Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Prijatelji stari,gdje ste?
00.00.0000 00:00:00
Svako sebe najbolje poznaje, pa sam ja, znajuci to, bio siguran da cu kad-tad, jednoga dana, zavrsiti na ulici. Tako i bi. Doduse, nije bilo jednoga dana, bila je noc i to ne bilo kakva noc nego novogodisnja, Innsbruck u svom turistickom sjaju, snijezni alpski vrhovi oko njega obasjani svjetloscu slavljenickih raketa, nekoliko desetina hiljada Austrijanaca i turista na ulicama su docekivali novi milenij, a u toj masi moje malo drustvo i flasa pjenusavog vina, da ne kazem sampanjca.
Pored nas drustvo Italijana, mladjarija, na svaki pucanj rasprskavajucih raketa aplaudiraju, vesele se i nazdravljaju. Dobro je, kazem. Dobro je sto se vesele na svaki taj pucanj, dobro je sto nisu upoznali neke osjecaje koji se znaju javiti uz pucanj, na primjer - zebnja i strah.
U Opstini koja se nekada zvala Moj Rodni Grad, pred moj dolazak na ove snijezne Alpe, jedne veceri gledao sam vatromet. Vina nije bilo, a i sa hranom nisam stajao bas najbolje.Ono cega nekima nije nedostajalo bili su svijetleci meci, ne oni uveseljavajuci i rasprskavajuci, nego oni ubijajuci. Bio sam nijemi posmatrac. Meci su ispaljivani sa brda preko rijeke na drugo brdo, preko druge rijeke. Isli su sa brda na brdo u harmonicnom redu, svijetleca kolona koja se kao zmija izvijala trazeci zrtvu, kao svijetlece ose zabadali su se tamo gdje se po danu iz Moga Grada moglo vidjeti selo. Zvuk, razarajuci zvuk, dolazio bi kasnije.
Onda je sa te druge strane, sa drugog brda, uzvracena jedna raketa. Jedna jedina. Poletjela je visoko, ali njena putanja je bila drugacija, kada je dosla iznad mjesta odakle su ispaljivane svijetlece smrtonosne osice, odjedanput je to postala ogromna svijetleca kugla koja je osvjetljavala sve pod sobom. Njeno padanje je bilo cudesno, kao da stoji u zraku ne rasprskavajuci se, lagano se njisuci, kao da plese govoreci da ne postoji taj mrak koji ce sakriti i namjeru bilo cijeg ubistva.
Kada je poslije nekog vremena koje je izgledalo kao vjecnost pala na zemlju, zavladao je mrak. I tisina.Nije se cuo ni onaj poznati razarajuci zvuk, samo tisina, ni svijetlece osice se vise nisu vidjele.
Kako sada mogu biti fasciniran svjetloscu ovih slavljenickih raketa? Ne mogu nikako, ali to ne znaci da ne mogu ovim dobrim vinom.
Sve su prilike da mi je to dobro vino, i pored prognanickog grca koji relativizira svaku vrstu ljepote, omogucilo sansu da sebi priustim i malo melanholije prisjecajuci se nekih novih godina u Mom Rodnom Gradu i nekih mojih prijatelja sa kojima sam provodio te veceri.
Onda zakljucim da ni haski Tribunal nije bog zna kakva institucija, jer ako racuna na neki ekskluzivitet, pobrinuo bi se da jedna od veoma vaznih tacaka optuznice idiotima koji su zakuhali ovaj rat, bude i optuznica za prekid prijateljstava. Eto vidite, to su zaboravili, a ja se osjecam sakatim bez tih nekih meni dragih ljudi od kojih sam odvojen.
Sto je jos gore, ti moji prijatelji su bili cudna sorta, - nije im bilo dovoljno kao ostalim pristojnim ljudima, je li, da se vesele samo za Novu Godinu i obiteljske rodjendane; ne, ti tipovi su koristili svaku priliku da naprave dernek. Za mene se oduvijek znalo, - prijatelja ne bih ostavio na cjedilu, nema te cijene. A nisu ni oni mene.
