Kada sam poceo da pisem tekstove za ovu kolumnu znao sam sta me ceka. Rijeci koje napises, kada odu u stampu, knjigu ili internet, stavljas na sud javnosti, tvoja razmisljanja se mjere, vagaju, prihvataju ili odbijaju. Od pocetka nisam imao iluzije da ce se svi  slagati sa mnom, da se to desilo znao bih da nesto nije u redu, bila bi to neka varijanta jednoumlja koje me bas ne cini sretnim. Zbog toga s paznjom citam komentare na ove tekstove, a - ima ih. Ono sto me raduje je to da komentare salju ljudi razlicitih nacionalnosti. Ne zelim padati u gresku dijeljenja ljudi na normalne i one druge, gdje bi oni prvi, kao, bili oni koji se slazu sa mnom, zelim postovati svacije pravo na njegovo misljenje. A ljudi su, srecom, razliciti.

Bili su mi interesantni komentari na moj nedavni tekst 'Vojvoda'. Jedan od komentara dosao je iz Kanade. Evo tog komentara:

'Svidja mi se Vas komentar o 'Vojvodi'. Drago mi je da ste jos uvijek svjesni da ne mislimo svi isto. U pravu ste i da smo manjina. Mozda od manjine bude i vecina jedan dan, ali za mnoge prekasno. Ne znam ni sama kako da djetetu objasnim jednog dana sta se htjelo postici etnickim ciscenjem. A sigurno ce me pitati  jednog dana. Pozdrav Sandra.'

Iskreno receno (sto nikako ne mora biti pitanje neke moje sujete) bio sam obradovan. Bio mi je to jos jedan od onih suptilnih znakova zbog kojih ne mogu mrziti srpski narod, bez obzira sta sam ja osobno dozivio  od vojvodine ekipe na pocetku rata. I dalje ostajem na stanovistu da ne mogu mrziti ni jedan narod, ali, vec sam rekao, gade mi se samo idioti iz svakog naroda. Sto se tice Sandrinog djeteta, nisam zabrinut, odrasce uz majku koja razmislja svojom glavom, koja ima pameti i snage da djetetu objasni kako nema opravdanja za zlocine pa makar se oni krili iza toga da su uradjeni u interesu 'odbrane svog ugrozenog naroda' I da nema dobrih i losih naroda, nego samo dobrih i losih ljudi.

Ali, da bi stvar bila ljepsa, ima i jedan komentar, malo drugaciji. U njemu sam izvrijedjan, ispljuvan, da se sve pusilo. Ne radi se samo o iznosenju razlicitog misljenja, na sta sam uvijek spreman, nego, kako to obicno biva, kao najjaci protuargument dolazi - osobno vrijedjanje, u stilu 'nemas ti pojma'. Takve najvise volim. A pocinje ovako:

'Mislim da je ovo morbidno stavljanje hipoteke zlocina na cijeli narod liseno dobrog ukusa i dobrih namjera. Razmisljanja koja se cak spustaju ispod nivoa petoparackih novina ne dolikuju nekome ko bi trebao biti intelektualac, a sto je najzalosnije simuliranje nekakvih kosmopolitickih vizija i komicnog, deplasiranog disidenstva tesko da iza sebe ne kriju covjeka koji se ne libi koketiranja sa vlastitim nacionalizmom. Ovdje je sve ravna geometrija kao u polupijanim birtijskim naklapanjima, smuseno retusiranje dnevnih vijesti i digresija koje se trude da se tema raspline do te granice da u momentu vjerovatno ni sam autor ne zna o cemu pise.'

To samo u uvodu u kome se od mene brani srpski narod, a istovremeno mi se nabacuje etiketa nacionaliste.(Gdje koga svrbi, tu se i cese, naravno da su za nacionaliste svi ostali nacionalisti, jer to je njihov vidokrug), o onom osobnom vrijedjanju ne bih jer je 'liseno dobrog ukusa i dobrih namjera', ali posiljalac komentara  daje svoj sud i o ostalim tekstovima kolumne sa misljenjem da je to 'pisanje samo sebi cilj, svrha da se kaze nesto kako bi se najvise reklo - nista'.

U potpisu 'Hannibal', naravno, bez imena i prezimena, bez imalo ljudske hrabrosti i morala da se kaze:' Ja sam taj i taj, mi smo dva razlicita svijeta, i ovo sto ja mislim to ti hrabro kazem u oci'.

Mogao bi covjek poslije ovakvog komentara da se priupita da li su ovi tekstovi promasena igra, pogotovo sto se jedan broj tih tekstova nasao u knjizi 'Pisma iz Austrije' cija se promocija sa nekim prevodima na njemacki jezik desila nedavno i ovdje u Austriji.

A evo sta o tim mojim tekstovima pise knjizevnik Amir Brka ciji je roman 'Monografija grada' proglasen za najbolju knjigu prosle godine u BiH, i koji je nedavno bio predsjednik Zirija za izbor najbolje knjige poezije u BiH (sto mi je, izmedju ostalog, pouzdan znak da taj covjek dobro zna sta je pisana rijec):

