu teoriju o iracionalnom mentalnom sklopu jednog  naroda, sklopu koji se ne da objasniti. Za sve što se događa postoji neka uzročno-posljedična veza, neki racionalan razlog.

Mogu ja da razumijem neke razlike u mentalitetima pojedinih naroda, ali ova mržnja koja sada tinja u Bosni nije samo naš specijalitet. Ti «iracionalni» razlozi su svojevremeno prolili puno krvi u ratu između Iraka i Irana, muslimani i jedni i drugi, nije teško pogoditi da ta silna krv nije pala zbog ljubavi među.

Zašto se u Britaniji mrze katolici i protestanti, muslimani hvala Bogu nemaju ništa sa tom mržnjom.

Koliko je mržnje između susjeda u jednoj državi Baskijaca i Španaca, da ne nabrajam druge  primjere širom kugle zemaljske.

Šta je razlog, uzrok ili povod svemu tome? Može se o tome pametovati do besvijesti, ali razlog je jedan, i što je još tužnije, jako prozaičan. To je – težnja za dominacijom. A dominacija znači vlast, znači korist, znači pohlepu za onim što nije tvoje. U Iraku i Iranu nije bila «svjetska hajka na Islam» nego – nafta, u Britaniji se dvije katoličke varijante  ne podnose opet zbog dominacije, a iz istih razloga Španci ne dozvoljavaju Baskima samostalnost. Nisu ti isti Španci još davno pobili i istrijebili Inke iz humanitarnih razloga  nego zbog zlata, ali svejedno nisam ni za baskijski terorizam.

I ova sadašnja mržnja u Bosni je iz istog filma. Poslije raspada ex-Jugoslavije, svi su gledali da ugrabe što veći dio kolača, ništa tu nije iracionalno, a da bi se izvukla što veća korist, mangupi koji su vodili igru nisu birali sredstva, u igru su ubacili kompletne ekipe i svu rezervu, računajući i nacije i religije, a mržnja onda dođe kao logična posljedica.

Pa ako je neko ubijao, otvarao koncentracione logore, onda nije čudo da se ljudi sada u toj nekoj drugoj sredini ne osjećaju ugodno. Neki zbog straha od osvete za ono šta su uradili u ratu, a oni koji nisu okrvarili ruke ili nisu učestvovali u tome, zbog neke podsvjesne grižnje savjesti, jer dobro znaju šta se dešavalo. Ako i pored svega što se dešavalo nema griže savjesti, onda to više nije moj problem, neka i psihijatri nešto zarade.  Sad, što se pokušava zaboraviti, ili bar relativizirati ono šta su radili «naši», to je stvar osobnog morala.

Uostalom, sve se može «iracionalizirati» i «relativizirati», eto ono moje razmišljanje o dobroti i harmoniji u Prirodi, vezano za odnos prema životinjama, može izgledati smiješno kad mi neko kaže:»Pa i Hitler je do smrti držao psa vučjaka uz sebe».

I šta ćeš onda odgovoriti na to? Ništa, u pravu je, jer ako je neko pogan u duši, džaba mu i da ima – pudlicu.