Opet mi je od nekud do ruku došla ona fotografija sa potpisivanja Sporazuma u Daytonu. Pa gledam. Rekoh već, Alija preselio na Ahiret, Franjo umro, neki vele da je otišao u Raj, drugi tvrde da je u Paklu, ko će znati, a i Sloba se ne osjeća baš najbolje, istina, daje znake života, ali sve u svemu, sva trojica su već davna prošlost. Jedino se žilavo drže nedonoščad što se rodiše njihovim potpisima, - Republika Srpska i Federacija.

Nisam nešto siguran, i pored te žilavosti, da ta nedonoščad mogu postati i punoljetna, jer, Europi, ma kakva bila, i ma kakva da je, trebaju normalne, zdrave prinove. Što znači, - normalna država, sa jednom vojskom, jednom policijom, jednim zakonom pred kojim su svi jednaki. Zna se red.

A nedavno, polagali zakletvu regruti vojske Republike Srpske, pa kad je trebalo reći ono čuveno da se zaklinju kako će braniti svoju državu (u tekstu je fino pisalo koju državu), oni su u glas uzviknuli:“Republiku Srpsku“. Kad se intonirala himna države Bosne i Hercegovine, čuli su se samo zvižduci, a kad se razleglo „Bože pravde“, regruti, roditelji i rodbina su složno zapjevali, a razlegao se i aplauz.
Pa da, neće neko sa strane njima nametati svoju volju.

Još uvijek iskreno mislim da svako ima pravo na svoj stav, na svoj ukus, na svoje mišljenje. Jedino pod uslovom da to mišljenje i postupci proizašli iz tog mišljenja ne vrijeđaju (ili čak ubijaju) nekog drugog  sa drugačijim mišljenjem, a kome je suđeno da žvi u neposrednoj blizini.

Eto, i Biljana  Plavšić ima svoj stav i svoje mišljenje. Na toj istoj Manjači, gdje su se novi regruti zaklinjali na vjernost, ne državi u kojoj žive, nego onome čemu ih je neko naučio, u vrijeme Biljanine visoke pozicije u ratnoj vlasti, bio je logor gdje su ljudi sa drugačijim imenima premlaćivani i ubijani (o čemu mi je pričao moj sadašnji prvi komšija Besim koji je to sve preživio). Ipak, najpoznatija haška zatvorenica u jednom intervjuu banjalučkoj Alternativnoj televiziji, na pitanje šta bi promijenila u posljednjih 15 godina, odgovara da ne bi ništa.
„Imam osjećaj da bih opet išla istim putem“ – kaže dama, koja umjesto da se pati u nekom staračkom domu u „svojoj državi“, uživa u švedskom zatvoru u Hinsenbergu, gdje joj se, recimo, za rođendan donosi velika torta. Mora da je i onim logorašima Manjače, Omarske i Keraterma za svaki rođendan sljedovala torta, pa da se tradicija nastavi.

Torta mi je najmanji problem. Problem je što nas ni iskustvo, ni nesreća, ni krv, ni poređenje sa pametnijima od nas, ne vraća u normalu. Zaribalo u mentalnom sklopu.

Do one daytonske fotografije došao sam slučajno, ali do knjige „TERRA BOSNA“, koja je na njemačkom jeziku, od  austrijskog izdavača, došao sam namjerno. Dobio sam je od profesorice dr. S.D. Völkl, koja je na Katedri za slavistiku Univerziteta u Innsbrucku. Hvala joj, obradovao sam se, u knjizi je izbor proznih tekstova, a jos više poezije, od više autora iz Europe i Bosne i Hercegovine. Obradovao sam se, jer to je možda najbolji način da Europljani vide da u zemlji Bosni, a bogami i Hercegovini, ne rastu samo divljaci koji mrze sve oko sebe i koji lakše dižu nož nego viljušku, da vide da u toj zemlji ima i mudrih i dobrih ljudi iz sva tri naroda, uz Jevreje i ostale, što se podrazumijeva.
Same knjige što se tiče, knjiga kao knjiga, ne možeš ti svima ugoditi, pogotovo izborom autora, sve je stvar ukusa. Prijevod je standardna priča, po onoj da je prijevod kao žena:“..ako je vjeran, nije lijep, a ako je lijep, nije vjeran“. Dobro, ljudi su se trudili koliko su mogli i znali i baš je dobro što je ta knjiga izašla.