'...Ima, međutim, u ovoj knjizi i jedan izvanredan, gotovo bih se usudio reći antologijski tekst – naslovljen upravo Jugonostalgija. U njemu je Mulaomerović iskazao sve osobenosti svoga dara: i vještinu opore deskripcije sudbine prognanika/povratnika kroz gotovo intuitivnu težnju ka gradnji narativnih struktura kojima hvata širi društveni plan, i analitički odmak, i diskretni, nikako patetični emotivni šarm kojim poantira priču (da: priču, neka ostane ovdje ovaj nesigurni termin, jer upravo ovaj tekst provocira i žanrovska pitanja)... Sučelice sa sviješću o “opasnosti” od etikete jugonostalgičara, on se odredjuje spram Jugoslavije kao “ubave dame” što ga je napravila “rogonjom” koji nema šansu za ljubavnu kompenzaciju. U neočekivanom, paradoksalnom, a otkrivalačkom koraku u dubinu koji širi našu spoznaju o kvaliteti i vrijednostima osjećaja prema Bosni i prema Jugoslaviji – odjednom se u finalu teksta Bosna ukazuje nečim unutarnjim, rođenim, svojim, neupitinim, nečim s čime je mističnim, ezoterijskim nitima povezan, tako da između ta dva entiteta ne egzistira disjunktivni odnos. Ne potire Jugoslavija Bosnu, niti obratno, jer nisu to, u supstancijalnom smislu, pojmovi koji pripadaju istoj vrsti. Evo tog zadnjeg pasusa što ga ispisuje iznevjereni “jugonostalgičar”:“Kažu – ‘klin se klinom izbija’, možda neka nova ljubav, eto, Bosna na primjer, lijepa k’o lutka? Ne dolazi u obzir – ljubavne veze nisu dozvoljene između onih koji su krvno vezani.” De facto, poucio nas je Ibrahim Mulaomerovic o tome šta je ovdje šta. Sjajno.

Mulaomerović, rekosmo, društvenu stvarnost analizira, ali ju i propušta kroz filter vlastitih emocija, te su njegovi tekstovi konstantno na pragu beletrističke proze, a ponekad su ostvareni kao jetka satirična storija koja ne ostavlja dilemu o predmetu svoje žaoke, jer su joj likovi identični sa općepoznatim ličnostima iz naše suvremenosti; čak su im i autentična imena uvijek navedena. Ipak, u tematsko-sadržinskom smislu najzanimljivije stranice autor ispisuje kad sučeljava kulturno-civilizacijski “prtljag” s kojim dolazi iz Bosne sa onim koji zatiče u Austriji, dakle: na Zapadu. Ti su pasaži, doista, otkrivalački svježi, a izgrađeni vrlo uspješno – na suočavanju likova kao nositelja jednoga i drugog kruga. I ima ih, srećom, priličan broj u ovoj knjizi.

No, ova knjiga nije na bilo kakvim čvrstim principima fundiran, konzistentni sistem nego zbirka prilično opuštenih tekstova o svemu i aluzivnosti na svašta, takvih da se, nekonzistentno i inkoherentno, već i u pojedinačnim kolumnama, a ne samo na razini knjige kao cjeline, lica, teme, ljudi i njihovi stavovi, pa i oni koji pripadaju samome autoru – komešaju i, često, međusobno “gurkaju”, sudaraju, uzajamno djelomično osporavaju ili radikalno negiraju. To je, riječju, knjiga kao i sam život: prepuna međusobno proturječnih fragmenata, krzotina, zbilje, impresija koje ponekad hoće da se tobože ostrve u apodiktičan sud, s kojim se narogušeni čitalac može i emotivno ne složiti, da bi već u slijedećem pasusu iskrsla negacija i jedno posve drugačije viđenje. To što po svojoj uzbrukanosti, uskomešanosti, torzičnosti – liči na sam život u kojem odnekud, iz nesaznatljivosti, pojave na momente izranjaju pred čovjekovim očima, da bi se odmah potom vratile u nigdinu ostavljajući u našoj svijesti tek obrise – najznačajniji je argument egzistencije ove knjige Ibrahima Mulaomerovića. Pa i kad su posrijedi rečenice za koje ćemo reći da donose pretjerivanja i površnosti, bit ćemo u krivu, jer ih, čini mi se, posmatramo iz pogrešnog aspekta. Opervaženi našim teškim vremenom, izranjavljeni i preosjetljivi na zvuk svake jače riječi, izgubili smo, uglavnom, sposobnost da u ljudima i njihovim “proizvodima” prepoznajemo suptilnije nivoe. Mekšemu uhu, međutim, ne bi trebala promaći jedna fina, upravo narativna, spisateljska Mulaomerovićeva strast koja je,, siguran sam, glavni pokretač njegova pera. Stoga mislim da bi i on sam mogao ubuduće više insistirati baš na tome, i pokušati graditi čisto književne tekstovne strukture (ma šta to značilo u današnjem vremenu).

Ostaloga što se tiče – kad je posrijedi ova knjiga – jedna autorova stajališna konstanta ipak postoji, a to je neupitna humanistička inspiracija svih pisama iz Austrije. O čemu još uopće možemo imati konsenzus, nakon svega...?

Eh, tu je, cini mi se, problem izmedju hrabrog Hannibala i mene, ona recenica: 'Opervazeni nasim teskim vremenom, izranjavljeni i preosjetljivi na zvuk svake jace rijeci, izgubili smo, uglavnom, sposobnost da u ljudima i njihovim 'proizvodima', prepoznajemo suptilnije nivoe'.

I sta sad - nastaviti svojim putem, ili prepustiti 'Hannibalima' igru. Svejedno, ostaju misao i napisana rijec, neko to kaze otvoreno, a neko iza busije. Po obicaju.Ali, ako njima, bez obzira iz kog su naroda, prepustimo ekskluzivitet samo njihove misli, bojim se kako ce onda Sandra objasniti svom djetetu sta je to u nekim ljudima sto mrze druge ljude. Samo zbog toga sto imaju drugacija imena i sto ne misle kao oni.