Kada sam morao napustiti Moj Rodni Grad, ovdje u Austriji sam upoznao znatan broj ljudi koje je strefila ista sudbina. Bili su to ljudi iz različitih krajeva Bosne, sa različitim navikama, karakterima i obrazovanjem. Upoznao sam neke divne ljude, ali, boga mi, bilo je i baraba. Svi oni, pritisnuti neocčekivanom promjenom sudbine, i reagovali su različito.
Oni iz istočne Bosne su bili zatvoreni u svoj krug, kada bi našli neki posao „na crno“ (da se namiri na socijalnu „crkavicu“ koja se primala od „Karitasa“), to je ostajalo samo između njih, druge nisu zvali.
Krajišnici su bili svijet za sebe, od jednog sam čuo:“Krajišnici su najbolji ljudi, oni ostali iz Bosne su obično smeće.“ Od djevojke iz srednje Bosne čuo sam komentar za jednog momka:“Zgodan je, samo šteta što je Krajišnik“.

Ni jednima nisam uzimao za zlo, pravdao sam ih stresnom situacijom u kojoj su se neočekivano našli, prekoravao sam jedino sebe misleći da sam znao u dušu ljude iz nekog mog zavičaja.

Jedan od njih, zvali su ga Rile (vjerovatno od imena Rifat) bio je negdje od Sanskog Mosta čini mi se, imao je tada već i unuče, ali nosio je kožne hlače, kožnu rokersku jaknu i frizuru nabijenu na čelo do iznad obrva. Zbog te frizure i nesto duže kose zvali su ga „pjesnik“.
Nisi ti mogao nešto posebno s njim da se napričaš, pretpostavljam da u životu nije pročitao knjigu, tako da su ga drugi, koji su bistrili svjetsku politiku sa čuvenim zaključkom da su za rat u Bosni krivi Europa i Vatikan (a ne „domaće snage“) izbjegavali i nerado primali u društvo. Baš zato, što je bio na svoj način „otkačen“, meni je bio simpatičan. Imao je hobi da „skuplja“ bicikle, i to uglavnom one koje bi vlasnici zaboravili zaključati, tako da je jedna garaža u blizini prognaničkog doma bila puna bicikla, što čitavih, što u dijelovima. A on je vozio samo jednog od njih, mora da mu se posebno sviđao, pa si ga mogao vidjeti kako kruži ulicama Innsbrucka gledajući ispod kose ne bi li naletio na nezaključani bicikl.
Jednog dana sretnem ga, a on ljut.
„Šta je Rile?“ – pitam ja njega.
„E, jebi ga, zemljak“ – odgovori on meni –„ nisam znao da u ovoj Austriji ima i lopova, zamisli, ukrali su mi bicikl, onaj moj što se nisam odvajao od njega.

Što se ja to, u neko doba, prisjećam Rileta?
Zbog onoga što su ga zvali – „pjesnik“. Bila je to riječ kojom su drugi ironično opisivali Riletov izgled, pa i karakter, riječ kojom su se distancirali od njega. Za njih je riječ „pjesnik“ (sa malim slovom „p“, naravno) imala posprdno značenje, jer biti pjesnik za njih je značilo biti neozbiljan, neko ko nije dostojan njihovog društva.
Ispada da su pjesnici drugorazredni ljudi.

A ja, eto, uporno griješim, volim te ljude koji su pjesnici, oni pravi, naravno, volim ih iz mnogo razloga, možda najviše zbog njihovog kriterija vrijednosti u životu, šta je to bitno, a šta ne .
Oni su stranci u ovom potrošačkom društvu, „nerentabilni“ su, skoro da pomisliš – nikakve koristi od njih. Za džep koristi od njih nema, - ali za dušu ima. Oni poezijom ulaze u tu dušu, otkrivaju u njoj skrivena pitanja da bi tragali za odgovorima, tragaju za nadom, pružaju šansu u beznađu.
Uvijek me obraduje susret sa njima, a sjedeljke pogotovo (nije mi samo jasno otkud se uvijek nađe pri ruci neka časa vina).
Što reče rahmetli Zuko Džumhur:“Džaba ti zlato, rahatluk je najveće bogatstvo“.

Eh, a sad nešto što ne bi baš trebalo da ispadne kao samoreklama, naime, uskoro treba u Innsbrucku da izađe knjiga i moje poezije, a na njemačkom jeziku. Mogu samo reći da je (između ostalog) kritičar napisao:
„… Takav pristup, s jedne strane, čini ovu poezijom do srži aktualnom i akutnom, to jest suvremenom i u duhovnom smislu recentnom – dok, s druge strane, i u poetičko – stilističkom smislu postavlja nove zahtjeve i otvara nove mogućnosti u vezi s „tehnologijom“ poetskog izraza“, da bi završio sa rečenicom:
„Mulaomerovićeva poezija, dakle, nije dopadljiva; ona dira, iritira i pogađa čitatelja – a upravo je to ono što poeziju u najvećoj mjeri i čini poezijom“.

Jeste, ali imaju moje dvije pjesme što se neće naći u toj knjizi, nastale su poslije predaje rukopisa  izdavaču, a posvećene su dvojici pjesnika što su mi dragi (iako su skrivili neke moje manje mahmurluke). Dvojici pravih pjesnika, koji su već postali nezaobilazni u bilo kojoj enciklopediji BiH poezije. Admiral Mahić i Amir Brka.
(Ako se nađe neko da  prestane sa daljim čitanjem, neću zamjeriti, Rile ne bi izdržao ni ovo što je do  sada napisano).

KONTRA-ADMIRAL
Pjesniku sto i ime mu je Admiral (Mahic)

Ni blizu mora
od brda odvaljen
a Admiral

Na kapi rose
brod njegov
brdima plovi
gdje ga oluje sačekuju
i zasjede iz potaje

Ponekad
da snagu obnovi
ne dodiruje zemlju
(Ahila ne oponašajući
- njegove pete
u sasvim dobrom su stanju)
zaplovi rijekom vina
ako je bistra virove obilazeći

Na pramcu
broda njegovog
admiralskog
busola
usmjerena u pravcu
izlaska sunca
sa ciljem
da ljude nađe

Stoga je
već odavno
mornarica ratna
od njega digla ruke

BRKA  račune
Amiru Brki

Slučajno zalutao
među nas

U njegov svijet
ulaznih vrata
nema

Ostaje
samo nagađanje

Šta to on hoće?
- pitaju se

Šta hoće
kad s lakoćom
u Inferno siđe
da Sotoni
zakone objasni
bezizglednosti zlobe?

Šta hoće
kad noću
prošeta do svemira
da svjetlost nađe
i tajnu riješi
što u tmini se skriva?

Šta hoće
kada
poeziju piše?

Treba ga stoga
istjerati
iz četiri zida
iz blizine
iz savjesti svoje

 
Nadam se da ovo malo poezije na kraju nije „boljelo“, a ako jeste, onda:“Jebi ga, zemljak“ što bi Rile rekao.