A ja, staro zakeralo, nađem pri kraju knjige i jedan „biser“. Naime, priređivači i prevodioci su se potrudili da čitaocima njemačkog govornog područja objasne neke riječi koje su im nepoznate, pa dođoh do riječi „ustaša“.
Objašnjenje je da su ustaše:“ radikalna organizacija u Hrvatskoj sa fašističkim ciljevima“
U redu je, rekoh, hajmo dalje, pa dođem do riječi „četnik“
Kad, tamo doslovno piše da su četnici: a) u 19. stoljeću srpski oslobodioci od Turaka, a da su pod b)“ u Drugom svjetskom ratu pripadnici partizana (u borbi) protiv njemačkih snaga“.

E, jebi ga sad, mojoj naivnosti nikad kraja. Kako su me Veljko Bulajić i Stipe Delić isfolirali sa filmovima „Sutjeska“ i „Neretva“, pa sam sve mislio da se četnici bore protiv partizana, a koji su se, dokazano, borili protiv fašista.
Onda se sjetim da pogledam ko je napisao to objašnjenje. I vidim – profesor Miloš Okuka. Sjećam se tog imena od prije rata, dobar u svojoj struci.

E, tu smo.Dok profesor Biljana u prošlosti ne bi ništa promijenila, profesor Miloš prošlost – mijenja. Postupci različiti, ali cilj je isti – da oni regruti pjevaju samo svoju pjesmu.

Poslije ovoga što napisah opet može ispasti kako sataniziram jedan narod, srpski po svemu. Neće biti. Zasšto? Pa zato što, rekoh, nije meni torta problem, pa u neku ruku ni oni regruti, jer, kad je zapucalo, ti momci su bili djeca od 3-4 godine, još je to u razvoju, i fizičkom i duhovnom, meni su problem oni što utiču na taj razvoj. Koji – „oni“? Profesori, brate.
A i kad bi mi  na um palo da sataniziram čitav narod, slabe su mi šanse.
Prvo, iz tog istog naroda imam više poznanika i prijatelja koji su pravi ljudi, eto, nedavno sam upoznao Gorana  koji je svojevremeno protjeran iz Benkovca a od nedavno ovdje drži jedan kafe-klub, niti njemu smeta moje ime, niti meni smeta njegovo, neki dan sam naslikao i portret njegove kćerkice koja je prelijepa djevojčica.
Drugo, i oni drugi narodi imaju svoje „profesore“. Eto,da se samo podsjetim onoga o čemu sam već pisao, jedan sarajevski profesor, uz to još i pjesnik, javno je tvrdio da mu je po svemu bliži svaki Iranac od komšija Srba i Hrvata. I ovdje u Innsbrucku ima Iranaca, ali ja piće radije popijem sa Goranom.
Šta sada očekivati – šta pjevaju oni čije poglede na život formira taj sarajevski profesor.
Ili – dovoljno je otići u Široki brijeg pa oslušnuti šta tamošnji „profesori“ „sviraju“ svojim učenicima.

Eto, tako me uporno tare nešto za šta bih, da nije tragično, rekao da je smiješno, pa onda natjeram sebe da se okrenem nečemu vedrijem i ljepšem, a i toga sigurno ima.
Na primjer, ljudi se žene i vesele. Baš fino, znate ono, mlada, rumena u licu, sa bijelom vjenčanicom, a mladoženja, što ga kravata uporno stišće oko vrata, nestrpljiv da se ta halabuka što prije završi i otpočnu ludorije prve bračne noći.
Tako je i engleska kraljica oženila svoga sina. Ne vjerujem da se našao neko da joj na uho tiho zapjevuši onu „Trepetljika trepetala“, pa kaže:“Doveli joj đul nevjestu, đulom miriše“. Mladoženje što se tiče, ne vjerujem da je bio nestrpljiv očekujuci ludorije prve bračne noći, mlada jest bila rumena u licu (od šminke), ali što se tiče avanture prve bračne noći, obadvoje su na vjenčanje došli sa debelim iskustvom. Ono što je mene najviše veselilo na toj paradi, bilo je prisustvo gospodina koji se zove Andrew Parker Bowles,nekadašnji momak kome se ista ta đul nevjesta svojevremeno zaklela na vječnu vjernost.Eto kako civilizirani i pametni ljudi sve fino riješe ne praveći problem od sitnica, šta će im noževi i kalašnjikovi, treba se veseliti, pa uz damu kojoj je jedini zadatak da se zakune na vječnu vjernost, skupa popiti po piće.Čini mi se da je gospođa Camilla, ipak, najpametnija.