Prolazeći pokraj trafike ugledam neke beogradske  novine, na naslovnoj strani, velikim slovima, piše:»HAJKA NA SRBE:».
Zar opet? – upitah se ja uzgajajući pri tom dobre međunacionalne odnose. Kako je podnaslov tog teksta štampan nešto većim slovima, uspio sam pročitati da je u Americi uhapšeno preko trideset pripadnika užičkog korpusa.
Pa dokle ovo? – bilo je moje slijedeće pitanje upućeno samom sebi.
Koje – ovo? Pa ovo, da beogradske novine i dalje uporno rade u korist štete srpskog naroda.
Hajmo redom. Ako su dotični pripadnici užičkog korpusa, poslije onog šta su uradili u istočnoj Bosni, pa i u srednjoj Bosni (što sam i sam doživio, ne ponovilo se), otišli u Ameriku misleći da neće morati platiti račun nakon derneka što su napravili u balkanskoj krčmi, ispada da su se uboli u računici.
Kako su Ameri svojim «izvorima informacija» (da ne kažem špijunima) pokrili dobar dio kugle zemaljske, dobro znaju šta je ko radio u bivšoj nam domovini (nije samo Bosna u pitanju). A da bi isti ti Ameri nakon gluposti koje prave i sami zadnjih godina bar donekle sačuvali image  demokratske zemlje, ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se pod njihovim skutom kriju još i ubice i pljačkaši, što su ovi, koji su pobjegli u Ameriku, nedvojbeno (za užički korpus postoji  korpus delikti).
I šta će s njima, nego ih pohapsiti.

Nije to, znači, hajka na Srbe, to je hajka na ubice i pljačkaše, a Srbi čije su ruke čiste mirno sjede kod kuće. Ne bježe u Ameriku.
Zato one beogradske novine prave medvjeđu uslugu srpskom narodu  kolektivnom krivicom.

Nisu svi Srbi ubice i pljačkaši. Evo, recimo, Dušan Kecmanović. Doktor koji je pred rat studentima u Sarajevu predavao nauku u kojoj ima i filozofije i psihologije, otišao u Sidnej,  čak u Australiju, da živi. A nije bježao, nije bio po mjeri nekima u Sarajevu, a i onima u Beogradu nije bio dovoljno dobar Srbin. A oni u Australiji ga poštuju, kao čovjeka i kao eksperta. I ja ga poštujem. Dovoljno je samo pročitati njegovu knjigu «Racionalno i iracionalno u nacionalizmu» koja je izašla prije dvije godine pa da ga poštuješ. One ostale njegove knjige (kao, recimo, «»Etnička vremena») da i ne spominjem
Kako je čovjek psihijatar, on ne analizira samo pojedinca, nego i čitave narode, te tvrdi da nema kolektivne krivice za zločine , ali IMA ODGOVORNOSTI.. Znači, narod je odgovoran za zločine koje naprave određeni njegovi pripadnici.
Eh, sad, kad se postavi pitanje kako neki narod pozvati na odgovornost (a zločini se desili), profesor Kecmanović kaže:
«To jedino može da učini sam narod. Da samog sebe pozove na odgovornost. Ja ne vidim drugog puta do – odgovornog naroda.Ali ja ne vidim da je ijedan neodgovoran narod pozvao sebe na odgovornost. Kažu, još nije vrijeme za to.»
Pa, kad će biti vrijeme, dobri moj profesore?

Nije pitanje neke prevelike pameti pa da se dokuči da su za sve  te zločine krivi etnonacionalisti, oni su kreatori, zagovarači i izvršioci zločina. Doktor i njih pomno «secira».
To me podsjetilo kad sam pitao jednog poznanika, Srbina, - «šta to tvoji rade?» - da mi je odgovorio – «vjeruj mi ne znam, ovo je opšte ludilo».
Doktor koji proučava psihološke devijacije tvrdi, pak, da sve to nije bilo ludilo. Dušan Kecmanović piše u toj knjizi da etnonacionalisti nisu ludi, da su duševno zdravi, (oni su svuda oko nas) živi su i zdravi, ALI SU ZLI.
One što su zli, policija sad hapsi, kako američka, tako i ona u Australiji. Ne bojim se ja za dobrog profesora, on  čistih ruku i čiste savjesti mirno sjedi i piše knjige, ali je zato australijska policija «kapetana Dragana» prekinula u igranju golfa i strpala ga iza rešetaka.
Znači, - nije hajka na Srbe, nego na barabe što su ubijali.
A ako su te ubice za nekoga heroji i istaknuti sinovi svoga naroda, onda i taj neko nije lud, nego «samo» ZAO. Ako ne vjerujete meni, pitajte doktora.

