Početak  je mjeseca što zovu ga  maj ili svibanj, a meni je drag iz nekoliko razloga. Podsjeća me na djetinjstvo i prvomajske uranke sa limenom glazbom, u tom mjesecu su rođene moja  majka i moja sestra, a to je mjesec kada počinjem osjećati miris mora i početak spremanja za odlazak na onaj meni dragi otok u Dalmaciji.
Eh, Dalmacija. Sve mi se čini da je Bog, kada je stvarao Zemlju, prvo stvorio Italiju, tu se malo zabavljao vajajući italijansku čizmu, čime je, čini mi se, bio jako zadovoljan, zadovoljan formom čizme ali ne i ljepotom obala te čizme. Tako je ispalo, šta ćeš. A onda, kada je na red došla Dalmacija, sav višak ljepote kojom je zakinuta ona čizma, pripao je ovoj drugoj obali (obali zapadnog Balkana, reći će zlobnici). Pa, kako je bio dobre volje, Bog uz ljepotu  dalmatinske obale doda pride još dva bisera   -   Plitvice i Skradinski buk na rijeci Krki.. Pa ti, ako imaš snage, odredi šta je ljepše.
Naravno da sam obišao sve to, na Plitvicama nisam plivao, mislim da to, s pravom, i ne daju, za more je plivanje obavezna disciplina, ali plivao sam i u prohladnoj vodi Skradinskih bukova. Kad uđeš u tu vodu i pogledaš oko sebe, ne treba ti više niko objašnjavati kakva je scenografija u raju. Ako nisi bezbožnik kao ja, pa te poslije smrti zapadne raj (kao što mene neće)  odmah ćeš po dolasku u taj raj prepoznati slapove Krke.
Iznad jednog od slapova je vidikovac za putnike namjernike, da malo predahnu i uživaju u pogledu. Kada sam tu bio prvi puta, na tom vidikovcu moju je pažnju odmah privukla jedna tabla na kojoj je pisalo da je to «Carski vidikovac». Čuj, carski?? Ali na tabli fino piše:
«Vidikovac je izgradio puk, Ljeta Gospodnjeg  1875. u čast cara Franje Josipa I za njegova posjeta Skradinskom buku.
Silan svijet tad je bio natisnut na okolnim brežuljcima, pucalo se iz kubura i poklicima «živio» pozdravljalo se cara.
Bivajući osupnut veličanstvenim prizorom i carskim dočekom , priča se da je car dugo vremena razgledao ljepote rijeke Krke».
Tako piše na tabli.
Da, da, pucalo se iz kubura i pozdravljalo cara. Carevo se zna,   -   njegovo je da vlada i uživa, a na puku je da ga voli ili ne voli. Na onoj tabli fino piše da su ga voljeli, niko se nije bunio protiv Habzburga. Što ti je ljubav.
Kako ja  živim u Beču, a za koji dan ću u Dalmaciju  da  tamo provedem ljeto, gdje sam ja u toj ljubavi između Habzburga i hrvatskog puka? Gdje mogu biti nego u   -   čudu. Ne mogu  da skontam tu preveliku ljubav, kad su ti isti koji su se radovali carevoj posjeti morali znati šta su Habzburzi «tijekom» svoje vladavine hrvatskom zemljom uradili tom hrvatskom puku ili narodu.
Recimo,u tridesetogodišnjem ratu Habzburga  s Turcima, među najbolje vojskovođe spadali su hrvatski generali, a koliko je Hrvata vojnika izginulo za rahatluk Habzburgovaca i ne zna se tačan broj, zna se samo da ih je puno, puno izginulo.
Poslije  mira u Vašvaru 1664. godine, Habzburzi se nisu pokazali baš zahvalni Hrvatima za sve žrtve, pa je bilo najnormalnije da se ovi sami puknu dlanom po čelu i kažu:»E, pa, nećete nas više zajebavati».
Ali bili su svjesni da je ondašnji car Leopold ipak bio jači igrač od njih i da mu  sami ne mogu ništa.
Praunuk čuvenog Nikole Zrinskog, Sigetskog kneza (koji je spasio Beč prilikom posljednjeg pohoda Sulejmana II Veličanstvenog), grof i ban Nikola Zrinski ozbiljno je odlučio da (kao Tito Staljinu) kaže odlučno i čuveno «NE» caru Leopoldu, pa je stupio u kontakt sa francuskim kraljem  Lujem XIV, ne bi li lakše dohakao Leopoldu, ali ga je u tome spriječila glupa smrt u lovu na vepra. (Ne može da dohaka vepru, kako će moćnom caru).
To nije obeshrabrilo njegova brata Petra, koji se takođe istakao u 30 godišnjem ratu s Turcima, da poradi na tome kako bi se otrgnuo iz habzburškog ljubavnog zagrljaja. Kako je to isto željela i ugarska vlastela, slijedio je noramalan hrvatsko-ugarski dogovor. Ugarski velikaš Wesselenyi se za pomoć obratio  habzburškim dušmanima Turcima, sve se nadajući da će Turci, kad već nisu mogli zauzeti Beč, sve uraditi na napakoste tom istom Beču, ali su Turci, shodno svojoj diplomatskoj etici, o tome obavijestili Leopolda, pa je samo iznenadna smrt spasila Wesselenyia od Leopoldove srdžbe.
Ali, naš Petar Zrinski nije odustajao od svoje nakane. Kako je bio oženjen prelijepom Katarinom, kćerkom karlovačkog generala Vuka Krste Frankopana Tržačkog, dobio je savezništvo svog šurjaka Frane Krste Frankopana. Petru se pridružio čak i episkop Gavro Mijakić koji je bio glavni za  Krajišnike.
Za svoju ideju Petar je pridobio i štajerskog grofa Erazma Tattenbacha od koga i nije imao baš neke koristi, a kako su mu Poljaci dali crveni karton, Petar se u svom jadu obrati Turcima računajući da ovi još vidaju ljute rane od rata sa Austrijancima, te im tajno pošalje svog kapetana Franju Bukovičkog.
Kada je kapetan Franjo došao do Stambola, do Bosfora, Sultan je  odredio zadaću Velikom veziru Ahmedu Čupriliću da jadnog Franju ubijedi kako prihvata Petrovu ponudu o stvaranju vazalne države Ugarske i Hrvatske pod Petrovom dinastijom. Petar je računao kako su Čuprilići hrvatsko cvijeće kao svi bošnjaci i tu se ubo. Ahmed je imao druge račune, ne bi ni postao Veliki vezir da nije više volio svog Sultana nego susjede Hrvate, pa je lijepo o svemu obavijestio Leopolda.Nepotrebno je i spominjati kako je Leopold povilenio kad je čuo kakve se sve mreže pletu.
Sad, kad su ga i Francuzi i Turci ostavili na cjedilu, Petar je skontao da bi bilo najbolje da se pokuša ipak nekako sporazumjeti sa Leopoldom, pa su njegovi posrednici zagrebački biskup Borković i otac Forstal dobili obećanje za milost za Zrinskog i Frankopana.
Onda ova dvojica naivaca, vjerujući u poštenje tako prominentne osobe kao što je to car Leopold,, pa nije to, molićemo lijepo. obični barbar iz Turske,  13.IV 1670. godine (kud će baš trinaestog, kad se zna da je to baksuzan broj), krenu sa malom pratnjom u Beč.
Iako nije bilo potrebno da se izlažu trošku oko plaćanja vinjete za korištenje austrijskih puteva, nije teško pretpostaviti šta se desilo. Zrinski i Frankopan su u Beču razdvojeni i uhapšeni, a njihova imanja i gradove zaposjela je i opljačkala carska vojska. Osuđeni su na smrt i 30.IV 1671. godine pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu. Pored tog mjesta koje austrijanci zovu Wiener Neustadt, prolazim kad god idem u zemlju Zrinskog i Frankopana.
Petrov sin i episkop Mijakić nisu pogubljeni, ali su umrli u zatvoru, što ti dođe na isto. Meni je nešto posebno žao velike ljubavi Petra Zrinskog, njegove žene, lijepe Katarine, koja je zbog gubitka i slobode i velike ljubavi, poludila u tamnici.

