Mogu se pohvaliti da sam raja sa jednim Sampionom. Sampion, naravno, ima svoje ime, zove se Alan, francuski je drzavljanin, rodjeni Parizanin koji francuski govori sa sarmantnim pariskim akcentom, a Sampion je postao kad je u epicentru sportskog skijaskog svijeta, Innsbruck-u, na skijaskoj stazi imao na cilju najbolje vrijeme, stigao je u dramaticnoj trci kao prvi, i - dobio zlatnu medalju koju sam i ja, na kratko, drzao u rukama. Poslije smo tu zlatnu medalju, u sirem drustvu, proslavili u jednom od najljepsih insbruskih restorana, dama koja nam je donosila jelo i pice bila je veoma sarmantna, tako da je Sampion pitao kako joj na njemackom jeziku moze reci da je slatka.
Sampion sada zivi u Lozani, u Svicarskoj, jer mu je otac, koji kao inzinjer radi za jednu americku firmu a koja ima predstavnistvo i u Svicarskoj, dobio 'prekomandu' u Lozanu, a i majka mu je sa doktorskom diplomom i jos nekom diplomom preko toga, dobila posao naucnog savjetnika u jednoj naucno-istrazivackoj laboratoriji koja se bavi problemima genetike, a cije je sjediste u Zenevi koja nije predaleko od Lozane. (Po meni, i ovo dvoje su na svoj nacin sampioni, ne moras biti sportista da bi bio sampion).
Posto ja, kao Sampionova raja, imam izvjesne privilegije u odnosu na ostale smrtnike, imao sam cast da na obali zenevskog jezera hranim labudove u drustvu njegove mladje sestre kojoj je ime Alisa, uz napomenu da mlada dama ima najljepse oci u Svicarskoj i Francuskoj, kad te dvije drzave sastavis zajedno.(Ne tako davno dobila je ostru konkurenciju u drugoj mladoj dami koja zivi u Parizu, a cije se ime, za sada, drzi u tajnosti)
Je l' sad mislite da ovo pricam kako bih se pravio vazan? Ma jok, nisam taj igrac.Ovo nije prica o mojoj sujeti,nego o Sampionu, a bila bi grehota da je ne ispricam, ako nista, a ono iz rodoljubivo - patriotskih razloga.
Naime, kada Sampion u predahu od svojih silnih obaveza ode kod svoje Nane Rukije koja zivi u Sarajevu (Nane po Majci) a koja je meni blizak rod da ne moze biti blizi (sestre imaju, inace, poseban status u zivotu svakog covjeka), i kod svog Djeda Envera, koji takodje zivi u Sarajevu (Djeda po Ocu), nas Sampion govori bosanski jezik bolje nego sedamdeset posto sadasnjih stanovnika Sarajeva..
Ali, eto, ni to nije glavni razlog sto pisem o Sampionu, naime prica o njemu me uvijek podsjeti na jedan moj razgovor sa jednim mojim bivsim prijateljem ( koga i pored svih nasih nesporazuma i dalje cijenim kao knjizevnika, a o kome sam vec pisao u jednoj knjizi). Kako je taj moj bivsi prijatelj u ova ratna i poratna vremena postao miljenik onih na vlasti ( uz moje duzno postovanje da on voli zemlju koja se zove Bosna i da se borio za nju ), pitao sam ga ( doslovce ):'Zasto Bosna,koju volimo obadvojica, svako na svoj nacin, nista ne cini na tome da vrati desetine i desetine hiljada mladih ljudi koji su rasuti po bijelom svijetu, a koji govore po nekoliko svjetskih jezika, koji su talentirani u raznim oblastima, koji sticu diplome najpoznatijih univerziteta, koji su neprocjenjivo blago, sampioni?'
Znate sta mi je odgovorio moj bivsi prijatelj? Ovo ( i ovo doslovce ):'Pa necemo ih mi vuci za rukav i moliti da se vrate u Bosnu' !!!
To jednostavno ne mogu a da ne uporedim sa izjavom jednog satiricnog genijalca kao sto je Austrijanac Karl Kraus koji je rekao:'Sto je horizont sunca kulture nizi, to je duza sjena patuljaka.'
Tako mi i treba, treba se naci jedan Austrijanac da mi otvori oci, pa da mi kaze:' Konje, budalasino, je li mislis da se aneks sedam Dejtonskog sporazuma koji garantira da se svi vrate na svoje, ne bi mogao sprovesti za dva i pol dana, da nekim patuljcima nije stalo do toga da ne bi morali zivjeti u sjeni sampiona znanja i sposobnosti? Kada bi se svi vratili, eto opasnosti poredjenja, ovako, i pored toga sto su mali, sto su prirasli za zemlju koju zovu jednom i jedinom,oni su sad u svojim ocima veliki, ogromni, oni su veliki politicari, vizionari i stratezi, knjizevnici, slikari, muzicari, reziseri ( za koje se ne cuje dalje od taraba koje opasuju njihovo malo carstvo), oni postaju doktori nauka preko noci, pa i akademici ako treba. Saberi samo doktore i akademike koji su to postali u ovome ratu (sa casnim izuzecima), koliko ih je u cijeloj drzavi koju smatras svojom. Ratni profiter nije samo onaj koji u ratu gladnim ljudima prodaje brasno, ulje i cigarete za velike pare'.
A mislim da nije zapelo kod pravih bosanskih sampiona i pametne djece koja su ostala u Bosni i tamo zive, oni su ostali jos kao ona krhka nada.
Sto se pak tice onih koji nisu u Bosni, njima je najlakse sa mrskim kapitalistima koji ne pitaju kako ti je ime, nego sta znas i umijes, pa ako si jos i sampion u bilo cemu, onda pogotovo nema zime.
Sa svojom Domovinom, i sa ljudima iz Domovine koji zive poduze izvan nje, e - tu vec zapinje.
Skoro sam pricao sa jednim mojim zemljakom koji je ovdje u Austriji vec dvadesetak godina, radno mjesto - baustela - tesar. Slucajno mu spomenuh da sam dobar sa jednim momkom koji treba uskoro da diplomira ovdje, u Innsbruck-u, na Arhitekturi. Kad me je zemljak bijelo pogledao i upitao :
'Arhitektura?', rekoh mu, da skratim bez puno objasnjavanja:'To je oblast iz tvoje struke'.
'Nema problema - odgovori zemljak veselo - reci malom kad ga vidis da cu mu ja srediti da radi u nasoj brigadi, sredicemo mu i radnu dozvolu i sve papire dok kazes - keks'.
Mozda ce poslije ovoga neko reci:'Ibro se zavitlava', ali ja mislim da bi to bio fini stos da nije stvarnost i da u sustini nije tugaljivo.