Oduvijek sam volio razgovarati sa ljudima koji su spremni na dijalog i koji imaju sta reci, tuzno je ako covjek sebi uobrazi da sve zna i da mu je sve jasno, pa mi razgovor sa ljudima koji znaju, koji normalno razmisljaju (a sta je to 'normalno'?) uvijek dodje kao dobitak.
Upoznao sam, tako, nedavno covjeka za koga se moze reci da je po nekim mojim mjerilima sasvim u redu, tehnickog obrazovanja, ali se sasvim dobro snalazi i u nekim drustvenim oblastima, pristojnog odgoja, govori par stranih jezika. Ne znam koliko je to za ovu priliku bitno ako kazem da je Banjalucanin i Srbin, da je rat proveo u Aziji radeci strucne tehnicke poslove za jednu europsku firmu koja saradjuje sa Biroom u kome i ja radim. Spreman je saslusati i drugacije misljenje, na moje zadovoljstvo nisam stekao dojam da je nacionalno ostrascen, ali ....
Po njemu, Bosna nema sansu ni perspektivu, Hrvatska i Srbija ce se oporaviti ali Bosna tesko, zajednicki zivot je vrlo upitan, moze se svesti mozda samo na neke ekonomske i interesne odnose, zlocine su pravili svi, a odgovor na pitanje kvalitativne i kvantitativne odgovornosti za sve to, nisam mogao saznati..
Pa ako jedan tako pristojan i obrazovan covjek razmislja na taj nacin, sta je onda sa onim neobrazovanim i nacionalno popaljenim primitivcima - pitao sam se.(Pita se vrli pitac, opet.)
Citao je taj moj novi poznanik i ove tekstove koje pisem ne stavljajuci mi neke vece zamjerke po onom rezonu da svako ima pravo na svoje misljenje, jedino, kao sitnicu, stavio je primjedbu na moj odnos prema papanima i grmaljima koje sam spominjao u nekoliko tekstova.
'Nisu ljudi krivi sto su se rodili na selu, ne mozes birati gdje ces se roditi, ispada da su oni krivi za sve ovo, trebalo bi prema njima imati fleksibilniji odnos' - njegovo je glasno razmisljanje.
On sam, sigurno, nije ni grmalj ni papak, pa me je to navelo na razmisljanje jesam li to ja ipak pretjerao, pogotovo sto sam cuo da su neke prave Sarajlije, koji su i rat proveli u svom gradu, kao znak dobrog ukusa i neke drustvene superiornosti, izbjegavali i spominjati termine papak ili grmalj.
Mislim da se ovdje radi o necemu sto majstori zovu - zamjena teza - , jednostavno, meta i tema mojih razmisljanja nisu seljaci, ljudi koji su dosli sa sela u grad, u pitanju je nesto drugo.
Istina, taj odnos prema seljacima, taj antagonizam izmedju sela i grada postoji odavno, nisam ga ja izmislio. Citao sam nedavno u jednom sarajevskom casopisu tekst Dragomira Gajevica o tom problemu, u kome autor grebe malo dublje ispod povrsine, pa tako ja saznajem da su gotovo svi znacajniji gradovi u BiH nastali i razvijali se za vrijeme visestoljetne turske vladavine od XV do XIX stoljeca. U njima su, kaze autor teksta, zivjeli, najvecim dijelom, pripadnici islamske konfesionalne zajednice i relativno mali broj pripadnika dviju hriscanskih zajednica (pravoslavne i katolicke). (Koliko ja znam, bilo je i Jevreja). Za razliku od gradova, u selima BiH obitavalo je pretezno hriscansko stanovnistvo koje je bilo osudjeno da obradjuje zemlju koja je bila u vlasnistvu islamskog plemickog staleza. Seljastvo je bilo potlaceno i obespravljeno, snosilo je prevelike feudalne obaveze, pa je nastala latentna ili otvorena mrznja prema plemstvu koja je nalazila oduska u hajduciji, ustancima i bunama.
Ali nije samo to, saznajem ja, jer islamsko plemstvo je njegovalo i megalomansku svijest o svojoj 'rasnoj' (?) superiornosti nad svim ostalim stalezima, bili su oholi, nadmeni, uobrazeni, prezirali sve druge ljude. Ali, selo su i svi gradski stalezi (vojnicki, klerikalni, cinovnicki,trgovacki, zanatlijski) prezirali, ugnjetavali i iskoristavali, cak je i crkva nametala vece dazbine seljacima nego gradskim vjernicima - kaze autor. Ta mrznja je 'inspirisala' hriscansko seljastvo u svim ratovima rokom minulog stoljeca da barbarski razara gradove u svojoj zemlji, cime se ovaj stalez svetio gradu, svjesno ili nesvjesno, za sva tlacenja, stradanja i ponizavanja na koja je bio osudjen u proslosti, zbog klasne i kastinske diskriminacije, - pise Dragomir zeleci, valjda, da ja to shvatim prave uzroke, razloge i korijene silnih razaranja i bosanskih gradova.
Dobro, u mom neznanju, ja sam mislio da se rasna superiornost moze osjecati u odnosu na drugu rasu a ne na stalez, pa da prihvatim i to da su za sve krivi age i begovi, jer vec sam pisao o tome da su Turci u Bosni ipak bili okupatori koji su eksploatirali hriscansko stanovnistvo, ali me onda zbuni jedan Musliman, Hasan Kikic se zvao. U svom, mozda najboljem, djelu 'Bukve', on pise o jadu i cemeru jednog bosanskog sela i problemima koji taru te Kokine. Za one u gradu Kokine su 'najgora pogan', ali zato i Kokine ne mrze grad nista manje. 'Prokleta Opcina i prokleti Grad i prokleti gradjani i godpoda i panduri i sikucija i filancija' - kunu seljaci, a rjesenje, zna se:'dok god opanak sam sebi ne pocne suditi, nema ti pravde cojku siromahu'.