Ne mora čovjek u ratu ubijati i pljačkati, ali dovoljno je da doživi rat, i eto mu lijepe prilike da postane mušterija doktora Kecmanovića. Neuropsihijatra.
Ratni košmar te prati u stopu, do kraja života, pa i ako si imao sreću da ostaneš živ, i  ako ti nisu pobili tvoje najbliže, - svejedno, taj rat će se potruditi da ti bar pokvari lijep dan.
Zato se ja trudim. Trudim da zaboravim. Znam, nije rješenje, niti pravi odgovor, ali bar da imam koji dan više što je lijep.
Za mene, osobno, najbolji preventivni lijek protiv odlaska nekom od kolega doktora Kecmanovića je – more. Zato sam proljetos, ljetos, a evo i sad u decembru nalazio mir na jednom otoku u blizini Zadra.
A onda opet nazad u Innsbruck, naravno preko Bosne.
Kada sam prije rata putovao na relaciji more – Bosna isprobao sam sve putne pravce (ono, preko Mostara, a i Kupres, Livno između ostalog). Nisam upoznao jedino dionicu puta od Duvna do Prozora, pa na Jablanicu, pa sam se neki dan obradovao kad su mi rekli da je to sad dobar asfaltni put.
I krenem ja. Uđem na autoput kod Zadra, sve fino do Splita, onda granica – Kamensko i put Tomislavgrad – Rama. A ono, Duvno – Prozor? – pitaćete. Hvala na pitanju, put je asfaltni, sasvim dobar, išao sam njime, samo što Duvno više nije Duvno nego Tomislavgrad. Čuo sam priču od obrazovanog i pametnog čovjeka (koji je Hrvat) da se Duvno i zvalo Duvno, a kad je nastala kraljevina Jugoslavija, kralj je Duvnu dao ime  Tomislavgrad po svom sinu Tomislavu
U Titovo doba Duvnu je vraćeno njegovo ime («nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita»), a kako danas nekima ništa ne valja što je Tito radio, Duvno je opet dobilo ime po Tomislavu. Karađorđeviću, iako neki misle da je to po hrvatskom kralju Tomislavu.Ja ipak mislim da je sadašnji naziv po Tomislavu, prvom hrvatskom kralju koji je 926. godine pobijedio Bugare na hrvatsko-bugarskoj granici kod Šabca(a granice Srbije?Pa tw 926. godine Srbija je bila puno manja i puno južnije od Šabca-ono,Raša,Duklja,Zeta).Porfirogomet piše da je Tomislav mogao podići 100 000 pješaka i flotu od 80 većih i 100 manjih ratnih brodova, a kako to ne bi mogla ni današnja Hrvatska, vjerujem da je Porfirogomet navijao za Tomislava, pa malo pretjerao.

Hajde, dobro, da i ja ne cjepidlačim, put je bio dobar, i to bez snijega u decembru, a kad sam ulazio u Ramu, kako se sada zove Prozor, sjetio sam se one ratne Titove:»Prozor mora pasti».
I da znate da je pao. U ovo vrijeme pao je u duboku depresiju, zbog svega što se u ovo netitovo vrijeme dešava. Bio sam svjedokom prozorske depresije
Zatim,  preko Jablanice kod dragih osoba u Sarajevo, a onda u Doboj da obiđem mezare majke i oca.
Bio je to susret sa roditeljima, ponovna spoznaja – tek kad ih nema sjetimo se  šta nam znače.
Poslije jednog takvog susreta nastala je i pjesma iz moje zbirke poezije «Desna ruka Innsbrucka»

RAZGOVOR  S  OCEM

Dobro si se sjetio
u  neko doba
da dođeš –
reče Otac –
vidiš kako je groblje
zaraslo

Nije ni tebi lako –
brižno će –
nesiguran si
Ovdje je
vidiš
drugačije
mir vlada
lišen si neizvjesnosti

Čudno
veoma čudno -
nastavi zamišljeno –
još nisam vidio vrata
što u raj vode
ni vatru osjetio
iz Pakla

Da li je
obmana bila
ili se na red
čeka

Jesi li nešto poželio
da donesem –
pitam

Ne treba ništa –
odgovori –
fali mi vaša
neizvjesnost

Biti u Doboju, a ne otići u Tešanj vidjeti Amira Brku, nema šanse. Tako i ovaj put.
Kad tamo, - dvostruka radost, ja nenajavljen došao iznenada, kad ono – kod Amira nenajavljeni došli iznenada i sjede s njim pjesnici Mile Stojić, Nenad Radanović i Hadžem Hajdarević. Krenuli iz Sarajeva u Banja Luku da govore poeziju, pa preko Tešnja, jeste duži put, ali kako ćeš zaobići Amira.
Amir mi je poklonio svoju novu knjigu poezije «Vrijeme sretnih gradova» (i u naslovu opet njegova bolna ironija), a kakva je to poezija da ne pričam, lakše mi je citirati Dr. Envera Kazaza koji piše:»Amir Brka ostvario je po mnogim aspektima najzanimljiviji (prema većini kritičara i najvredniji) poetski opus u BiH nakon rata».
Sve su prilike da će i Amir morati na onaj otok kod Zadra. Da mu pokažem kakav je zvuk tišine.