Putovao sam zeljeznicom iz Innsbrucka u Zagreb, ne znam jesam li se vozom vozio ili sam se vlakom vlacio, jer, kazu, da se iz Bosne u Zagreb putuje vozom, a vraca vlakom, svejedno, to putovanje me je vratilo u neko proslo doba kada se kod nas po ulasku u vagon odmah vadila pecena kokos, makar putovanje trajalo samo dva-tri sata, i kada se iz Sarajeva u Dubrovnik na ljetovanje putovalo garavim «Cirom» do Capljine, pa onda od Capljine sinobusom preko Popova polja, klaka – klaka, do Dubrovnika, i sve to za dvanaest do cetrnaest sati voznje. Guzva, sretan si ako u hodniku nadjes mjesto da u cucecem polozaju zaspis naslonjen na vrecu za spavanje, ali kad je covjek mlad nema te dlake koja ce mu smetati.

Sad guzve nema, kad kupis kartu dobijes i svoje mjesto, a i sansu da uzivas u voznji. Ja sam uzivao u Austriji gledajuci krajeve kroz koje smo prolazili. Mogao sam ja i do sada uzivati u tome, brda, rijeke i doline imaju lijep obicaj da nigdje ne mrdaju i da su uvijek na istom mjestu, ali sam ja do sad putovao autom, a malo je teze da uzivas razgledajuci brda i doline dok ti je volan u rukama, ovako, sjedis, gledas i uzivas, neko je drugi zaduzen da vodi racuna o krivinama i kocenju, rahatluku nigdje kraja nema.

Ono sto me je uvijek zbunjivalo i odusevljavalo u isto vrijeme je – cistoca prostora kroz koji prolazis u Austriji. Za cistocu po gradovima zaduzene su i placene citave ekipe ljudi, pa ti ispadne normalno sto su gradovi, a i sela, cisti «kao apoteka», ali kad gledas sume, livade, puteve, rijeke, pored kojih prolazis zeljeznicom (ili auto-putom) bas te zbuni ta urednost. Da se ubijes ne mozes vidjeti strnjiku, smece, gomile bacenih starih sporeta, frizidera, dijelova automobila, kad ovdje gledas obale rijeka ili potoka, nigdje onih silnih nylon kesa kojima su se ogrnule sve rijeke u BiH.

Pokusavao sam da budem makar malo rodoljub, pa da za ono silno smece diljem lijepe nam Bosne, i one kese sto kao novogodisnja dekoracija ukrasavaju granje po obalama nasih rijeka, nadjem opravdanje u ratu, kao – trebalo je glavu sacuvati, prezivjeti, ko ce u takvoj situaciji jos gledati na estetiku okolisa i prostora, kad ono – sjetim se da je tako bilo i prije rata, a i sam sam imao fini obicaj da, recimo, opusak od cigarete frknem na pola trotoara. Takvi smo. Hajde sto smo mi takvi, ali sto su oni ovakvi kakvi su, pitam se, pitam.

Mislim da je odgovor vrlo jednostavan, - malo se radi o nekakvoj tradiciji, a vise je rijec o necemu sto se zove pravna drzava. Da ja zivim u Bosni i imam srecu da radim, pa zaradim, recimo, 5OO KM, pa da znam kad frknem onaj opusak na trotoar da cu platiti kaznu 2OO KM, da cu, ako picim Titovom ulicom u Sarajevu stotinu kilometara na sat, kao sto je to sada obicaj, pa me radar snim i i to zadovoljstvo od brzine platim 5OO KM, onda cu sigurno dobro razmisliti sta cu sa tim opuskom (ili nylon kesom), onda cu voziti brzinom koja je predvidjena, pa cu stati sa autom cim primijetim da pjesak ima samo namjeru da predje pjesacki prelaz, a kamo li ako je vec na tom prelazu.

Mozda ce neko reci – vidi rodoljuba sto navija za policijski teror a nama treba demokracija. Tacno, nama treba demokracija, ali Boga mi, treba nam i policija, ako nista da nas povremeno podsjeca kako smo mi najkulturniji, najciviliziraniji, najuredniji, najtolerantniji. U dusi naravno, sto to nismo i na djelu, krivi su, vjerovatno, medjunarodna zajednica, Zapad, Vatikan i Tito, jer mi smo cvijece rosno, takoreci. (Eto, sjetih se da ima i jedan cvijet koji se zove – smrdan – ali on nema veze sa nama, kako bi mogao imati).