Pa eto, bas se taj primjer lijepo uklapa u onaj analiticki Dragomirov tekst od malo prije, moglo bi se reci, samo stvar je u tome sto Hasan Kikic u svom romanu pise o muslimanskom selu, Kokini su Muslimani, pa ispada da problem odnosa grada i sela ipak nije odnos mrskih nam zavojevaca prema ugrozenim, obespravljenim i golorukim hriscanskim seljacima.
Tema kojom sam se povremeno bavio je - upitanost retrogradnim mentalnim sklopom ljudi koji svoje navike, svoj agresivni pogled na svijet nastoje nametnuti sredini u koju dodju.
Moj Rodni Grad je u odnosu na Sarajevo provincija, pa kada sam ja poslije Gimnazije dosao u prijestonicu da ganjam neku nauku, nije mi padalo na pamet da u novoj sredini uspostavljam svoje provincijske navike, znao sam da su sanse za to potanke. Ne mogu ja sad Innsbruck oboriti s nogu pjevajuci 'Kad ja podjoh na Bembasu', ne samo zbog toga sto nisam od nekog pjevanja (bije me los glas) nego i, recimo, nastojanjem da Tirolce ubijedim kako je to najljepsa pjesma prema kojoj su sve njihove pjesme talasika. Tjesi me sto ipak ima podosta nasih ljudi koji su skuzili stvar od pocetka, pa su dobro dosli i u Innsbruck, i u Paris i u London, rade i ponasaju se normalno, kao sav ostali normalan svijet, a da nisu nista izgubili od svog individualiteta i nekih svojih korijena.
Kada je Izet Sarajlic nedavno u Italiji dobio prestiznu nagradu za literaturu 'Alberto Moravia' (iako zivi u Sarajevu) sigurno mu nije ni pomoglo ni odmoglo njegovo porijeklo i mjesto rodjenja (a rodjen je, eto slucajno, u Mom rodnom Gradu), i za njega je vazilo staro pravilo - ako si pravi, ako si dobar, a pogotovo ako si u necemu najbolji, onda nema zime, svugdje si domaci igrac.
Knjizevnik Marko Vesovic je rodjen u nekom crnogorskom selu, Bogu iza nogu, dosao je u grad, u Sarajevo, i sada je za mene kultna osoba, covjek prema kome osjecam maksimalno postovanje, da ne kazem pateticno - divljenje.
Te odnose je najbolje opisao bas Marko Vesovic rijecima:'Kad sam dosao u grad, prvo sam se razduzio sa opancima'. I onda je sve u redu. Jer biti papak i grmalj, nije pitanje porijekla i zavicaja, nego tog agresivnog i retrogradnog mentalnog sklopa, ja sam poznavao vise papaka koji su rodjeni bas u tom Mom Rodnom Gradu, a upoznao sam i neke koji su se rodili u Sarajevu, a ako cemo mak na konac, ponekad se upitam nisam li i ja jedan od njih, ko zna, o sebi ti nije suditi, to mogu samo drugi.
U ogromnom broju slucajeva, sredina u kojoj covjek zivi (ako zeli da zivi u njoj) bila je jaca od njega samog, sva mudrost neke harmonije tih odnosa sastojala se u mjeri prilagodjavanja, integriranja, sto ne mora podrazumijevati i asimilaciju koja ce zatrti covjekov individualitet i njegove korijene, cega se u podsvijesti plase oni za koje mi spocitava moj novi poznanik.
I ja sam sada, kao nekad Marko, dosao u novu sredinu, sa drugim obicajima, navikama,drugim kriterijima vrijednosti, pa cak i drugim jezikom, ali mogu rahat reci da ni u jednom trenutku nisam osjetio grc otpora prema toj novoj sredini, niti te sredine prema meni. Pravila igre se znaju, pa ko voli nek' izvoli, ja sam njima zadovoljan, nema iznenadjenja, sve se zna, znam da mi ni jedan susjed Austrijanac nece reci da mi je ime pogano kao sto mi to jedan rece u Mom Rodnom Gradu.
Trudim se, ali i pored najbolje volje ponegdje zapne (nisu ni Austrijanci savrseni), ima nekih stvari koje ne mogu da svarim i na koje se poteze navikavam. Recimo, na flasi ulja kojim se kuha jelo u mom domacinstvu fino pise 'Cholesterin frei' sto sam ja protumacio da u ulju nema masnoce. Ulje bez masnoce? Jah! Pa da je samo to, i jogurt je bez masnoce, u mlijeku ga skoro i nema, ali ono sto me skoro pa boli, to je da imaju i bezalkoholno pivo(!!). Brate, sto je previse, previse je.
Pa sta cu ja onda tu, kad je sve tako naopako - pitace neko. Ipak, ne mogu se ljutiti na Austrijance, nisu oni tako losi, imaju oni ulja svih vrsta i punomasnog mlijeka i jogurta, a dobrog, pravog piva imaju nebrojeno vrsta. Kud uz to jos i nas trpe kakvi smo muhanati i ters.>