I poslije svega, hrvatski puk s radošću pozdravlja cara iz Beča, nije Leopold nego Franjo Josip, ali svejedno, krv je krv.
Onda samog sebe upitam:»Što se čudiš?»
Sjećam se dokumentarnih filmova u kojima taj hrvatski puk isto tako veselo pozdravlja poglavnika Antu Pavelića, vidio sam svojim očima kako hrvatski puk u oduševljenju do suza pozdravlja Josipa Broza, vidio sam, doduše na TV, kako taj puk zaneseno do ovacija pozdravlja još jednog Franju, ovaj put Tudjmana.
A svi su ovi pobrojani puštali krv tom hrvatskom narodu, što na slamku, što u potocima, a puk ih je slavio. «Večeras je naša fešta».

Za koji dan ću iz Beča, stopama Franje Josipa, u Dalmaciju, ali ne bojte se, ne postoji ni teoretska šansa da zapuca poneka kubura ili da se čuje oduševljeno «živio» u čast toga što neko dolazi iz Beča. Što bi se hrvatski puk radovao mom dolasku kad mu ja ne pijem krv, ono što ja tamo pijem je samo poneka čaša  odličnog crnog vina što ga  majstorski pravi taj hrvatski puk i još im plaćam porez što budem tamo preko ljeta.

I onda ja, kao dežurni optimista, pomislim da se to hrvatski puk u stvari zajebava sa svim tim vladarima koji su zbog mogućnosti gubljenja vlasti spremni prosuti potoke krvi i  od tog straha nisu u stanju ni da se opuste i provesele. A u kontaktu sa hrvatskim pukom, fešta ti je garant.