Nego, da se vratim mojoj avanturi sto se zeljeznicom zove. Uhvatio sam sebe kako sam i ja sljedbenik manije onoga na sta si bio upucen u zivotu, pa kao sto svaki krojac odmah primijeti ako ti fali dugme na sakou, obucar gleda jesu li ti pete na cipelama izlizane, a neuropsihijatar u svakome covjeku vidi slucaj koji treba analizirati, tako sam i ja gledao gradove i sela pored kojih smo prolazili. Sela su veoma interesantna, posebno ona u Tirolu, cudljiva alpska priroda sa svim nepogodama, dugim snijeznim smetovima, utjecala je i na arhitektonsku formu kuca,- pod jednim krovom su dio za stanovanje ljudi, ali i stala sa stokom. To me je onda podsjetilo na neke moje posjete Njemackoj, gdje su mi se kuce cinile vizuelno hladnim, bez imalo privlacnosti u odnosu na austrijske. Onda sam vidio da je razlog u tome sto svaka austrijska kuca, pogotovo seoska, ima po citavoj duzini fasade velike, siroke balkone ili terase na kojima su zardinjere sa cvijecem, uz rafiniranu kombinaciju materijala – kamen, drvo i bijelo obojena malterisana fasada. Dvorista oko kuca su puna koje okruzuje uredno podsisane travnjake, a ono sto stala nije podalje od kuce u kojoj se stanuje, nije nikakav problem, sve je toliko cisto da ti ispadne i normalno sto je sve pri ruci, s tim sto za tu cistocu treba puno truda koji oni ne zale, a morate mi vjerovati na rijec, na velikoj vecini kuca, na onim dijelovima gdje bude stoka, na prozorima su i ciste zavjesice.

U kupeu je bilo nekoliko Austrijanaca koji su sjedeci na udobnim sjedistima citali cijelo vrijeme. I ja sam, po obicaju, ponio nesto za citanje, ali pogled kroz prozor je bio isuvise uzbudljivo stivo za ovu priliku. Atmosfera kao u kamernom teatru, sva konverzacija se svela na dvije rijeci – molim i hvala.Tisina koja mi je i odgovarala.

Nakon dva sata voznje Austrijanci su izasli, uz obaveznu zelju za mojim lijepim daljim putovanjem, a onda su usli drugi. Nisu ni sjeli, znao sam da su nase gore list. Bucni, veseli, razgovorljivi, odmah su nudili pivo, cigarete, kekse koje su vadili iz torbi koje su nosili, kao da se znamo godinama. Tisina je izasla sa onim Austrijancima, hladni teatar se pretvorio u kupe u kome se medju nepoznatim ljudima u trenu uspostavlja prijateljska komunikacija.

Onaj sto je sjeo do mene bio je bosanski Hrvat iz Posavine. Sve sam saznao o njemu a da ga nista nisam pitao – i da je skupa sa Muslimanima branio svoje selo, i da je sada u Zagrebu, i da ima troje djece, i da se prije tri godine razveo od zene poslije sesnaest godina braka, da se sada plasi novoga braka jer ne zeli novo razocarenje, ali eto, ljetos je upoznao «jednu nasu» koja radi u Austriji, razvedena je ali nema djece, vesela je, nije kao njegova bivsa, nekako mu je lijepo s njom pa svaki vikend trkne iz Zagreba u Austriju do nje, lomi se, fina je, kaze, nije kao ona njegova bivsa, ali i ta bivsa je u pocetku bila fina, sta sad da radim – pita me.

Svako nosi svoj kriz, prijatelju, za to ne pitaj nikoga, osim svoj instinkt i svoje srce, u toj igri razum i smisljena racunica su pogresne karte, znam samo da je covjek na dnu kad je sam – odgovorio sam mu.

Prazne pivske limenke i ambalazu od keksa su spremili u torbe, nisu ih bacili po podu kupea. Bio sam obradovan. Nasi ljudi koji nisu hladno uctivi i civilizirano besprijekorni kao oni sto su izasli iz kupea prije njih, ponasali su se kao sto su i navikli, - prijateljski sa nekim ko im je do tad bio nepoznat, neustogljeno, ali i po zakonima koje uspostavlja pravna drzava.
Znaci – moze. Ali zasto nas covjek u Austriji praznu pivsku limenku spremi u torbu da bi je poslije stavio u kontejner, a u Bosni je frkne na trotoar kojim ljudi prolaze? Bice da je zbog demokracije, ali onako kako je mi shvatamo.

Kad smo vec kod demokracije, pricao mi je jedan poznanik iz Bihaca koji ovdje radi vec duze vrijeme, kako je pred rat, negdje u okolini Bihaca bio jedan tip koji nije bio u bas najboljim odnosima sa milicijom (tad nije bilo policije, nego «milicija trenira strogocu»), bilo mu je dusa da hapi (ili sto bi Hercegovci rekli – jami) nesto sto nije njegovo, pa je zbog kradja pocesto bio u zatvoru. Kad je u Bosni krenulo demokratsko visestranacje, on se po svom instinktu lagodnog zivota uvalio u vladajucu stranku koja ga i zaposli, - znate li gdje? U miliciju (!!!) Cak ga kao «aktivistu» postave za sefa smjene. Kad je tako nekom prilikom dezurao, dodje mu mjestanin sa zalbom da mu je jedan njihov zajednicki poznanik, inace vrlo blizak sefu smjene, ukrao neke stvari.

«Sta je, sta se zalis – rece mu «sef» - pa sad je demokracija».

Pa se neko sad cudi sto Bosni nikako da krene. Kao da i mora kad imamo demokraciju, blago nama.
>