Eto, na primjer, kad mi se sin prvi put zaljubio, jedan moj dobar prijatelj je pritrcao da popijemo po jedno picence, da me utjesi, znajuci koje strahote u zivotu cekaju tog tada jos malodobnog mog potomka u borbi sa zenskim rodom. (I pored svega, ako je zenski rod u pitanju, onda, ljubim ruke, klanjam se, moje postovanje).
E, pa, ne bi bas bilo posteno od mene da sada ispadne kako su moji prijatelji bili pijandure koje su koristile svaku priliku i izgovor da se veseli i popije., to jednostavno nije tacno. Znali smo mi satima sjedjeti bez kapi pica, mozda uz kafu i cigarete, i - svadjati se.I za to je bilo nebrojeno povoda, recimo, da li je korculanska filozofska skola obojena blago nacionalisticki, da li su Kosta Cavoski i Ljuba Tadic (ne onaj glumac) filozofi ili Srbi po zanimanju, pa da li je Dr Fuad Muhic u sluzbi politicke ideologije ili je samo svoj, a oko toga da li taj gospodin zasluzuje nase postovanje, nismo se svadjali.
Nismo se svadjali ni oko Ravela, ni Ezre Paunda, ni Karahasana, ni Brace Dimitrijevica, pa ni Ivice Osima, bili smo u istoj ekipi koja je uzivala u 'aktivnostima imenovanih'.
Tih nekoliko ljudi koji su znali razlikovati dobro od loseg vina, glupost od normalne misli, dobro od zla, bili su onaj nevidljivi stabilizator koji je davao pravu mjeru nastojanjima da se u zivotu uspostavi nekakva harmonija.
A eto, ti poznavaoci sociologije, kibernetike, dobre kapljice, slikarstva i muzike, ti melanholici, svadjalice i brizni ocevi, ljudi kojima si mogao vjerovati, razisli su se. Kao novogodisnja raketa kada zablijesti, kada ti zastane dah, a onda se raspe u stotine djelica koji se ugase. Svjetlost, bljestava svjetlost, pa onda mrak.
Ja mogu da postujem teoriju o zemlji kao globalnom selu, ali to je ipak zvaka za filozofe i sociologe, to je teorija, ali meni nedostaju prijatelji u svakodnevnom zivotu koji su razbacani po tom istom globalnom selu koje se zove kugla zemaljska. Jer, ja bih trebao svako vece (dobro, ili bar svako drugo) da budem istovremeno i u Saskatoonu u Kanadi, i u Skulestadu u Norveskoj, i u Nykobingu u Danskoj, i u Uppsali u Svedskoj, i u Sarajevu (gdje li to bijase?), a ja k'o mutav sjedim i boravim na 'privremenom zivotu' u Innsbrucku u Austriji. A sve to zahvaljujuci papcima koji su ubijedili svoje papke, iz svoga tora, da su ugrozeni od onih drugih. A oni 'drugi', to su valjda oni prvi koje sam spomenuo, moji prijatelji, koji, da bi stvar bila ljepsa, nisu svi bili bas iste nacionalnosti. Eto, uvijek sam kuburio sa svojim prijateljima, tvrdoglavi, pa to ti je, nece u tor, nece medju ovce, pa da ih ubijes. Nije pomogla ni prica o Domovini kao jednoj jedinoj, ni to da zrak nigdje nije tako cist kao tamo, ni to da bez proslosti nema buducnosti, nista nije palilo. Pokupili se i otisli.
A kako vidim,ni toj jednoj jedinoj, da ne kazem Domovini, nije bas previse tesko palo sto su otisli, nisam vidio da je igdje suza pala.(Ako se neka suza meni omakla, to je samo moj problem koji ne smije niposto da utice na raspolozenje sirokih narodnih masa koje i dalje biraju da im bude tako kako im je, ne bi li jos vise ucvrstili tarabe svojih torova koje ih odvajaju od onih 'drugih' i cijelog normalnog svijeta).
