26. oktobra, ove, još uvijek 2004. godine, umro je Velimir Milošević. Umro je Pjesnik.

Kada sam posljednji put bio u Sarajevu, početkom oktobra, sjedili smo kod Zlaje sa društvom. Zlaja ima dobru, domaću lozu koju smo znali ponekad zdrmati da se «ubiju bakcili», ali ovaj put pili smo kafu.

Veljo je sjedio sa kačketom na glavi, njegove prepoznatljive oštre kose više nije bilo, bolest i kemoterapija učinili su svoje, ni po čemu drugom se ne bi moglo primijetiti da ga je bolest napala.

U neko doba Teodor Romanić je ustao, zbog nekih obaveza morao je da ode, pa kad je Maestro izašao, ja rekoh:

«Baš je fino sjediti u društvu sa nekim za koga znaš da će neka buduća djeca šetati ulicom koja će nositi njegovo ime».

Po običaju spreman na šalu, Veljo će na to:

«Znam ja da ti ne misliš samo na Profesora, nego i na par nas što sjedimo ovdje a imaćemo svoje ulice.Ali ako budeš češće sjedio sa ovakvima, pazi da ne postaneš uličar».

Pjesnik će ostati u čitankama i enciklopedijama, ja sada nemam snage da pišem nekakve nekrologe, kada sam čuo da je umro stislo me nešto u grlu, nekakav grč i praznina.

Nakon onog druženja kod Zlaje samo sam napisao stih:

«Kad Pjesnik oboli

kao da svi smo

oboljeli

Kad Pjesnik ode

Ko će nas vaditi

Iz očaja»

Ne mislim ja da sam inače baš suviše ogrnut nekim očajem, ali dođu, tako, neki trenuci kada je najmanje ono što možeš osjećati – tuga.

A razloga za tugu – kud god se okreneš.Evo, recimo, izbori u Americi.

Moram priznati da sam bio vatreni navijač Amerike, ali bilo je to u vrijeme kada joj je na čelu bio Clinton. Od kada dođe ovaj kauboj što ga opet izabraše, Ameriku sam izbrisao sa svoje karte, sad me samo ponekad uveseljavaju. Glupostima, naravno, ali glupostima koje bole.

Pa vidim poslije  ovih izbora da i nema neke razlike između Amerikanaca i Srba. Srbi su čak u prednosti, jer neke stvari rade prije nego što se Ameri toga sjete.

Imali su Srbi (tada, skupa sa ostalima) predsjednika sa čijim su pasošem bili dobro došli u svaki dio kugle zemaljske. Poslije, kada su počeli da pljuju po tom predsjedniku, pa izabrali predsjednika po svojoj želji i mjeri, ovaj je iz magacina izvukao svo oružje koje je predsjednik prije  njega gomilao, i onda rokaj po onima koji nisu imali dovoljno ni lovačkih pušaka. Nakon toga došli su dotle da su sa pasošem svog predsjednika, koga su uporno uzastopce birali, dobro došli samo u Grčku, Rusiju i Kinu. A predsjednik ih je gordo vodio u svijetlu – propast.

Sada, kada taj uporno birani predsjednik sjedi u Haagu, ne pali ona:»Uh, al nas je zajebao, nismo znali», jebenom se džaba kajati.

Tako će biti i sa Amerima kad se već ne znaju učiti na tuđim greškama. Poslije Clintona, koji je bio dobrodošao u svakoj zemlji, novi vođa Amerike roka po ženama i djeci  bilo gdje ako mu stanu na put do novih izvora nafte.

Kada stopa nezaposlenosti izludi milione ljudi, kada u ime «borbe protiv terorizma» demokratska prava pojedinca postanu iluzorna, i Amerima će biti kasno kad budu rekli:»Uh, al nas je zajebao, nismo znali». Zna se kome se džaba kajati.

To me opet podsjeća na onu priču o uzrocima rata u Bosni:»Nije narod kriv, političari su nas zavadili».

Nikada nisam mogao progutati tu priču. Ne branim ja političare, takvi za mojim stolom ne sjede, ali ta priča je čisto pranje vlastite savjesti. Jer, ko je birao na izborima one krvoloke iza kojih su ostale silne masovne grobnice, ko je ubijao te ljude čije se kosti sada vade?

Narod je birao, narod je ubijao, komšija, susjed, pojedinac, poznanik čak. Koji se sad čudi ko nas to zavadi.

Nema tu, naravno, podjele na dobre i loše narode, u svakom narodu ima kretena a ima i dobrih ljudi. Zavisi samo od procentualnog odnosa između te dvije sorte (a vrlo često i od toga ko ima više oružja da pokaže pravo lice)

I Veljo je Milošević, ali ne ONAJ, nego iz  čestite loze Miloševića. U ratu je stao na stranu koju mu je odredio Pjesnik u njemu, ostao je u Sarajevu, a protiv onih sa brda, i onih koji su se iz Sarajeva odmetnuli na brdo, borio se stihom:

Mogao sam da sam hteo

Kao drugi – put pod noge

Kao drugi – nisputicom

Kao drugi – nizastranu

Mogao sam ali nisam

Mogao sam da sam hteo

Kao oni nedajbože

Mogao sam da sam hteo

Kao oni gluho bilo

Ali nisam

Ali nisam

Rušite moj grad

Rušite svoj grad

Ubijajte moju decu

Ubijajte svoju decu

Otišao je Pjesnik Veljo, otišao je Pjesnik Izet Sarajlić, otišao je Pjevač Davorin Popović,

Otišao je Pisac Dario Džamonja. Ostalo je slobodno Sarajevo. «Kao i da nije» - što reče jedan. Ostali su pobjednici – Ćelo I, Ćelo II, Turković, Keljmendi, Ali Gaši, džipovi lete prema nebu, trombloni održavaju red i poredak, policija kažnjava saobraćajne prekršaje, sicilijanski mafiozi, postiđeni, upisuju se u amatere. Pobjednici – čestitam.

Što Veljo napisa:

«Ovo je Balkan, draga»