Kad su 'Dubrovacki trubaduri' pjevali da 'svaki grad uz nase more ima svoga Lera', ne znam jesu li znali da to nije privilegija samo primorskih gradova, mislim da su i svi ostali gradovi imali bar po jednu takvu osobu. Osobu koja je bila drugacija od ostalih, koju je priroda obiljezila na neki nacin - obicno bi to bio neki nesporazum vezan za mozdane vijuge, osobu koja je svojim reakcijama uveseljavala ostalo 'pucanstvo', a ovisno od toga u kakvoj je sredini zivio taj, u sustini, nesretnik, bio je odredjen i odnos tog 'pucanstva' prema njemu. Ako je sredina bila tolerantna, onda se taj odnos svodio na simpaticne sale i uveseljavanja, a ako je to mjesto nosilo u sebi neke svoje traume, onda bi taj Lero bio zrtva tih drustvenih kompleksa koji su dovodili do toga da cesto bude izvrgnut neumjesnim salama, pa cak i maltretiranju.

I Moj Rodni Grad je imao svoga Lera. Zvao se Cazim, ali je bio poznatiji kao Caze - najstariji roker Balkana. Bio je ozenjen, imao je i vec odraslog sina, a za zivot se snalazio na razne nacine. Imao je coravu kobilu (za koju je bilo vezano vise anegdota) koja mu je vukla kola sa gumenim tockovima kada bi nekome nesto prevozio, ali imao je i svoju 'butigu' (radnju). Butiga je bio jedan stari drveni kofer u kome je nosio bizuteriju i suvenire da ih prodaje na ulici. Kada ga je jedne veceri drustvo veseljaka napilo, ujutro se pojavio sa 'plavim sljivama' ispod ociju i povecom ogrebotinom na licu.

'Sta je to bilo crni Caze?' - pitali su ga ljudi zabrinuto.

'Nista posebno - udarila me zena butigom po glavi kad sam se sinoc vratio kuci ' - odgovorio je mirno Caze i nastavio da na glas reklamira ono sto prodaje iz butige, vicuci:'Navali narode, da vidis sta je roba, sta je prsten i narukvica sto je poslala moja zena Lepa Brena !'

Iako je bio u poodmaklim godinama, obavezno je odlazio na rock-koncerte, pa cak do Sarajeva ili Beograda, gdje bi okicen lancima oko vrata i perikom na glavi 'sizio' i neumorno igrao cijelo vrijeme. Najstarijeg rokera na Balkanu u mom gradu nikada niko nije uvrijedio, nikome nije smetao, bio je drugaciji od ostalih koji su sebe smatrali 'normalnima' ali je svima bio simpatican, nije bilo nikakve agresivnosti ni sa jedne strane (izmedju ostalog i zbog toga sam volio svoj grad).

Kada sam nakon zavrsetka rata posjetio prijatelje u Tesnju (u Doboj nisam mogao uci, to mi je dozvoljeno tek poslije) koji su tu bili u izbjeglistvu, raspitivao sam se za neke meni drage osobe, pa i za Cazeta.

'Ziv je' - rekli su mi.

Bilo mi je drago kad sam to cuo, ali i sto opet vidim stare poznanike koji su bili stariji za tih nekoliko godina, ali i istraumirani i svime onim sto je rat donio.

'Svi smo se mi sad promijenili, samo je Caze ostao isti' - rece jedan.

Vidi sad(!) Ako je Caze bio 'uvrnut' a ostali 'normalni', pa se svi mi 'normalni' promijenili, onda smo sad i mi svi kao Caze. Tako ispada po onom zakljucku mog poznanika. Kad covjek bolje razmisli, nije to bas ni predaleko od prave istine, ostali su neki duboki tragovi onog ruznog vremena i bremena, kada se ubijalo, pljackalo, protjerivalo.

Eh, sad, ko je kriv za to sve sta se desavalo, kao, ne zna se, niko nece da prizna svoju krivicu, ili bar dio krivice. Slovenci, Hrvati, Bosnjaci i Albanci tvrde da su Srbi krivci, ovi, pak, krivicu prebacuju na sve ostale, a ima i misljenja da su pravi krivci Zapad, Vatikan i Tito, a kako ja ne pripadam ni jednom od ovih nabrojanih naroda (jer nacija 'Bosanac' jos nije priznata, pa se ja osjecam pod onim 'ostali'),ja mislim da ima jos nekih cija bi savjest mogla imati problema ako se na kraju polazu racuni bar na onom nekom drugom svijetu. Tvrdim da svoj veliki dio odgovornosti snose i - RODITELJI.

Otkud sad pa oni?Evo kako.

Velid Dzindo, novinar radio-Sarajeva, prije rata zivio je u Sokocu na Romaniji ('Ide Tito preko Romanije') gdje je napravio i jednu iskosenu vikendicu za koju sam mu ja, kao dobar prijatelj, napravio projekt. Kako je u Sokocu zivjelo dosta Srba, u ono vrijeme kad se pocelo zakuhavati pred rat, jedna njegova komsinica, Srpkinja, rekla mu je:'Da se jednom hoce ispraviti ova nepravda prema srpskom narodu, ne bih zalila da mi sva tri sina donesu u mrtvackom sanduku'. Dzindo zanijemio.