Oni papani koji bi mogli odgovarati pred haskim Tribunalom za ratne zlocine pod tackom optuznice - 'prekid prijateljstava', mozda bi se mogli malo vaditi na fazon,kao, 'pa nismo ih bas sve pobili, mogu se ta prijateljstva nastaviti sto telefonom, sto pismima, a hvala bogu, ima i internet.'
Tacno.Moglo bi im se to uzeti kao 'olakotna okolnost', sto znaci - svakome po pedeset godina robije, iako i to nije prava cijena prijateljstva, je Arne Garborg jednom prilikom rece:'Venskab er den fineste art af egoisme, meget finere end kjaerlighet', sto od prilike znaci 'Prijateljstvo je najfiniji oblik egoizma, mnogo finiji od ljubavi'.
Ja, eto, priznajem svoj egoizam, sto mi nije nesto posebno ni tesko obzirom kad covjek dodje u neke godine kada pocne vagati termine 'ljubav' i 'prijateljstvo', pa ovo drugo postaje sve teze na nekom tasu.
Ipak, i ljubav i prijateljstvo ne podnose bas previse ni pisma ni telefone, traze 'bliske susrete prve vrste'. Penelope su mogle godinama cekati svoje Odiseje, ali samo u epovima.Mozda bi i sada covjek mogao naci, recimo na Peloponezu, neku Penelopu koja ceka svoju ljubav, ali svi iz njenog sela bi ti rekli:'Ma, pusti je, guska'.
Sto se tice haskog Tribunala i optuznice za prekid prijateljstava ljudi koji su se rasuli po bijelom svijetu, tu nista nije sporno,dogovorili smo se po pedeset godina, ali ima jos nesto sto ni haski istrazitelji ni tuzioci ne bi bas tako lako mogli dokazati, a to je prekid prijateljstava onih koji su ostali.
Odmah po prestanku rata upoznao sam dvojicu divnih ljudi u Bosni, prijateljstvo je leglo pri prvom susretu a traje i danas.Jedan je slikar a frugi graficar, obadvojica posjeduju one fine ljudske vibracije koje te tjeraju da pozelis biti sto duze u njihovom drustvu. Rat su proveli skupa,branili svoj grad,dijelili zadnji zalogaj, bili oslonac jedan drugome, svo slobodno vrijeme su provodili u jednoj maloj prostoriji kamenih zidova, punoj vizuelnog sarma koja je mali etnoloski muzej,zvali su je 'kota 9o5', u njoj sam i ja sa njima uz tihu muziku, bosansko meze, laganu 'mucenicu' i finu pricu, proveo sate i sate, prijateljstvo koje se covjeku rijetko desava.
Kada sam posljednji put boravio u tom gradu, mislio sam da me zavitlavaju, kazu - 'pukla tikva', kraj prijateljstva izmedju njih dvojice. Sok. Kako,zasto, zbog cega, koji je razlog? Ni jedan ne zna navesti pravi, ozbiljan razlog,neku tesku rijec ili postupak onoga drugog, jednostavno, onako, - puklo.
E, jebi ga.
Svaki ponaosob ostao je dobar sa mnom, ali nije to vise onaj smek i sarm prijateljstva, sada samo jedan moze da sjedi u 'koti 9o5', znajuci ih, ne vjerujem da ce moci sam sjesti, pustiti tihu muziku i zameziti. A gdje je prica?
Pokusavao sam ih vratiti 'u normalu', pomiriti ih, ali ne ide - pukla tikva, curi. Onda sam shvatio, bio je rat, pa je rat prestao, ostale su posljedice na koje su neki neuropsihijatri racunali. Al' hajde dokazi.
U ateljeu ovog slikara sam upoznao, u razlicito vrijeme, i dvojicu njegovih ratnih drugara. Svaki ponaosob je bio ogroman,dva sa dva, u ratu je jedan od njih bio komandant jedne jedinice koja je branila grad, a onaj drugi, njegov zamjenik. U toj jedinici je bilo podosta onih osisanih, tetoviranih momaka koji su priznavali samo zakon snage, a kakve su japije bila ova dvojica nije im bilo tesko pokazati ko je glavni. Ogromni, snazni, a kad se opuste to su duhoviti i emotivni ljudi.
Samo, i njih je, kao i onu dvojicu mojih prijatelja,uhvatio isti virus,poslije bezgranicnog prijateljstva koje ih je odrzalo u zivotu, sada je, naknadno, - pukla tikva.
Jedan od njih dvojice, sjedeci u ateljeu gdje smo se okupljali, rece za onog drugog:'Da se hoce sada pojaviti na vratima, pa me onom svojom saketinom opaliti po vilici da mi izbije dva zuba,pa da se onda zagrlimo i pokusamo objasniti sta se to prekide medju nama, ali, eto, obadvojica znamo kad je, od prilike, onaj drugi ovdje, pa dodjemo nesto kasnije'. Steta, ratna steta.
Kad bi se mene pitalo sve bih njih, dvojicu po dvojicu, zakljucao u posebne prostorije, pa . nema vam napolje dok sami sebi ne objasnite gdje je zapelo i gdje je puklo, pa onda - pravac 'kota 9o5'.
A gdje ces odrasle ljude zakljucavati, pod kljuc treba one koji su sve ovo i zakuhali. Gospodji Karli del Ponte moje postovanje.
PS. Kad smo vec kod teme prijateljstva, pade mi na pamet kako vam ja stalno nesto pisem, a vi samo citate.Kad cu ja citati nesto od vas? Znam, zapelo je na tome sto sam ja tek sada dobio svoju adresu(ibro@cyberbulevar.com) na koju se mozete javiti. Bice mi drago da znam sta ima kod vas, a mozda vam smeta nesto u ovome sto ja pisem, slobodno me iznapadajte, necu se ljutiti, a bice mi drago ako neko slicno razmislja.
Pored nas drustvo Italijana, mladjarija, na svaki pucanj rasprskavajucih raketa aplaudiraju, vesele se i nazdravljaju. Dobro je, kazem. Dobro je sto se vesele na svaki taj pucanj, dobro je sto nisu upoznali neke osjecaje koji se znaju javiti uz pucanj, na primjer - zebnja i strah.
U Opstini koja se nekada zvala Moj Rodni Grad, pred moj dolazak na ove snijezne Alpe, jedne veceri gledao sam vatromet. Vina nije bilo, a i sa hranom nisam stajao bas najbolje.Ono cega nekima nije nedostajalo bili su svijetleci meci, ne oni uveseljavajuci i rasprskavajuci, nego oni ubijajuci. Bio sam nijemi posmatrac. Meci su ispaljivani sa brda preko rijeke na drugo brdo, preko druge rijeke. Isli su sa brda na brdo u harmonicnom redu, svijetleca kolona koja se kao zmija izvijala trazeci zrtvu, kao svijetlece ose zabadali su se tamo gdje se po danu iz Moga Grada moglo vidjeti selo. Zvuk, razarajuci zvuk, dolazio bi kasnije.
Onda je sa te druge strane, sa drugog brda, uzvracena jedna raketa. Jedna jedina. Poletjela je visoko, ali njena putanja je bila drugacija, kada je dosla iznad mjesta odakle su ispaljivane svijetlece smrtonosne osice, odjedanput je to postala ogromna svijetleca kugla koja je osvjetljavala sve pod sobom. Njeno padanje je bilo cudesno, kao da stoji u zraku ne rasprskavajuci se, lagano se njisuci, kao da plese govoreci da ne postoji taj mrak koji ce sakriti i namjeru bilo cijeg ubistva.