Kako sam ja vec i napisao da nema te nacije, religije, stranke ili ideje za koju bih zrtvovao sina, ili kcerku, svejedno, pa da mi ih donesu u mrtvackom sanduku, jednostavno, ne znam sta se moze desavati u glavi ili srcu jednog roditelja da razmislja kao ta majka. I to majka koja je rodila te sinove. Ne bi me sad cudilo i da ih je blagosiljala kada su kretali u rat. Da ubijaju ili budu ubijeni. Mozda je ona nekome i Brechtova Majka Hrabrost, ali ona je za mene majka budala.

To se desilo mom Velidu da mu neko tako kaze, a ja imam drugo iskustvo.

Od prilike u vrijeme kad je ta 'majka hrabrost' oborila s nogu mog prijatelja svojom izjavom, na televiziji smo mogli vidjeti snimke nekih momaka koji su na glavama nosili crne carape iz kojih su virile samo oci, i koji su 'uspostavljali red' negdje na granici izmedju Grbavice i ostalog dijela Sarajeva. Scene koje su izazivale jezu. Zbog toga sam zanijemio kad sam jednog dana vidio grupu klinaca iz komsiluka (ne iz susjedstva) sa takvim carapama na glavicama.Bili su, naravno, i naoruzani igrackama-oruzjem.

Uvijek sam na strani djece, a to da li ce dijete po izlasku iz kuce krenuti u skolu, na sportski trening, na vjezbanje muzike ili u igru sa crnim carapama na glavi i oruzjem, to ovisi od roditelja.(A roditelj, kao, ne zna kojih se igara igra njegovo dijete, sve u stilu:'Ma gdje li samo nadje tu carapu'.)

Roditelj u startu zivota programira neke procese koji se desavaju u djecijoj glavi, roditelj formira djecije kriterije vrijednosti i prioritete u zivotu. Roditelj, daleko vise nego drustvo, drustvo to cini kad to dijete malo poraste.

Kad je vec pocela ta glupost sto je zovu rat, u vrijeme prije nego sto cu biti 'zamoljen' da napustim Moj Rodni Grad i svoj dom, sreo sam na ulici covjeka srednjih godina u maskirnoj uniformi i 'kalasnjikovim' u ruci. Nista neobicno, bilo je podosta takvih, ali ovaj je sa sobom vodio i sina koji je mogao imati sest do sedam godina. I taj njegov sin je imao maskirnu uniformu ('ma gdje li to samo nadje tu uniformu, eto sto su ti djeca') i u ruci igracku - 'kalasnjikov'. Otac je izgledao jako ponosan.

I sad - sta ocekivati od tog jadnog djeteta? U nagradnom kvizu na pitanje koji ce biti zivotni ideal tog djeteta - da li ce zeljeti da bude znanstvenik, umjetnik, sportista, dobar majstor nekog zanata ili covjek koji ce nositi maskirnu uniformu i oruzje kojim se ubijaju ljudi, ja bih odgovorio - umjetnik (!).

Sto bas - umjetnik? Pa ne moram ni ja biti od onih sto uvijek pogode pravi odgovor na svako pitanje.

Dodje mi sasvim normalno da pamtim svoj prvi dolazak u Moj Rodni Grad poslije rata, a za sta sam morao dobiti i posebnu dozvolu od policije koja je cuvala taj grad. Kako nisam smio ni priviriti na vrata svog stana u kome je u mom odsustvu stanovao jedan ratnik, nisam mogao odoljeti zelji da bar prosetam ispred zgrade u kojoj sam stanovao. Pred zgradom su se, kao i svugdje na svijetu, igrala djeca. Scena koja mi je djelovala umirujuce u odnosu na atmosferu koja je vladala u gradu. Zastao sam gledajuci tu igru. U jednom momentu naisao je njihov vrsnjak koji se sa torbom na ledjima vracao iz skole, u ocima sam mu vidio onu djeciju radost sto vidi svoje vrsnjake i poznanike, dosao je do njih i sav sretan ih pozdravio sa:'Zdravo moja bando!'.

Eto, ni manje, ni vise, nego - 'bando'. Sto ne rece:'Zdravo prijatelji', ili:'Zdravo drugovi', ili:'Zdravo raja', nego:'Zdravo moja bando'.

Moze izgledati da ja sad malo pretjerujem, ali ja sam to dozivio. Moze taj djecacki pozdrav izgledati i bezazleno (jer ja tjeram mak na konac - reci ce neko) ali mene i plasi upravo ta djecija bezazlenost koja termin 'bande' nesvjesno pretpostavlja terminima 'drustva' ili 'prijatelja'. To je ta uloga roditelja koji svoje frustracije i gluposti rjesavaju upropastavajuci bezazlene djecije glavice, jer ko u ranom djetinjstvu nosi crnu carapu na glavi, sa osamnaest godina ce mu to izgledati sasvim normalno. I onda ce, a sta ce drugo, poci da 'uspostavlja red' svima nama.

U odbrani od tih roditeljskih autogolova pjesnik je i napisao stih 'Djeca su vojska najjaca'.

Ne dam ja na djecu.