Kada je poslije nekog vremena koje je izgledalo kao vjecnost pala na zemlju, zavladao je mrak. I tisina.Nije se cuo ni onaj poznati razarajuci zvuk, samo tisina, ni svijetlece osice se vise nisu vidjele.
Kako sada mogu biti fasciniran svjetloscu ovih slavljenickih raketa? Ne mogu nikako, ali to ne znaci da ne mogu ovim dobrim vinom.
Sve su prilike da mi je to dobro vino, i pored prognanickog grca koji relativizira svaku vrstu ljepote, omogucilo sansu da sebi priustim i malo melanholije prisjecajuci se nekih novih godina u Mom Rodnom Gradu i nekih mojih prijatelja sa kojima sam provodio te veceri.
Onda zakljucim da ni haski Tribunal nije bog zna kakva institucija, jer ako racuna na neki ekskluzivitet, pobrinuo bi se da jedna od veoma vaznih tacaka optuznice idiotima koji su zakuhali ovaj rat, bude i optuznica za prekid prijateljstava. Eto vidite, to su zaboravili, a ja se osjecam sakatim bez tih nekih meni dragih ljudi od kojih sam odvojen.
Sto je jos gore, ti moji prijatelji su bili cudna sorta, - nije im bilo dovoljno kao ostalim pristojnim ljudima, je li, da se vesele samo za Novu Godinu i obiteljske rodjendane; ne, ti tipovi su koristili svaku priliku da naprave dernek. Za mene se oduvijek znalo, - prijatelja ne bih ostavio na cjedilu, nema te cijene. A nisu ni oni mene.
Eto, na primjer, kad mi se sin prvi put zaljubio, jedan moj dobar prijatelj je pritrcao da popijemo po jedno picence, da me utjesi, znajuci koje strahote u zivotu cekaju tog tada jos malodobnog mog potomka u borbi sa zenskim rodom. (I pored svega, ako je zenski rod u pitanju, onda, ljubim ruke, klanjam se, moje postovanje).
E, pa, ne bi bas bilo posteno od mene da sada ispadne kako su moji prijatelji bili pijandure koje su koristile svaku priliku i izgovor da se veseli i popije., to jednostavno nije tacno. Znali smo mi satima sjedjeti bez kapi pica, mozda uz kafu i cigarete, i - svadjati se.I za to je bilo nebrojeno povoda, recimo, da li je korculanska filozofska skola obojena blago nacionalisticki, da li su Kosta Cavoski i Ljuba Tadic (ne onaj glumac) filozofi ili Srbi po zanimanju, pa da li je Dr Fuad Muhic u sluzbi politicke ideologije ili je samo svoj, a oko toga da li taj gospodin zasluzuje nase postovanje, nismo se svadjali.
Nismo se svadjali ni oko Ravela, ni Ezre Paunda, ni Karahasana, ni Brace Dimitrijevica, pa ni Ivice Osima, bili smo u istoj ekipi koja je uzivala u 'aktivnostima imenovanih'.
Tih nekoliko ljudi koji su znali razlikovati dobro od loseg vina, glupost od normalne misli, dobro od zla, bili su onaj nevidljivi stabilizator koji je davao pravu mjeru nastojanjima da se u zivotu uspostavi nekakva harmonija.
A eto, ti poznavaoci sociologije, kibernetike, dobre kapljice, slikarstva i muzike, ti melanholici, svadjalice i brizni ocevi, ljudi kojima si mogao vjerovati, razisli su se. Kao novogodisnja raketa kada zablijesti, kada ti zastane dah, a onda se raspe u stotine djelica koji se ugase. Svjetlost, bljestava svjetlost, pa onda mrak.
Ja mogu da postujem teoriju o zemlji kao globalnom selu, ali to je ipak zvaka za filozofe i sociologe, to je teorija, ali meni nedostaju prijatelji u svakodnevnom zivotu koji su razbacani po tom istom globalnom selu koje se zove kugla zemaljska. Jer, ja bih trebao svako vece (dobro, ili bar svako drugo) da budem istovremeno i u Saskatoonu u Kanadi, i u Skulestadu u Norveskoj, i u Nykobingu u Danskoj, i u Uppsali u Svedskoj, i u Sarajevu (gdje li to bijase?), a ja k'o mutav sjedim i boravim na 'privremenom zivotu' u Innsbrucku u Austriji. A sve to zahvaljujuci papcima koji su ubijedili svoje papke, iz svoga tora, da su ugrozeni od onih drugih. A oni 'drugi', to su valjda oni prvi koje sam spomenuo, moji prijatelji, koji, da bi stvar bila ljepsa, nisu svi bili bas iste nacionalnosti. Eto, uvijek sam kuburio sa svojim prijateljima, tvrdoglavi, pa to ti je, nece u tor, nece medju ovce, pa da ih ubijes. Nije pomogla ni prica o Domovini kao jednoj jedinoj, ni to da zrak nigdje nije tako cist kao tamo, ni to da bez proslosti nema buducnosti, nista nije palilo. Pokupili se i otisli.
A kako vidim,ni toj jednoj jedinoj, da ne kazem Domovini, nije bas previse tesko palo sto su otisli, nisam vidio da je igdje suza pala.(Ako se neka suza meni omakla, to je samo moj problem koji ne smije niposto da utice na raspolozenje sirokih narodnih masa koje i dalje biraju da im bude tako kako im je, ne bi li jos vise ucvrstili tarabe svojih torova koje ih odvajaju od onih 'drugih' i cijelog normalnog svijeta).
Oni papani koji bi mogli odgovarati pred haskim Tribunalom za ratne zlocine pod tackom optuznice - 'prekid prijateljstava', mozda bi se mogli malo vaditi na fazon,kao, 'pa nismo ih bas sve pobili, mogu se ta prijateljstva nastaviti sto telefonom, sto pismima, a hvala bogu, ima i internet.'
Tacno.Moglo bi im se to uzeti kao 'olakotna okolnost', sto znaci - svakome po pedeset godina robije, iako i to nije prava cijena prijateljstva, je Arne Garborg jednom prilikom rece:'Venskab er den fineste art af egoisme, meget finere end kjaerlighet', sto od prilike znaci 'Prijateljstvo je najfiniji oblik egoizma, mnogo finiji od ljubavi'.
Ja, eto, priznajem svoj egoizam, sto mi nije nesto posebno ni tesko obzirom kad covjek dodje u neke godine kada pocne vagati termine 'ljubav' i 'prijateljstvo', pa ovo drugo postaje sve teze na nekom tasu.
Ipak, i ljubav i prijateljstvo ne podnose bas previse ni pisma ni telefone, traze 'bliske susrete prve vrste'. Penelope su mogle godinama cekati svoje Odiseje, ali samo u epovima.Mozda bi i sada covjek mogao naci, recimo na Peloponezu, neku Penelopu koja ceka svoju ljubav, ali svi iz njenog sela bi ti rekli:'Ma, pusti je, guska'.
Sto se tice haskog Tribunala i optuznice za prekid prijateljstava ljudi koji su se rasuli po bijelom svijetu, tu nista nije sporno,dogovorili smo se po pedeset godina, ali ima jos nesto sto ni haski istrazitelji ni tuzioci ne bi bas tako lako mogli dokazati, a to je prekid prijateljstava onih koji su ostali.
Odmah po prestanku rata upoznao sam dvojicu divnih ljudi u Bosni, prijateljstvo je leglo pri prvom susretu a traje i danas.Jedan je slikar a frugi graficar, obadvojica posjeduju one fine ljudske vibracije koje te tjeraju da pozelis biti sto duze u njihovom drustvu. Rat su proveli skupa,branili svoj grad,dijelili zadnji zalogaj, bili oslonac jedan drugome, svo slobodno vrijeme su provodili u jednoj maloj prostoriji kamenih zidova, punoj vizuelnog sarma koja je mali etnoloski muzej,zvali su je 'kota 9o5', u njoj sam i ja sa njima uz tihu muziku, bosansko meze, laganu 'mucenicu' i finu pricu, proveo sate i sate, prijateljstvo koje se covjeku rijetko desava.
Kada sam posljednji put boravio u tom gradu, mislio sam da me zavitlavaju, kazu - 'pukla tikva', kraj prijateljstva izmedju njih dvojice. Sok. Kako,zasto, zbog cega, koji je razlog? Ni jedan ne zna navesti pravi, ozbiljan razlog,neku tesku rijec ili postupak onoga drugog, jednostavno, onako, - puklo.
E, jebi ga.
Svaki ponaosob ostao je dobar sa mnom, ali nije to vise onaj smek i sarm prijateljstva, sada samo jedan moze da sjedi u 'koti 9o5', znajuci ih, ne vjerujem da ce moci sam sjesti, pustiti tihu muziku i zameziti. A gdje je prica?
Pokusavao sam ih vratiti 'u normalu', pomiriti ih, ali ne ide - pukla tikva, curi. Onda sam shvatio, bio je rat, pa je rat prestao, ostale su posljedice na koje su neki neuropsihijatri racunali. Al' hajde dokazi.
U ateljeu ovog slikara sam upoznao, u razlicito vrijeme, i dvojicu njegovih ratnih drugara. Svaki ponaosob je bio ogroman,dva sa dva, u ratu je jedan od njih bio komandant jedne jedinice koja je branila grad, a onaj drugi, njegov zamjenik. U toj jedinici je bilo podosta onih osisanih, tetoviranih momaka koji su priznavali samo zakon snage, a kakve su japije bila ova dvojica nije im bilo tesko pokazati ko je glavni. Ogromni, snazni, a kad se opuste to su duhoviti i emotivni ljudi.
Samo, i njih je, kao i onu dvojicu mojih prijatelja,uhvatio isti virus,poslije bezgranicnog prijateljstva koje ih je odrzalo u zivotu, sada je, naknadno, - pukla tikva.
Jedan od njih dvojice, sjedeci u ateljeu gdje smo se okupljali, rece za onog drugog:'Da se hoce sada pojaviti na vratima, pa me onom svojom saketinom opaliti po vilici da mi izbije dva zuba,pa da se onda zagrlimo i pokusamo objasniti sta se to prekide medju nama, ali, eto, obadvojica znamo kad je, od prilike, onaj drugi ovdje, pa dodjemo nesto kasnije'. Steta, ratna steta.
Kad bi se mene pitalo sve bih njih, dvojicu po dvojicu, zakljucao u posebne prostorije, pa . nema vam napolje dok sami sebi ne objasnite gdje je zapelo i gdje je puklo, pa onda - pravac 'kota 9o5'.
A gdje ces odrasle ljude zakljucavati, pod kljuc treba one koji su sve ovo i zakuhali. Gospodji Karli del Ponte moje postovanje.
PS. Kad smo vec kod teme prijateljstva, pade mi na pamet kako vam ja stalno nesto pisem, a vi samo citate.Kad cu ja citati nesto od vas? Znam, zapelo je na tome sto sam ja tek sada dobio svoju adresu(ibro@cyberbulevar.com) na koju se mozete javiti. Bice mi drago da znam sta ima kod vas, a mozda vam smeta nesto u ovome sto ja pisem, slobodno me iznapadajte, necu se ljutiti, a bice mi drago ako neko slicno razmislja.
Interaktivno
- Forum
- Recepti
- Vicevi
- Grafiti
- Foto dana
- Adresar
- Web tragač
- Tekstovi i spotovi
- Collegium Poeticum
- Vremenska prognoza
- Stanje na putevima



